TKO JOŠ GOVORI O GRIJEHU? – Duhovna kriza Zapada i „ložači pakla“

Piše: prof. Matija Grgat

Franz Werfel je vidio ono što mnogi nisu: da „veliki historijski egzorcizam koji sebe naziva kršćanstvom, iz dana u dan sve više uzmiče, a demoni uz prodornu viku raskidaju okove“.

„Začudno je da i u duhovnome svijetu još uvijek ima ljudi koji misle da im se događa nepravda.“ (Franz Werfel „Između gore i dolje“, Zagreb: Naklada Moderna vremena, 1999.str. 133).

Ovu je misao zapisao Franz Werfel, austrijski pisac židovskih korijena, rođen „u krilu naturalističkog nihilizma“ (koji je istinski duhovni ambijent i današnje zapadne civilizacije), „odgojen u duhu autonomije pojedinca i uvjerenosti u napredak, … u poboljšanje svijeta pomoću znanosti, pun skeptičnosti prema metafizičkom, religioznom ili pogotovo mističnom razmišljanju i osjećanju, kobno zamjenjujući slobodu za moralnu anarhiju“, kako je sam zapisao, a tako živi i vjeruje prosječan čovjek zapadne civilizacije danas. Upravo taj nihilistički duh kasnije će okriviti za pakao u kojem se svijet našao tijekom prve polovice 20. stoljeća, a promicatelje nihilizma, ne izuzevši sebe, dakako, nazvat će „najneuglednijim ložačima pakla u kojem se čovječanstvo peče“.

Probuđen strahotama ratnih događanja, došao je na put filozofskog promišljanja i religijskog uvjerenja te mističnog doživljaja svijeta. Na tako stečenim spoznajama, koje su potvrđene osobnim i kolektivnim iskustvom, izrastao je u njemu osjećaj dužnosti upozoravati u tadašnjim „njemačkim studentskim i književnim klubovima da se istinska odluka ne nalazi između desna i lijeva, već između gore i dolje“. Doživio je da su ga studenti u Insterburgu, u Istočnoj Prusiji, zaraženi nacionalsocijalističkim virusom, optužili za „židovsko-komunistički trik“ jer je iznio svoje uvjerenje da čovječanstvo ne može živjeti bez vjere u Boga i kršćanstva i potjerali ga uz povike „fuj, fuj“ na nagovor organizatora. Znamo kakvim plodom je urodila njihova oholost.

Vidio je ono što mnogi nisu: da „veliki historijski egzorcizam koji sebe naziva kršćanstvom, iz dana u dan sve više uzmiče, a demoni uz prodornu viku raskidaju okove“.

Upravo mi njegova, na početku ovog teksta, navedena misao pada na pamet kad slušam izjave crkvenih velikodostojnika u povodu napada na Pariz u kojima se spominju „iracionalno ponašanje“ i „nevini ljudi“. Nisam, naime, pročitala ni jednu izjavu koja bi bila upozorenje ljudima ovog naraštaja na opasnost od grijeha, kojim se upada u vlast demona. Nema nikoga da kaže kako nevinih nema, kako smo svi sagriješili i kako su nam svima potrebni obraćenje, pokora i Božje milosrđe, a ono nam je dano po Isusu Kristu. O milosrđu se doduše govori, ali o grijehu, obraćenju i pokori se šuti. A Isusa Krista se javno izbjegava imenovati jedinim Spasiteljem svakoga čovjeka.

Zato ću opet citirati Werfla: „Crkva naučava da svojim grijesima vrijeđamo Boga. U riječi „vrijeđati“ krije se antropomorfno parafraziranje stanja koje duboko i u potpunosti zahvaća u našu zbilju. Između Boga i nas vlada neizbježan metafizički mehanizam. Našim grijesima prvenstveno štetimo samima sebi, a time što sami sebi štetimo, vrijeđamo Boga u njegovoj slici i prilici. Žalostimo ljubav u njemu koja je naš izvor postojanja, žalosteći taj izvor.“ (Franz Werfel „Između gore i dolje“, Zagreb: Naklada Moderna vremena, 1999.str. 131)

Poljubac đavla
Svi smo povrijedili i svakodnevno vrijeđamo tu Božju ljubav.
Ako pogledamo zakone i način života Zapadnjaka danas, vidimo da su u lošem smislu nadmašili poganske – ozakonjeni su grijesi ubojstva i bluda u ime dobra i humanosti (pobačaj, eutanazija, sodomija, trgovanje dijelovima tijela pobačene djece itd.), a izbrisan je iz duša ljudi strah Božji i svijest da grijeh po metafizičkom zakonu uzroka i posljedice donosi propast pojedincu, narodima i cijelom čovječanstvu.
Božju ljubav vrijeđaju posebno oni koji su je zanijekali pa žive kao da Boga nema. Još gore, slave kao bogove ljude i same demone, ili uzimaju za sebe Božje ovlasti.

Nije li znakovito da je na koncertu, na kojem je stradalo najviše ljudi prilikom terorističkog napada u Parizu, nastupao bend koji nosi naziv Eagles Of Death Metal (Orlovi smrti), čiji plakati promiču okultne, sotonističke simbole, povezane sa seksualnom razuzdanošću, a da je u trenutku napada počeo pjevati pjesmu Kiss TheDevil (Poljubi đavla).

Ljubav Božju vrijeđamo i mi kršćani jer se u ovom svijetu izražavamo politički korektnim riječima, a ne riječima Evanđelja pa postajemo slijepi i zaboravljamo svoje poslanje. A rečeno nam je: „Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati“ (Lk 12, 48). Odgovarat ćemo za sebe i za duše naših bližnjih kojima trebamo svjedočiti istinu i tako im iskazati djelo milosrđa.

Izvor: zoranvukman.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save