Takozvana izbjeglička kriza, a u stvarnosti zamjena europskog stanovništva, počela je zapravo u Europi 1945. godine. Za valove neeuropskih migranata koji danonoćno pristižu u Hrvatsku na putu za Njemačku, najmanje su krivi migranti. Najviše je kriva ustrašena njemačka vlada, sa svojim grotesknim porukama dobrodošlice. Neprestani dolazak neeuropskih migranata u Njemačku uskoro će izmijeniti etničko, a zatim i političko lice Europe i dovesti do ratnih sukoba. Da bi se donekle dokučilo ponizno ponašanje političko-medijske klase u Njemačkoj i opasne sigurnosne posljedice za Hrvatsku i cijelu Europu, potrebno je imati u vidu poslijeratnu njemačku psihologiju i njene današnje političke oblike.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, pored političke i pravne tzv. denacifikacije Njemačke, zapadni Saveznici, na čelu s Amerikom, pokrenuli su radikalne pedagoške i intelektualne promjene u njemačkom školstvu, ili rečeno pučkim jezikom, započeli pranje njemačkog mozga. Brojni pedagozi, akademici i novinari iz Amerike počeli su raditi ne samo na kriminaliziranju poraženog nacionalsocijalizma, već i cijelog njemačkog kulturnog nasljeđa. Na primjer, današnje novine i tjednici u Njemačkoj počeli su svojim radom kao „licencirane novine“, budući da su kasne 1945. godine prvo morale dobiti dozvolu američkih i savezničkih okupacionih vlasti. Brojni bivši njemački intelektualni emigranti vratili su se u razrušenu Njemačku sa zadaćom oblikovanja nove kulturno-političke svijesti, kako u Njemačkoj, tako u cijeloj Europi. Veliki broj američkih psihoanalitičara – za vrijeme mandata američkog predsjednika Harryija Trumana – došao je u Njemačku sa zadaćom „reedukacije“, odnosno pedagoškog preusmjeravanja Nijemaca u pravcu multikulturalne i mulitetničke demokracije. Broj njemačkih povratnika židovskog podrijetla, broj bivših akademskih emigranata, pisaca i poklonika marksističke tzv. Frankfurtske škole, imali su također i osobne razloge za obračun s bivšim njemačkim kolegama i akademicima koji su bili lojalni Trećem Reichu.

Nova metodika u društvenim znanostima

Prihvaćena je nova metodika u društvenim znanostima, koja je i danas na snazi u Njemačkoj, ali i cijeloj Europi. Na neki način političku utopiju koju komunizam nije uspio učiniti fizičkom represijom u istočnoj Europi, liberalizam je elegantnije ostvario putem stvaranja države blagostanja. Ujedno su na taj način zapadni Saveznici na bolji način uspjeli otupiti kritički i buntovnički duh Nijemaca.

Amerikancima, naročito početkom tzv. hladnog rata, postalo je jasno da je bolje imati debelu, masnu i bogatu Njemačku nego osiromašenu, razrušenu i podivljalu zemlju s nepredvidivim političko-sigurnosnim posljedicama za Europu i Ameriku. I većina Hrvata, koji su se sredinom prošlog stoljeća i kasnije počeli masovno useljavati u Njemačku, nije to činila iz političkih razloga, nego prvenstveno iz razloga svog trbuha za kruhom. Jer pod pretpostavkom da su se Hrvati selili u Zapadnu Njemačku i ostale zapadne zemlje samo iz političkih i slobodarskih motiva, tada bi se svi odreda, 1991., godine vratili u Hrvatsku – također iz političkih i slobodarskih motiva. Usprkos nasljeđu titoizma i endemske korupcije, u zadnjih dvadeset i pet godina, Hrvatska je u pogledu slobode govora slobodnija nego Njemačka i cijeli EU. Postavlja se retoričko pitanje: da je kojim slučajem komunistička Jugoslavija dosegla isti ili viši životni standard kao Zapadna Njemačka, bi li se Jugoslavija uopće raspala? A koliko bi Hrvata znalo danas za Bleiburg, pod pretpostavkom da je bogata država Jugoslavija bila uistinu ostvarena? Nezamislivo je da kancelarka Angela Merkel i njeni diplomati otiđu do nekad njemačkog, a danas ruskog grada Kalinjingrada (Königsberg) ili do poljskog Gdanska (Danzig) ili do srpskog Novog Sada (Neusatz), i da se poklone poratnim njemačkim civilnim žrtvama komunističkog terora. Hrvati koji si danas prave iluzije da će Njemačka dekomunizirati i deudbizirati Hrvatsku žive u bolesnim i samodopadljivim iluzijama. Za Njemačku je danas puno važnije osloboditi se stigme fašizma i nacionalsocijalizma, nego loviti komunističke gerijatrijske jugo-vještice.

Reductio ad hitlerum

Znatan broj poslijeratnih američkih pedagoga-inkvizitora u Njemačkoj također su bili biblijski fundamentalisti, kvekeri, evangelici i subotari, koji su bili duboko uvjereni da je potrebno preobratiti njemačke i europske fašističke demone i njihovu djecu u vjernike demokrate. Veliki broj sličnih misionara i demokratskih euro-američkih dušobrižnika upoznala je i novonastala Hrvatska nakon 1991. Američka inkvizitorska skrb nad poslijeratnom Njemačkom bila je odraz stoljetnog američkog mesijanizma, hipermoralizma, političkog sentimentalizma, kao i biblijske ideje o samoizabranosti. Takav je bio stav američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, kasnije predsjednika H. Trumana, a nedavno i predsjedniku Williama Busha i njegovih milenijskih fantazija o globalnoj demokraciji i opasnosti od „islamo-fašista“. Sve savezničke pedagoške mjere provedene u njemačkim školama nakon završetka Drugog svjetskog rata počivale su na starozavjetnim načelima, dakako zamotane u liberalističko ruho kao simbol borbe apsolutnog dobra protiv apsolutnog zla. A to apsolutno zlo zove se danas u medijima diljem zapadnog svijeta „fašizam“. Proglasiti nečiji politički režim apsolutnim zlom, kao što je to bio slučaj s poraženom poratnom Njemačkom, znači automatski relativizirati vlastito zlo. Vlastite političke propuste liberalni sistem EU-a i SAD-a opravdava uvijek riječima: „pa moglo bi ti biti puno gore u fašizmu“. Sama riječ „fašizam“ već dugi niz godina nije više pojam za politički fenomen u Europi iz sredine prošlog stoljeća, već simbol i sinonim apsolutnog kozmičkog zla. U njemačkim školama studij povijesti postao je studij demonologije; moderni njemački povjesničari rade kao dvorski hagiografi, a kojih i u Hrvatskoj ima dosta. Imajuću u vidu svoju nedavnu nacionalsocijalističku prošlost, Njemačka mora danas vodit poniznu politiku i dokazivati cijelom svijetu da je najtolerantnija zemlja na svijetu i da voli neeuropske migrante više nego sebe i više nego što migranti vole sami sebe.

Prva odluka poslijeratnih angloameričkih i donekle francuskih reedukatora u Njemačkoj bila je zabrana tisuća knjiga i naslova, ne samo iz područja genetike i političke antropologije, već i brojnih djela iz književnosti i ostalih znanosti, uključujući i pravosudne. Stotine tisuća njemački intelektualaca moralo je ispunjavati glasovite „Upitnike“ glede svoje prethodne aktivnosti u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. U studiju klasika, zapadni Saveznici nisu doduše zabranili njihova književna dijela, no došlo je do promjene u interpretaciji njihovog teksta, primjenom novih metodologija pod zvučnim imenima „psihoanaliza“, „frojdizam“, „strukturalizam“, „dekonstruktivizam“, kao i današnja najnovija teorija o “istospolnosti„. Jedan od vodećih edukatora u poslijeratnoj Njemačkoj, njemačko-židovsko-američki filozof, Theodor Adorno, razvio je tako cijelu teoriju o „autoritarnoj europskoj familiji“ kao glavnom krivicu za europski fašizam i nacionalizam. Postupno se u svim poslijeratnim političkim krugovima u Njemačkoj i u Europi raširilo mišljenje da je klasična europska obitelj, država i nacija, leglo agresivnosti, ksenofobije i rasizma. Nije za zaboraviti: do 1991. godine više je Titova Jugoslavija imali pristaša na njemačkim, američkim i francuskim univerzitetima, nego na sveučilištu u komunističkom Zagrebu i univerzitetu u komunističkom Beogradu. Više je komunistička Jugoslavija crpila politički legitimitet kod intelektualnih i medijskih elita na Zapadu, nego kod svoje Udbe. Stoga su današnje odluke njemačke vlade i kancelarke Merkel o masovnom zbrinjavanju neeuropskog stanovništva logičan nastavak na njemački politički kompleks manje vrijednosti i patološki strah njemačkih političara da ne budu optuženi za „neonacizam“. Njemačka samozataja, samoprijegor, samomržnja, logičan je politički refleks jedne visokoneurotizirane nacije.

Sekularna teokracija

Da bi stoga dodatno pokazala svoje demokratsku antifašističku i antirasističku sliku cijelom svijetu, njemačka vlada mora prikazivati Njemačku kao najboljeg europskog skrbnika afroazijskih migranata. Njemačko zakonodavstvo strogo kažnjava svaki i najobičniji vic ili kritiku na račun Židova ili neeuropskih došljaka. To su u načelu nepisana načela koja svaki njemački političar i svaki njemački intelektualac zaobilazi u radijusu od nekoliko kilometara. Kako navodi, slično i već desetljećima, za svakog njemačkog kancelara njemački visokotiražni liberalni dnevnik Die Zeit, „Angela Merkel je izjavila da je sigurnost Izraela dio njemačkog državnog rezona„ (12. 4. 2012.). A i svaki njemački predsjednik mora stalno ponavljati da „nema njemačkog identiteta bez sjećanja na Auschwitz“: (Tagesschau, 27. 1. 2015.). Paragraf 130 njemačkog kaznenog zakona predviđa drakonske zatvorske kazne za svaki oblik „govora mržnje“. Sam tekst paragrafa njemačkog kaznenog zakona, pravno gledajući, dvosmislen je i dade se protumačiti na razne načine. Gledano s jezične i gramatičke strane, njemačka složenica „Volksverhetzung“ (huškanje na ljude, ili huškanje ljudi), predstavlja jednu gramatičku i jezičnu složenicu koja se pojmovno ne može prevesti niti na bilo koji zakonodavni jezik u Europi, a koja bizarno zvuči i njemačkim jezikoslovcima. Njen višeznačni i apstraktni smisao sliči na članak 133 – „neprijateljska propaganda“ – bivšeg jugokomunističkog kaznenog zakona. No na temelju tog njemačkog kaznenog kazneog paragrafa posljednjih godina je na financijske i zatvorske kazne osuđeno tisuće njemačkih građana- prvenstveno tzv. desničara i nacionalista, ili kako ih njemački režimski mediji zovu „Neonazis“. Njemačka je, zajedno s ostalim zemljama EU-a, odavno postala vrsta “sekularne teokracije”. Zadatak svakog od 16 državnih „Ureda za očuvanje ustava“ (BvF), premda je prije riječ o državnim špijunskim agenturama, je praćenje novinara, profesora, aktivista intelektualca i političara, pogotovo ako su oni kritički nastrojeni prema neeuropskim migrantima. Na svaku današnju demonstraciju u njemačkim gradovima protiv valova migranata vodeći mediji i vladajuća klasa u Njemačkoj standardno reagiraju lijepljenjem etiketa “antisemitizma” i “neonacizma”.

U komunizmu je postojala intelektualna cenzura; u Njemačkoj i EU-u postoji intelektualna samocenzura. Socijalni inženjering u poratnoj Njemačkoj, čiji se najbolji okvir vidi danas u ultrahumanitarnom i superponiznom službenom stavu Njemačke pred valovima migranata, govori o zemlji koja je umorna od same sebe. No problem leži u tome što apolitičko njemačko ponašanje nimalo ne vodi miru i stabilnosti, nego ubrzava balkanizaciju Europe i vodi do velikih ratova. Htjela to ili ne, opet će Njemačka biti kriva za novi rat.

Autor: dr. Tomislav Sunić/7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save