Može li se Hrvatima oprostiti njihov odabir na izborima?
Koliko god puta čitao ili pročitao Evanđelja, skoro uvijek čovjeku naviru suze dok čita muku. Pljuvanje, mučenje i ponižavanje Krista; uvijek je potresno koliko god se puta pročita. A on, Sin Božji, moli za oprost svojih zlostavljača. „A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke.“ (Lk 23,34)
Što drugo učiniti, nego za hrvatski narod nakon izbora zamoliti Boga isto: „Oprosti im Bože, neznaju što su učinili.“ Upravo je to dokaz „istinitosti“ Novoga zavjeta i katoličke vjere. Jer, i nakon dvije tisuće godina, u jednoj maloj zemlji Hrvatskoj, zaslijepljeni i u zabludi, hrvatski je narod izdao svoju domovinu, izdao je svoju vlastitu bit; izdao je ono što ih čini Hrvatima te su još jednom pljunuli, „bacili kocke“ na onoga/one koji ih mogu spasiti, odnosno koji su trebali otkupiti grijehe, odnosno sve zločine prošle, a kako se nažalost sve više čini – i buduće vlade.
Nije ovdje cilj „mesijanizirati“ Domoljubnu koaliciju; naravno, svi su ljudi grješni; „erare humanum est“, daleko od toga, ali hrvatski je narod, nakon četiri godine muke opet izabrao svoga mučitelja. Analogno, kad se biralo između Krista i Barabe, hrvatski je narod izabrao Barabu, u prenesenom i doslovnom smislu. Zašto doslovnom? Baraba je bio ozloglašeni ubojica i prijestupnik, a jednako su tako zločinci bivša vlada, ubojice i djeca ubojica i likvidatora, pljačkaši, prevaranti i izdajice roda vlastitoga.
Kroz cijelu Bibliju Nečastivi kuša Božje odabranike, proroke, apostole i evanđeliste, obećavajući im „brda i doline“. Isto se dogodilo u slučaju „treće“ opcije MOST, za koju nitko ne može reći što točno nudi njihov politički paket/program. Sve što se od njih zna jest to da su oni nudili „promjenu“ i „reformu“. Zar su te dvije isprazne riječi dovoljne kako bi naivci za to dali glas? Zar čovjek koji gubi u vlastitom gradu zaslužuje povjerenje tolikog broja građana, samo jer je nekakva emisija Nedjeljom u 2 tako promovirala? Do kad će Hrvatice i Hrvati nijekati da postoje samo dvije strane – oni koji su Hrvatsku oslobodili i stvorili, i oni koji je nikad nisu htjeli, predvođeni vladarom iz sjene Budimirom Lončarom?
Ukoliko obratite pozornost na inauguracije američkih predsjednika, vidjte ćete da se najviše čestita Henryu Kissingeru, ne Bushu ili Obami, već tom starcu u invalidskim kolicima. Ono što je Kissinger za SAD, Budimir Lončar je za Hrvatsku – Hrvat koji je uveo emabrgo na uvoz oružja u vrijeme rata; čovjek koji je omogućio pobjedu Mesića nad Budišom, kad je to bilo potpuno nemoguće, čovjek koji „gura“ Vesnu Pusić koja je u zadnji čas predložena za kandidata Glavnog tajnika UN-a i naposlijetku, čovjek koji je stvorio MOST. Zaista, kažem vam, pobjednik ovih izbora je Budimir Lončar, odnosno njegove udbaške strukture. Pokušalo se s Nacionalnom Frontom Nikice Gabrića, zatim Orah-om, Živim zidom, Reformistima, Josipovićem; i iz šestog se pokušaja uspjelo – MOST je uspio obmanuti Hrvate da se nudi nešto treće u izboru: „Mi ili oni!“
Dok se na ovom portalu i ostalim sličnim domoljubnim portalima pisalo o tome kako je ekipa iz MOST-a skupina proturječnih, bezprogramskih i besadržajnih lista s ciljem ostanak SDPartije na vlasti, takvi su se napisi komentirali negativno, s mržnjom i prijezirom, a sada – već se govori da je SDPartija ponudila Prgometu premijersku fotelju. No, kao što su se Hrvati oglušivali u vrijeme Starčevića, Matoša, Radića, tako su se oglušili i sada; razočaranje će biti veliko, izdaja još veća. Zar je bio potreban rat i smrt tolikih branitelja i civila kako bi se Hrvati napokon ujedinili i napokon izabrali hrvatsku (!) opciju? Za što su svi ti ljudi poginuli? Za što su oni sretniji dali udove, a oni nesretniji živote? Kako bi se opet izabrala skupina izdajica koji su na sve načine pokušali uništiti sve što se devedesetih nakon katastrofalnog rata uspjelo napraviti?
A kukuriku žgadija upregnula sve moći kako bi uvjerila neobrazovane i neupućene, kako bi im isprala mozak putem svih većih televizija i dnevnih listova. I ljudi, jadni, pamćenja kao ribe, sve zaboravili – sve otkaze, pljačkaške predstečajne nagodbe, napade i pljuvanja po svim hrvatskim svetostima, iseljavanja, izigravanja narodne volje, vrijeđanja, omalovažavanja, sve prijevare i uvrjede, sva poniženja?
Zar se nakon petnaest godina mantre: „Lijevi su napredni i osviješteni, a desni su neuki i zadrti nazadnjaci.“, zar je to uspjelo? Zar nitko od tih ljudi nema ni trunčicu obrazovanja, ni trunčicu kriticizma, vlastite svijesti, samosvijesti, samopoštovanja? Kako se svjetina, raja, rulja, „plebs“ dade toliko izmanipulirati i tako gadno „popušiti“ partijska pranja mozgova i mišljenja?
Što nakon svega ovoga reći? Treba li se ljutiti na vlastiti rod, na svoje sugrađane koji su slijepi, gluhi, ludi? Treba li ih prokleti, kao što je posljednnji hrvatski kralj prokleo svoje izdajnike? Ili, pak, treba postupiti kršćanski, katolički, i moliti Boga da se zabludjelim ovcama oprosti, da ih se vrati u stado? Moliti za njihovo iskupljenje i njihov spas?
Zaista, kažem vam, svi domoljubi i rodoljubi; molite za domaće izdajnike – molite da ih Bog prosvijetli, da od Savla načini Pavla. Bože, zaista, oprosti im, jer ne znaju što su učinili. Može li običan čovjek, grješnik i smrtnik naći toliko snage za takav oprost? Treba li… Teško.
Josip Gajski/hrsvijet.net
