KAKVA LUDNICA: Biden, Severina i Treći svjetski rat!
Hoće li gradske vlasti u Marseillesu nakon masakra postaviti dvojezične ploče na arapskom?
U vukovarskom Domu za stare i nemoćne osobe preminuo je 42-godišnji Darko Pajičić, čovjek čija je stravična fotografija – na kojoj izgleda kao da mu fali pola glave – ukrašavala javne prostore i naslovnice novina kad je, tijekom prosvjeda protiv postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, teško stradao i završio u komi. U bolnici su mu utvrđene teške tjelesne ozljede opasne po život i odstranjen mu je kirurški dio lubanje. Liječnici su sumnjali na traumu zadobivenu prije dvije godine, kad ga je policajac Saša Sabadoš zakucao glavom u zid zgrade policije, nakon čega je Pajičić pao na tlo obliven krvlju koja mu je curila iz glave, što je ostalo zabilježeno na fotografijama.
“Saša Sabadoš je repetirao svoj pištolj i rekao da će me ubiti, samo zato što sam želio pomoći Pajičiću, koji je sav u krvi nepokretan ležao. Rekao sam – ubij me i prišao sam Darku okrenuo ga, izvadio mu jezik i krv je šiknula van”, rekao je Robert Hrovat o događajima koji su, po nekima, doveli do smrti Darka Pajičića, a po nekima drugima – Ostojiću – Pajičićeva smrt ovog tjedna nema veze s policijskim premlaćivanjem, već s padovima Pajičića u pijanom stanju nakon tog događaja. Kad je Pajičić stradao, ministar Ranko Ostojić je rekao da je za sve kriva rakija, a ne Saša Sabadoš. Međutim, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, Tomislav Josić, rekao je da je u Vukovaru i puno godina prije bilo rakije, ali da nikom zbog rakije nije odbijeno pola glave.
Dakle, za Ostojića, njegova smrt nije ni izravna ni neizravna posljedica policijske intervencije. No, Darkovi suborci nisu uvjereni u to. Darko je, to nije sporno, bio teški alkoholičar. Kao maloljetnik je, kao branitelj Vukovara, završio u srpskom logoru. Tamo je svakodnevno premlaćivan gotovo do smrti. Kao i brojni drugi mladi ljudi, kad se vratio iz rata, za njega više u novom društvu nastalom na ruševinama – nije bilo mjesta. Ili ga nije pronašao, kako god. Neki od njegovih suboraca su se očito bolje snašli, pa su mirovinu, trajnu nesposobnost za rad i PTSP zamijenili ministarskom foteljom zarađenom temeljem pljuckanja po bivšim suborcima, čime su postali miljenici vlasti kojoj su razvojačeni branitelji uvijek bili trn u oku, dok je pak braniteljima trn u oku ćirilica. A takvima, izdajica s druge strane uvijek dobro dođe jer, eto, status branitelja mu daje kredibilitet! Doduše, našli su samo jednog takvog, pa su za drugog morali postaviti nekog tko kredibilitet vuče po nasljednoj lozi, odnosno branitelj je po tati.
U ovom prijeporu oko toga je li Pajičić stradao zbog rakije ili ćirilice, promiču dvije-tri jako bitne stvari. Prvo, to što je Pajičić bio alkoholičar ne znači da ga Sabadoš nije protuzakonito premlatio. I to što je Pajičić zacijelo tog dana bio pijan, ne daje policiji pravo da nekog brutalno premlati tako da završi u bolnici s teškim ozljedama, skidao ploče ili ne, a još manje joj daje pravo da uskrati pomoć unesrećenom čovjeku, baš da je i sam pao i razbio glavu. Dakle, to što je Pajičić bio pijan, ne znači automatski da su Saša Sabadoš i policija u cjelini – nedužni. Jer, nesporno je da je Pajičića teško ozlijedila policija na prosvjedima, a nitko nije optužen.
Stvar se dodatno zakomplicirala time što su Saša Sabadoš i preminuli Pajičić vršnjaci i školski kolege i išli su u isti razred. Ali, život ih je razdvojio: devedesete je Saša, Rusin po nacionalnosti, s ocem završio na “drugoj strani barikade”. Po nekima, otac mu je bio dio četničkih postrojbi, iako on to negira. Pajičić je, pak, kao maloljetnik, završio među braniteljima grada, što mu nije donijelo ništa dobra. Saši Sabadošu je pak mirna reintegracija donijela – mjesto u policiji. Ne treba spominjati da je to stvorilo dodatni revolt u Vukovaru.
Druga stvar koja je nejasna je, kako je Pajičić, ako je već bio mrtav pijan kao što policija tvrdi da jest – a po navodima Vukovaraca vjerojatno i jest – kako je onda mogao skočiti u zrak s tri i pol promila i skinuti ploču? Jer, ako policija ne laže o tome da je bio mrtav pijan – onda svakako laže o nečem drugom i svakako nije bilo potrebe za brutalnin zakucavanjem glave u zid. Neovisno o tome jesu li upravo te ili neke druge ozljede dovele do njegove smrti, postupak policije je trebalo ispitati. Ironično, simpatije javnosti u Hrvatskoj su u pravilu na strani prosvjednika kad u Fergusonu policija upuca crnca koji je pljačkao dućane Kinezima i pokušao oteti pištolj policajcu, ali na strani policije kada na smrt premlati nekog tko je pokušao skinuti ploču u znak prosvjeda s policijske stanice, ili kad policajci, bodibilderi od 140 kila upadaju u crkve tražeći načina da se obračunaju s prosvjednicima koji su se tamo sklonili kako ne bi prekršili odredbu o policijskom satu. Pa time izazovu bijes policije, koja je već računala da će sve to ispendrečiti u 22 sata i jednu minutu. A ovi ih zeznu i odu s trga. Grozno. Dakle, ako je javnosti u Hrvatskoj razumljiv gnjev crnaca u Fergusonu kada policija ubije nekog njihovog, iako taj možda i nije bio cvijeće i bio je pljačkaš i delinkvent, zašto nije sam po sebi razumljiv gnjev vukovarskih branitelja kada policija umlati nekog njihovog, makar taj bio i pijanac, što samo po sebi ionako nije zločin. Tim više, što je taj policajac rat proveo na drugoj strani, iako možda u njemu i nije izravno sudjelovao.
Uglavnom, ovo je samo još jedan primjer u prilog tezi da u Hrvatskoj pravo na javni prosvjed imaju samo sasvim određene kategorije građana: homoseksualci, zeleni, manjine, komunisti i to je otprilike to. Branitelji, sindikati i ostali, to pravo nemaju, ili im se spori gdje se može. Doduše, kod sindikata je stvar relativna, zavisi od toga tko je na vlasti.
Ali, mene u ovoj situaciji najviše muči – pravo na dvojezične ploče. Naime, u Marseillesu više od trećine stanovništva – u stvari oko polovice – čine doseljenici s Bliskog istoka. Pretežno Arapi. Zašto tamo, u skladu s najvišim standardima manjinskih i ljudskih prava, trenutno nitko ne razmišlja o postavljanju dvojezičnih ploča na arapskom pismu, uz latinične?
I zašto se vlasti sprdaju s “nepismenim desničarima” koji ne znaju srpski, kad se netko drzne zatražiti titlove ili prijevod srpskih serija, pa tvrde da je to ionako isti jezik i da se razumijemo, a nitko se ne sprda s “nepismenim Srbima” koji ne znaju čitati latinicu i ne postavlja pitanje koga će vraga Srbima uopće dvojezični natpisi, ako je to ionako isti jezik i ako svi Srbi ionako sasvim dobro čitaju latinicu; uostalom i većina medija u Srbiji je na latinici?
Status: Ignorant, nivo: “Imagine”
Nakon terorističkih napada obično slijedi sentimentalni kič. Tako su svi hrvatski mediji prenijeli kako je glazbenik Davide Martello “zaslužan za dirljivu scenu koja je brzo obišla svijet.” On je ispred Bataclana u Parizu, gdje se dogodio teroristički napad koji je odnio više od sto života, donio klavir i nasred ulice zasvirao pjesmu Johna Lennona, “Imagine”. “Bilo je to iznimno dirljivo, mnogi su pustili suzu”, prepričao je jedan svjedok.
“Imagine” je, kako znate, pjesma u kojoj se priziva svijet bez religija u kojem onda, jasno, ne bi bilo ni ratova. To je mantra koju smo često zadnjih dana slušali i u Hrvatskoj: religije su krive za sve! Zabranimo religije i neće biti rata! Sve su religije ionako iste, religija kao takva je pravi krivac za napade u Parizu! Istodobno, ti isti ljudi skaču sami sebi u usta kada brane muslimane, tvrdeći kako “terorizam nema religiju”.
No, to je katastrofalna razina ignorancije. Terorizam, naravno, ima religiju i ime joj je islam. Ovog tjedna je opet terorist upao u hotel u Maliju, vičući “Allahu akbar” (Alah je velik) i pobio masu ljudi. To se redovito događa već godinama u raznim državama svijeta, od Nigerije do Indije i od New Yorka do Pariza. Moje pitanje za one koji tvrde da su sve religije iste, glasi: zašto u proteklih dvije tisuće godina nikad nitko nije uletio nigdje vičući “Slava Kristu” i raznio se bombom, pucao po nedužnim ljudima, sjekao civilima glave recitirajući Očenaš? Zašto se nikad niti jedan budistički svećenik nije raznio omotan eksplozivom u Parizu, pjevajući Hare Krišnu?
Dok se to stalno događa u slavu Muhameda. Radikalni islamisti postaju teroristi, a radikalni kršćani – sveci! Naravno, kad to spomenete vjernicima multikulturalizma, obično počnu lupetati o križarskim ratovima i koječemu, zanemarujući da su ratovi postojali i davno prije religija i da je od Francuske revolucije na ovamo, u ime raznih humanističkih ideologija često u jednom danu ubijano više ljudi nego što su sve tri inkvizicije osudile u nekoliko stotina godina.
Ideja da su sve religije iste, mantra je ljudi bez obrazovanja i opće kulture. One imaju posve različit etos i posve različit odnos prema svijetu. Pojam “Sveti rat” postoji samo u Kuranu. Musimani, gdje god postoje kao zajednica izvan svojih matičnih zemalja, predstavljaju sigurnosni, a u pravilu i socijalni problem. Kršćanske zajednice, pak, nigdje ne predstavljaju sigurnosni problem. Ali nekima su, eto, upravo kršćani jedini problem. I to u pravilu ljudima kojima su generacije predaka gradile kulturu i civilizaciju zapada kao kršćani. Umjesto da budu ponosni na njihova dostignuća, oni ih relativiziraju ili otvoreno pljuju.
Terorist šakal i drug Tito
A ne samo da su nekima religije kao takve krive za postojanje ratova, nego tvrde “da je svijet slušao druga Tita, terorizma danas ne bi bilo!” Naime, netko je izvukao iz naftalina jedan govor rahmetli druga Tita, u kojem on lamentira o uzrocima terorizma, onako kako je već znao mudro srati. I naravno da ga niti jedan titoistički medij nije propustio prenijeti.
Da ne prepričavam cijeli govor stariji od 40 godina koji kruži internetom i društvenim mrežama, a u kojem drug Tito relativizira pokolj izraelskih sportaša na Olimpijadi u Münchenu koji su izveli – a tko drugi – nego njegovi nesvrstani prijatelji. On tu, naravno, krivnju neizravno svaljuje na sve druge, a najviše na – Izrael. S kojim je Jugoslavija uvijek bila u izrazito neprijateljskim odnosima, a u izrazito prijateljskim s Yasserom Arafatom, koji je među ostalim bio – terorist. A usto i lupež velikog kalibra koji je pokrao i na svoj osobni račun potrpao većinu humanitarne pomoći koju je svijet slao Palestincima.
Pa ako je našim, inače beskrajno inteligentnim “antifašistima” i promaklo da Tito taj govor nije održao kako bi objasnio razloge terorizma i kako ga izbjeći, nego upravo kako bi opravdao teroriste i njihove motive – ipak čudi, kako im je promaklo da je taj “zaštitnik planeta od terorizma” bio ne samo prijatelj s većinom najkrvoločnijih diktatora svog vremena, poput ljudoždera Idi Amina, Saddama Husseina ili Muammara Gaddafija, koji su stajali brojnih terorističkih napada, što komunističkih što islamističkih, nego je Jugoslavija, što je povijesno nedvojbeno utvrđeno, pružala utočište nekim od najtraženijih svjetskih terorista, pa i legendarnom i vrlo spretnom ubojici – među ostalim većeg broja francuskih policajaca – Ilichu Ramírezu Sánchezu, poznatom i kao Carlos, odnosno “Šakal”. Karlos je bio istodobno zadrti marksist i musliman sunit – taman po mjeri druga Tita.
“Uživao sam i opustio se u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, dok njemački doušnici i Francuzi nisu doznali gdje sam”, napisao je Carlos u svojim memoarima koje je kod nas svojedobno prenijela “Slobodna Bosna”. “Pritisnuli su Jugoslaviju i u rujnu 1976. sam uhićen u hotelu Esplanade u Zagrebu s lažnom alžirskom putovnicom… Kad je Tito doznao da su me uhitili, smjesta je naredio da me puste i da mi osiguraju da odem u zemlju po vlastitom izboru. Unatoč velikom pritisku Francuske i Njemačke, Tito nikad nije priznao da sam bio u Jugoslaviji i svi dokumenti o tome su uništeni”, pisao je Carlos, a tu priču o boravku u SFRJ su potvrdili i brojni drugi visoki diplomati i mediji u svijetu, tada i kasnije.
No, kako je Jugoslavija od propale države praznih polica, hiperinflacije i gastarbajtera koji su bježali trbuhom za kruhom, u kolektivnoj svijesti s vremenom postala ekonomski raj na zemlji u kojem je tekao med i mlijeko, tako je i Tito medijskim spinovima, od zaštitnika svih mogućih terorista – postao borac protiv terorizma.
Otvoreno šamaranje Čačića
Pod vodstvom Mislava Togonala, u emisiji Otvoreno HTV-a, suočili su se Radimir Čačić i Božo Petrov. I moram priznati da mi se psihijatar iz Metkovića sve više sviđa: bahati Čačić, stručnjak za sve što postoji na ovom svijetu i sve ostalo, vrhunski vozač i još bolji privrednik koji je za sobom ostavio nešto mrtvih na cestama i nekoliko stotina milijuna kuna dugova Coningu, rijetko je kada doživio takvo šamaranje. Ako ikad!
Petrov je Čačića upitao, zašto tvrdi da se ne može vrijednosno poistovjetiti s Mostom, ako je neki dan rekao da može ići i s HDZ-om i sa SDP-om. “S druge strane, možda ga je strah da će, ukoliko ipak ostvarimo suradnju i ljudi se slože s našim uvjetima, on postati politički relativno nebitan”, spustio je Petrov Čačiću. Isto tako, Petrovu nije jasno kako to da se Čačić danas zalaže za depolitizaciju kadrova u javnim poduzećima, obzirom da je upravo HNS stranka koja je po političkoj liniji zaposlila svoje ljude na čelu svih javnih poduzeća, a naročito u HEP-u! U raspravi o usporedbi funkcioniranja lokalne uprave u Metkoviću i Novom Marofu, gdje su Čačićevi reformisti na vlasti, Petrov je ustvrdio kako Čačićev čovjek ima 2000 kuna veću plaću od njega, a grad ima 9 milijuna kuna duga. Čačić je nešto mrmljao da je za dug kriva bivša vlast, odnosno prethodna gradska uprava.
Ali, mene je oduševio i Mislav Togonal, koji ponovno nije propustio priliku da se ponese kao zadnji kreten od voditelja. Pitao je Gorana Marića iz HDZ-a o njihovom stavu o lustraciji. “Lustrirali bi, pa čekajte, ostali bi bez mnogih članova u HDZ-u, sad da krenete u ozbiljnu lustraciju”, rekao je Togonal u maniri 15-godišnjeg internetskog trola i onda se roktavo nasmijao vlastitoj fori. Na stranu što to nije način razgovora s gostima u emisiji, barem ne ako imate natruhe kućnog odgoja – to se pitanje može postaviti i drukčije – ali to trolanje o lustraciji je već prešlo svaku mjeru zdravog razuma. Ako se HDZ zalaže za lustraciju, a sve ostale stranke, osim eventualno Mosta, su protiv, onda je valjda jasno gdje je problem. Usto, Karamarko je postao dežurni negativac za medije i “ultradesničar nacionalist” upravo kada je prvi put spomenuo lustraciju. Da podsjetimo, to nije nikakav progon bivših komunista, kako to misli Togonal, to je jednostavno nešto što su uradile sve civilizirane ex-komunističke države svijeta, poput Češke i Njemačke, i podrazumijeva uklanjanje iz javnog života i politike članova političke vrhuške (Centralnog komiteta) i dokazanih doušnika komunističke tajne policije.
No, nadam se da Čačića posebno boli stav Mosta o reviziji pretvorbe. Jer, mogao bi netko pitati i kako je Čačić sebi privatizirao Coning, po obrascu socijalističkih direktora iz “tehnomenadžerske” struje…
Hrvati, Severina i Treći svjetski rat
Moguće je da su događaji na tursko-sirijskoj granici označili početak Trećeg svjetskog rata, ali Hrvati i dalje najviše čitaju članke o tome tko je pokazao sise u Big Brotheru i o Severininoj ovogodišnjoj beogradskoj svadbi, na koju se sjatila cijela društvena krema Hrvatske. Ljudi umiru od straha kad spomenete globalno zatopljenje ili ptičju gripu, a u mogućnost rata ne vjeruju dok im granata ne padne kraj stražnjice.
Sa spomenute svadbe je izostala Severinina sestra koja je iskritizirala sav taj nametljivi “glete me kak’ sam super i multikulti -širokih nazora” srpski turbofolk – kičeraj. No, hrvatska elita je dovoljno jadna da se pojavljuje i na otvaranju konzerve paštete kad ih netko pozove, pa kamoli neće na Severininom “srpskom vjenčanju”!
A tamo je pjevati trebala i stanovita Nada Topčagić, jedna od poznatijih srpskih cajki, koja je Hrvatima ostala u sjećanju kada je neposredno nakon pada Vukovara, održala koncert za “oslobodioce” u zgradi Vuteksa u Borovom selu, sa četničkom kokardom na kapi i pred gomilom pijanih četnika.
Na kraju nije pjevala na svadbi samo zato jer je svekar odlučio držati govorancije. Ali činjenica da je ona trebala nastupiti za hrvatsku “elitu” prisutnoj na svadbi, nije nimalo zasmetala. Čudno je u kojoj mjeri Hrvati nemaju ponosa i dostojanstva, jer sigurno Srbi ne bi došli u Hrvatsku na svadbu na kojoj bi pjevao Thompson. Čisto da se zapitate, tko je tu izgubio rat i tko je branio svoju zemlju, a tko osvajao tuđu? I tko bi se trebao sramiti?
Ali, kada se sjetite da je u Hrvatskoj, Severina, cajka koja se proslavila pornićem s oženjenim i vrlo bogatim muškarcem, potom “udajom” za drugog vrlo bogatog muškarca kojem je rodila dijete, a za koju se ispostavilo da je nije ni bilo već je samo proširila dezinformaciju da se udala, i onda udajom za trećeg muškarca koji nije vrlo bogat, ali njegov tatica i te kako jest, simbol ženske emancipacije, onda vas to ne treba niti čuditi. Balkan ima mnogo lica.
Biden, Brdo, Brijuni
U Zagrebu je održan sastanak nazvan “Brdo Brijuni”, iz čega bi se dalo zaključiti da je Zagreb brdo na Brijunima. Na stranu sad zašto se tako sastanak zove, ali na njega je došao jedan jako važan čovjek koji leti svijetom u Boeingu 757, kojeg prati još jedan Boeing kojim stižu i njegovi blindirani auti, čime zacijelo nabija komplekse Vesni Pusić. Auti su stigli radi osiguranja visokog gosta, koji vjerojatno još nije čuo da sada kontrolori ZET-a nose oružje. Pa je mogao komotno do mjesta sastanka i tramvajem.
Taj jako važni čovjek, Joe Biden, došao je ovdje sastati se s predsjednicima “iz regiona” kako bi im poručio kako je jako važno da podupru njegovu američku stranu, a ne onu drugu zločestu, rusku (kad vam jedan Putin, de facto diktator i relikt komunističke tajne policije koji vlada zemljom preko oligarha koje također, kao i u Hrvatskoj, kontroliraju ostaci te iste komunističke tajne policije i koji su također dio te strukture moći, počne izgledati dobro, onda znate da više ne živite u slobodnoj i demokratskoj zemlji).
Uglavnom, Joe, koji je ostao zapamćen po prijetnjama kako će sve zemlje (osim američkih saveznika na Bliskom istoku, jasno) morati prihvatiti istospolne brakove jer je tako američki vrhovni sud presudio, a “tko neće, platit će skupo cijenu svoje nehumanosti”, došao je ovdje objasniti nam da mi moramo povući Srbiju i “region” na stranu Dobra, odnosno zapada, demokracije, ljudskih prava i čega već. Triput se izljubio i s Nikolićem, nadajući se valjda da su Srbi zaboravili kolikim se žarom zalagao za NATO-bombardiranje Srbije 1999. i njegove izjave o Srbima, poput one da Srbiju treba okupirati kao Njemačku i Japan nakon Drugog svjetskog rata, te ih više puta usporedio s nacistima. Sada mu je naročito stalo da Srbija, uz pomoć Hrvatske, postane NATO i EU članica i – otpili Putina. Da ne ispadne da su badava utukli onoliko novca u Gay pride u Beogradu.
Dobro, to je srpska politička glupost, a gdje je Hrvatska? Pa, mi bi se trebali praviti da smo zainteresirani da Srbija uđe u NATO i EU, iako zapravo Boga molimo da ostanu gdje jesu. Srbi, kao, žele u EU, a mi im, kao, pomažemo. Pritom bi mi trebali biti “lider” takve nekakve regije, što je moguće kao i da Irska bude lider regije zvane “Velika Britanija”.
Prgometova nova stranka
Treća sreća: prvo je bio u HDZ-u, odakle je otišao. Onda je bio u MOST-u, odakle su ga – otišli. Odnosno, istjerali. Iako se on ne da. A sad je osnovao svoju stranku, s još dvije članice MOST-a. Zove se Hrid. Tako uz Hrast, Most, Orah, imamo i Hrid na hrvatskoj političkoj sceni. Čisto dovoljno pojmova iz prirode za spjevati nekakav haiku – imate sve, jezerce, mostić, hrid, stablo oraha, romantiku… samo si još morate zamisliti, recimo, Čačića kako vesla vozeći ispod mosta koji natkriljuje potok koji se slijeva u jezerce vozeći Jadranku Kosor s damskim širokim šeširom, prema hladu starog hrasta ili oraha ispod kojeg će imati mali piknik.
No, razlozi osnivanja stranke su puno prozaičniji. Naime, prema Zakonu o financiranju političkih stranaka, sve političke opcije koje u trenutku konstituiranja Sabora u parlamentu imaju svoje zastupnike, imaju pravo na izdašno godišnje financiranje iz državnog proračuna. Po jednom zastupniku godišnja svota se kreće oko 354.000 kuna, a po zastupnici 390.000 kuna. Radi se o još jednom, ne posve logičnom zakonu, jer zastupnička mjesta u Saboru pripadaju pojedincima, dakle njih ne kontroliraju stranke, ali novac za njihova mjesta ide – strankama.
Ukratko, ako želi da novac ode njemu, a ne u stranačku blagajnu Mosta, mora prije konstituiranja Sabora registrirati stranku. Što je i uradio! A i primoštenski načelnik Stipe Petrina, jedan je od onih članova Mostove platforme koji ima registriranu vlastitu političku stranku, pa novac iz državnog proračuna neće otići Mostu, nego njegovoj Nezavisnoj listi. “Prije izbora je Nezavisna lista Stipe Petrine s Mostom potpisala sporazum, a sukladno tome koristit ćemo sve što nam pripada po zakonu, pa tako i pravo na novac za financiranje rada iz državnog proračuna”, potvrdio je Stipe Petrina navode u medijima da novac ipak neće prepustiti stranci koja ga je uvela u Sabor.
Uglavnom, principi su svima najvažnija stvar u politici, ali novac je ipak novac.
Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno
