Najbliži suradnici polako napuštaju Milanovića!
Izbori su sve manje neizvjesni, čak i za kadrove vladajuće koalicije.
U samom finišu predizborne kampanje Milanovićevi suradnici putuju po svijetu ili najavljuju kako će uskoro raditi druge poslove. Hrvatska ima svjesno i razumno biračko tijelo. U četvrt stoljeća samostalnosti samo su parlamentarni izbori koji su održani 2003. i 2007. bili donekle neizvjesni. Svi ostali imali su vrlo predvidljiv ishod, što znači da građani reagiraju na rad političara i na izborima ga sukladno tome nagrađuju, odnosno kažnjavaju. Isto je i s predstojećim izborima. Nije upitno odlazi li Milanović s vlasti, nego samo to koliko žestoko će birači kazniti njegovu nesposobnost, ali i nedostatak svake volje ili želje da uspješno vodi zemlju.
Tijekom deset godina Tuđmanove vladavine, u devedesetima, lijeva politička opcija na čelu s SDP-om nije imala šanse vratiti se na vlast. Ne bi možda ni tada da Dražen Budiša, u svom političkom kukavičluku i strahu od vlastite snage, nije išao dati ruku Račanu i njegovima. Oni su mu to vratili izdajom u prvom mogućem trenutku. Ipak je Budiša za njih hrvatski nacionalist koji je rušio Jugoslaviju. Sjetimo se, kad je Budiša ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, na zadnjem predizbornom skupu na Cvjetnom trgu očekivao je svog koalicijskog partnera kojeg je tek doveo na premijersku poziciju. Umjesto da dođe Budiši uzvratiti podršku Ivica Račan je poručio kako ne može bit na njegovom predizbornom skupu jer piše program Vlade. Bio je to signal svim SDP-ovcima i njihovim simpatizerima da biraju Mesića, a ne Budišu. Što se programa Vlade tiče, naredne četiri godine smo svjedočili da ta Vlada nije imala nikakav program i birači su to sankcionirali na izborima 2003. godine, baš kao što su i četiri godine ranije kaznili sve pogreške HDZ-a koje su se nakupljale tijekom punog desetljeća vladavine te stranke.
Nakon izbijanja afera vezanih uz Ivu Sanadera nije uopće bilo upitno hoće li HDZ izgubiti izbore 2011. godine. Upitno je bilo samo to koliko teško će ih izgubiti. Isti scenarij se ponavlja i sad, ali samo sa suprotnim predznakom. Pitamo se koliko teško će SDP biti poražen. Međutim, sad imamo i jednu novost. Naime, dok smo 2011. između dva velika politička bloka imali i treću političku opciju koja nije skrivala svoj ideološki predznak, a to su bili Laburisti, danas na sceni imamo prilično nejasno stanje s mogućnošću izbora treće opcije.
Potpuno je nejasno što radi Branimir Glavaš sa svojim HDSSB-om. U situaciji kad su ga mediji potpuno ignorirali povukao je izvanredan marketinški potez. Našao je neke dječake, navukao im čudne crne odorice i odjednom se našao u centru pozornosti medija. Sve bi izgledalo lijepo da nije procurilo kako Glavaš ima namjeru koalirati s lijevim političkim blokom. Kad je ta vijest dobila pravo javnosti ona je značila i smrtnu političku presudu za Milanovića i njegove. Naime, lijevi politički blok ipak ovisi o biračima kojima je ideologija svetinja. Glavaševi crni sokoli njima su sasvim neprihvatljivi. Istovremeno, prosječan birač se pita kojim to novcima Josipović i Čačić plaćaju sve te radijske reklame koje nam doslovno u podsvijest nabijaju poruku kako su baš oni prava izvorna ljevica i kako su oni drugi iznevjerili načela ljevice. Glavaš po svemu sudeći zabija zadnji čavao o politički lijes Zorana Milanovića, ali istovremeno sebi žestoko udara po prstima.
Ne treba zaboraviti da je HDSSB nastao od HDZ-ovih nezadovoljnika kojima su se kasnije priključivali i drugi likovi kojima je trebalo formalno političko skrovište, poput Zorana Vinkovića. Dakle, članstvo HDZ-a je ipak izvorno desno orjentirano i njemu je Milanovićeva politika potpuno neprihvatljiva. Teško da će birači davati svoj glas HDSSB-u ako znaju da bi taj glas mogao pomoći da na vlasti ostane čovjek koji tvrdi da se u Hrvatskoj dogodio građanski rat, da smo mi Hrvati krivi za početak rata jer smo Srbima smanjivali prava, da je Hrvatska slučajna država i još puno toga što negira istinu iz naše bliže povijesti. Kad se to sve ima na umu onda je stvarno nejasno što to Glavaš radi.
Uz Glavaša i HDSSB treću političku opciju na našoj političkoj sceni čine nezavisne liste Mosta. Oni bi stvarno mogli biti iznenađenje ovih izbora, otprilike kao što je to bio HSP na izborima 2003. godine. Šanse bi im bile i puno veće da je bilo više dosljednosti i plana u njihovom nastupu. Od prvog trenutka otkad su predstavili svoje liste bilo je jasno da su glavne uzdanice Mosta Drago Prgomet i Ivan Lovrinović, dva nedvojbeno najjača imena u toj koaliciji neovisnih lista kojoj zaista nije trebao Stipe Petrina. Umjesto da oni budu nositelji javnih istupa i predstavljanja Mosta, tu ulogu je preuzeo, političkim iskustvom limitirani, ali i političkog znanja skromni Božo Petrov.
U kratkoj izbornoj kampanji dragocjeno vrijeme je otišlo na nagađanja što je stvarna politika Mosta. Dok na jednoj strani imamo jasne i precizne Prgometove poruke koje su naprosto ljepilo za birače, na drugoj strani imamo zbunjujuća gostovanja Bože Petrova u televizijskim emisijama. Most ima ono što birači u Hrvatskoj danas traže, a to je priča o tome da su promjene moguće. Dio birača spreman je toj priči dati glas. Dio birača zna da se priča s lokalne razine ne može tek tako preslikati na državnu. Oni traže odgovor na pitanje jesu li ljudi s nesumnjivo dobrim namjerama zaista i sposobni napraviti ono što žele. O tome birači sude na temelju nastupa onih koji predstavljaju svoje liste.
Tijekom predizborne kampanje birači zaista reagiraju na ono što političari rade i govore. Izgleda da je svjestan toga postao i Tomislav Karamarko. On je počeo sasvim izbjegavati Milanovićeve provokacije i tek tu i tamo sporadično odgovara na napade. HDZ je počeo voditi afirmativnu kampanju u kojoj se govori samo o namjerama da se u društvu naprave promjene. To je Milanovića dovelo u potpunu medijsku izolaciju jer je cijela njegova kampanja bila koncipirana na valjanju u blatu s najjačim političkim protivnikom, a to je HDZ. Milanović je bio svjestan da biračima neće biti teško izabrati budu li morali birati između nesposobnosti njega i njegovih ministara, a koja se možda dade popraviti i vrlo ružnog naslijeđa koje za sobom vuče HDZ iz doba Sanadera. Međutim, u trenutku kad je HDZ odbio ući u taj bazen s blatom, svjetla reflektora su ugašena i Milanovićeva kampanja je izgubila na žestini. Istovremeno, mediji su zaintrigirani onim što Karamarko obećava. Iako mnogi sumnjaju u realnost nekih obećanja, javnost o tome raspravlja, a to znači da je prvi cilj postignut.
Milanoviću nije bilo dosta što je primio gol iz penala, nogometnim rječnikom rečeno, nego je odmah napravio još jedan prekršaj u kaznenom prostoru. Kiselog izraza lica Milanović nam s jumbo plakata upućuje pitanje želimo li birati rast ili bolne rezove. Svatko u ovoj državi tko ne boluje od teške psihičke bolesti zna da država ne može iz krize bez bolnih rezova.
Milanović sa svojih plakata jasno upućuje poruku da baš to ne želi raditi. On nastavlja lagati šireći iluziju o nekakvom rastu, iako ga svi relevantni podatci demantiraju.
Zanimljivost ove priče je i to što se Most također odredio za bolne rezove.
Ipak, najzanimljivije u cijeloj priči o ovim izborima je ono o čemu mediji uopće ne govore. U finišu predizborne kampanje, Vojko Obersnel gradonačelnik Rijeke, najjačeg SDP-ovog uporišta, područja koje je korijen političke vladavine lijeve opcije u Hrvatskoj – nalazi se na putu izvan Hrvatske. Milanoviću i najbliži suradnici okreću leđa. U prilog ovoj tvrdnji ide i nedavni događaj iz Zagreba. Tamo je prije dva dana održana sjednica Nadzornog odbora Hrvatske pošte na kojoj je direktor nacionalne poštanske kuće izjavio da će on za tri tjedna i onako raditi neki drugi posao. Izbori su sve manje neizvjesni, čak i za kadrove vladajuće koalicije.
Izvor: politikaplus.com
