VUKOVAR: Povodom dana sjećanja, godine 2015.
Tragediju baroknog grada Vukovara pratio sam preko medija (novina, televizije, radija) kao i ostali građani Hrvatske i mogao sam s tugom i bijesom gledati što se događa. Prvi put posjetih Vukovar 1998. godine, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Crveni križ iz Splita je za višestruke dragovoljne darivatelje krvi organizirao posjetu Vukovaru 1998. godine te smo autobusom krenuli u Vukovar. Vukovar, barokni gradić na krajnjem istoku Hrvatske, je za mene bio mjesto herojskog otpora agresoru i mjesto zvjerskih zločina srbijanskih postrojbi.
Foto 1. Križ na obali Dunava
Uskoro je godišnjica strašnih zločina koji su se dogodili 1991. godine u hrvatskom gradu Vukovaru. Vukovar koji se nalazi neposredno uz granicu Hrvatske i Srbije pretrpio je velika razaranja, bestijalne zločine, etničko čišćenje i kulturocid. Ne smijemo zaboraviti žrtvu Vukovara, ne smijeme zaboraviti tko je agresor i tko su zločinci iako hrvatski jugokomunisti i agresori sve rade da se taj zločin zaboravi, relativizira.
Treba se podsjetiti koja je zločinačka politika dovela do stradanja ljudi i grada, treba se podsjetiti na nekažnjeni genocid koji se dogodio u Vukovaru. Neprijatelji Hrvatske hoće izjednačiti krivnju, oni hoće sporadični zločin izjednačiti s genocidom koji se dogodio u Vukovaru pa su usporedili Paulin Dvor i Vukovar. Sramota! Takva politika ne vodi istini, ne vodi pomirenju već ponovno otvara bolne rane. Dobrosusjedstvo se može graditi samo na istini, kajanju za zločine i oprostu a ne na lažima i neprimjerenom izjednjačavanju krivnje.
U općini Vukovar prije rata Hrvati se bili relativna većina, a u samom gradu Vukovaru Hrvata je bilo 47,2 % dok su Srbi činili 32,3 % stanovništva. Srbijanski imperijalizam je imao pretenzije na teritorij Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Težio je stvaranju velike Srbije prema planu Ilije Garašanina (Načertanije 1844. godine, politički program Velike Srbije) koji je pretočen u Memorandum Srbijanske akademije nauka i umetnosti 1986. godine. Memorandum je bio začetak agresivne nacionalističke kampanje koja je navodila da su Srbi i srbstvo ugroženi i da treba promijeniti odnose među narodima unutar Jugoslavije s tim da Srbi dobiju dominantnu ulogu i da drugima nametnu svoju vlast. Zamišljena zapadna granica velike Srbije je bila na crti Virovitica – Karlovac- Karlobag. Nažalost i nakon svih ratova koje su Srbi vodili na Balkanu u zadnjih 25 godina nisu promjenili svoje stavove već su proklamirali novi memorandum, Memorandum 2. (2012. godine). Tijekom više od 100 godina su vršene pripreme za dosizanje granice Virovitica-Karlovac-Karlobag. Izvršeno je etničko čišćenje na pojedinim djelovima Hrvatske, Hrvati su pobiveni ili protjerani te su naseljavani Srbi u hrvatska sela i gradove (Lika, Dalmacija, Istra i drugdje). U hrvatske gradove su naseljavali aktivne i umirovljene oficire JNA, za njih su gradili nova naselja, otvarali nova radna mjesta u administraciji, gradili vikend naselja i to sve s ciljem širenja granica Srbije prema zapadu. Nakon smrti zločinca Tita srbijanski je imperijalizam dobio novi zamah. Takozvana događanja naroda, jogurt revolucije i mitinzi Sloboda Milošević su bili pomno isplanirani i bili su jasni pokazatelj kojim smjerom ide srbijanska politika. Cilj je bio nametnuti srbijansku diktaturu na područje cijele Jugoslavije uz pomoć takozvane Jugoslavenske narodne armije. Na zadnjem državnom partijskom kongresu Srbi su naišli na otpor te se Savez komunista Jugoslavije raspao. Jugoslavija je bila pred raspadom. U to vrijeme je politička situacija u Europi bila složena jer je komunistička ideologija doživjela poraz. Iza željezne zavjese su narodi tražili demokratske promjene, oslobađanje od komunističkog i sovjetskog terora. Stjecajem povijesnih okolnosti i pojedinih odgovornih političara raspad je prošao bez krvoprolića. Pao je Berlinski zid i Njemačka se ujedinila, baltičke zemlje su se oslobodile sovjetskog jarma, komunističke zemlje istočne Europe su također odbacile komunističku ideologiju. U Jugoslaviji su promjene bile neizbježne. Pokušaj istinske federalizacije je propao jer su Srbi htjeli nametnuti svoju volju svima. Parola „svi Srbi u jednoj državi“ označavala je imperijalističke težnje stvaranja velike Srbije. Još jednu parolu su često koristili „gdje je Srbin tu je i Srbija“! Slovenija i Hrvatska su težile osamostaljenju pa su se suprostavile srbijaskoj imperijalističkoj politici stvaranja velike Srbije. Srbijanskom rukovodstvu Slovenija nije bila interesantna iz više razloga, njih je interesirao teritorij Hrvatske i izlaz na more pa su sve svoje snage usmjerili na rušenje demokratski izabrane vlasti i na okupaciju Hrvatske. Sve je bilo planirani davno prije 1990. godine i napravljene su opsežne pripreme za ostvarenje plana velike Srbije.
U Hrvatskoj su održani prvi demokratski izbori u travnju 1990. godine i komunisti su izgubili vlast. Budući da je opstanak u Jugoslaviji značio priznavanje srbijanske diktature hrvatski narod se na referendumu odlučio za samostalnost i 25. lipnja 1991. godine proglasio razdruživanje od SFR Jugoslavije. Međunarodna zajednica je stavila tromjesečni moratrorij na razdruživanje Hrvatske i Slovenije pokušavajući spasiti Jugoslaviju. Neke europske države su otvoreno podržavale srbijansku imeprijalističku politiku, bile su za nastavak srbijanske diktuture u krnjoj Jugoslaviji (bez Slovenije). Budući da opstanak u zajedničkoj državi nije bio moguć nakon tri mjeseca Hrvatska je proglasila neovisnost, 8. listopada 1991. godine. Dan prije su raketirani Banski dvori, pokušalo se ubiti predsjednika Tuđmana i obezglaviti hrvatsko političko vodstvo. Pokušaj nije uspio pa je Hrvatska proglasila prekid svih sveza s bivšom državom. Treba napomenuti da je agresija na Republiku Hrvatskom započela s balvanima u kolovozu 1990. godine, dakle prije više od godinu dana od proglašenja neovisnosti.
Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli priznati demokratski izabranu vlast Hrvatske i počeli su organiziranu pobunu uz pomoć Srbije. Srbija je preko Ministarstva unutarnjih poslova Srbije i JNA naoružavala pobunjenike, štitila ih i onemogućila hrvatskoj vlasti da uspostavi pravni poredak na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske. Srbijansko rukovodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem je planiralo, uz pomoć Srba u Hrvatskoj i hrvatskih izdajnika, okupirati Hrvatsku te je svudje gdje su živjeli Srbi organiziralo pobunu i provokacije. Cilj je bio uz pomoć JNA okupirati Hrvatsku i doseći zacrtanu crtu velike Srbije a to je na zapadu bila crta Virovitica – Karlovac – Karlobag.
Skupština općine Vukovar, u kojoj su većina bili Srbi, odbila je prihvatiti novi ustav Republike Hrvatske kojim se Republika Hrvatska proglašava neovisnom i suverenom državom. Dominantna stranka u skupštini općine bio je Savez komunista Hrvatske koji je vodio antihrvatsku politiku. U Istočnoj Hrvatskoj, a i drugdje, organizirane su srbijanske paravojne formacije uz pomoć Ministarstva unutarnjih poslova Srbije. U Istočnoj Slavoniji baza pobunjenih Srba bila je u Borovom Selu, u kojem su Srbi činili većinu. Tu je izvršen prvi veliki zločin, masakrirano je 12 hrvatskih policajaca. Taj događaj je pokazao patološku mržnju Srba i četnika prema Hrvatima i hrvatskoj državi. JNA se otvorena stavila na stranu pobunjenih četnika, onemogućila hrvatsku policiju da radi svoj posao održavanja reda i uspostave ustavnog poretka na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Svaki put kada su četnici bili pred porazom nastupala bi JNA. JNA bi stvarala tampon zonu i onemogućavala hrvatsku policiju da održava red. Nadalje takozvana Jugoslavenska narodna armija se priklonila pobunjenicima i naoružavala ih te je time postala agresorska vojska.
Međunarodna zajednica je apelima i političkim pritiscima pokušala spriječiti širenje sukoba ali konkretno nije ništa poduzela jer su pojedine zemlje bile za očuvanje krnje Jugoslavije. Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo za očuvanje Jugoslavije i bilo je protiv osamostaljivanja Hrvatske pa je opstruiralo svaku konkretnu akciju (slanje vojnih postrojbi koje bi zaustavile oružani sukob) zaustavljanja agresije na Republiku Hrvatsku. Ujedinjeni narodi su uveli embargo na uzvor oružja svim republikama bivše Jugoslavije što je bilo otvoreno svrstavanje na stranu srbijanskog imperijalizma, svrstavanje na stranu pobunjenih četnika jer je Hrvatska bila razoružana a njeno oružje je bilo u rukama agresora i pobunjenika. Hrvatski komunisti su predali oružje teritorijalne obrane Hrvatske takozvanoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (svibanj 1990. godine) i na taj način razoružali hrvatski narod. To je bio čin veleizdaje koji je u prvim danima agresije onemogućio obranu Hrvatske. Budući da su pobunjenici bili naoružani i da je JNA bila četvrta ili peta armija po snazi taj embargo je bio neprijateljski akt protiv Hrvata i Hrvatske. Sramotan postupak Ujedinjenih naroda onemogućio je normalnu obranu Republike Hrvatske! Hrvatska je blokadom i osvajanjem vojarni došla do oružja, ali ga je morala nabavljati i na ilegalnom tržištu. Tako su Ujedinjeni narodi gušili pravo na samoopredjeljenje hrvatskom narodu koji se izjasnio na demokratski organiziranom referendumu.
Istovremeno dok su na Vukovar (hrvatski Staljingrad) padala tisuće granata razaran je Dubrovnnik (grad pod zaštitom UNESCO-a), napadana je Škabrnja, Gospić i drugi gradovi diljem Hrvatske. Dok su četnici i JNA razarali gradove po Hrvatskoj, ubijali policajce, pripadnike zbora narodne garde, civile, djecu i žene prevrtljivi Alija Izetbegović je govorio „to nije naš rat“, ali taj rat je uskoro postao i njegov rat s velikim brojem žrtava. Alija se 1991. godine nije bunio što JNA i četnici s teritorija BiH napadaju Hrvatsku.
Opsada grada Vukovara započela je 24/25. kolovoza 1991. godine i potrajala je 87 dana iako je neprijatelj mislio da će sve biti gotovo za nekoliko dana. Vukovar je pao u neprijateljske ruke 18. studenoga iako je pojedinačnog otpora bilo do 22. studenog 1991. godine. Veliki broj ljudi je bio zarobljen, navodi se brojka od 7.000 do 8.000 ljudi. Mnogi su bili masakrirani neposredno nakon zarobljavanja, neki su bestijalno mrcvareni do smrti, nekoliko tisuća je odvedeno u logore na teritoriju Srbije (Srijemska Mitrovica, Stajići i drugdje). Novinari BBC-a su snimili srbijansku miliciju i četnike kako pjevaju: „Slobodane, Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate!”
Mnogo je branitelja i civila ubijeno. Većina preživjelih nesrba su bili protjerani na slobodni teritorij. U srbijanskim zatvorima je bilo zatočeno oko 800 ljudi sposobnih za borbu (podjednako civila i zarobljenih vojnika) koji su kasnije razmijenjeni. Nažalost neki su mučki ubijeni u srbijanskim zatvorima. Većina zarobljenika iz Vukovara je završila u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Kasnije su izvršene razmjene. Istoga dana kada je pao Vukovar izvršen je strašan zločin u Škabrnji i silan napad na Gospić. Sve je bilo planirano ali unatoč velikim žrtvama Hrvatska se hrabro branila.
Agresor ni danas (2015. godina) ne priznaje postojanje logora, ne priznaje zločine i ne dozvoljava postavljanje obilježja koja bi bila spomen na žrtve tih logora. Na taj način se ne može izvršiti pomirba, ne može se graditi dobrosusjedske odnose i ne može se ići prema boljoj budućnosti. Nažalost, trenutna hrvatska vlada (vlada Zorana Milanovića) vodi antihrvatsku politiku i ne brani interese hrvatskoga naroda što susjedi vješto koriste.
Noćili smo u Vinkovcima i nakon doručka krenuli za Vukovar. Nadomak grada smo, gledam kroz prozor i vidim veliku travu, šipražje uz cestu. Pored mene sjedi Vukovarka i videći da gledam vani kaže tu su nekada bile kuće, sve su porušene a njihove temelje skriva trava i šipražje. Kažete porušene, da kaže mi gospođa i nikome ništa. Ulazimo u grad i parkiramo se na parkiralištu uz cestu. Preko puta je tržnica, Vukovarka je pored mene i kaže mi da je moguće da ispod betona na kojem se nalazi tržnica ima ljudskih ostataka. Okupatori su to jednostavno poravnali i betonirali!
Foto 2. Oštećena gradska knjižnica 2007. godine.
Kafić je uz tržnicu. Ulazim u kafić, zove se „Oaza“, unutra stariji ljudi govore ekavicom a jedan momak , 16-17 godina, raznosi srbijanski tisak, Politiku, i djeli je besplatno. I tako u hrvatskom Vukovaru četnici i dalje stoluju zahvaljujući zakonu o oprostu i silnom pritisku međunarodne zajednice!
S druge strane ceste je parkiralište i ima nekoliko cvjećarni. Zajednički kupujemo cvjetne aranžmane za spomen obilježja, Ovčaru i Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata. Želim pored zajedničkog vijenca, cvijetnog aranžmana položiti cvjetni aranžman posebno i kupujem cvijeće. Bio sam u velikoj dilemi, kod koga kupiti cvijeće!? Pomilovani četnici (Zakon o oprostu) imaju cvjećarne i prodaju cvijeće koje posjetioci nose na Ovčaru i Memorijalno groblje. Ti isti četnici su prije nekoliko godina dizali pobunu, palili kuće, ubijali Hrvate a sada mirno prodaju cvijeće koje će netko kupiti da bi položio na grobove mučki ubijenih. Koje li ironije da kod zločinaca, koje je zakon o oprostu pomilovao, kupuješ cvijeće za žrtve koji su oni ubili!? Strašno!
U centru, u blizini pravoslavne crkve, ima jedan travnjak, Vukovarka mi kaže da su tu nekada prije bile kuće koje su bile teško oštećene ili razorena. Agresor je očistio teren, nasuo malo zemlje i zasijao travu pa je sada travnjak!
Krećemo prema Ovčari, prolazimo pored vodotornja, koji je teško oštećen ali je odolio tisućama granata, na vrhu je hrvatski stijeg. Oštećeni vodotoranj treba sačuvati u postojećem stanju, popraviti samo nužno, da bude njemi svjedok brutalne agresije susjeda.
Foto 3. Vodotoranj 1998. godine
Ovčara
Odlazimo na Ovčaru. To je bila farma udaljena nekoliko kilometara od grada Vukovara. Prošli smo pored hangara gdje su držali i mučili zarobljenike i skrenuli s puta prema jednom uzvišenju gdje je podignut spomenik na mjestu masovne grobnice. Položili smo cvijeće i pomolili se za žrtve.
Autobusi su ljude iz bolnice (njih 400) odveli na farmu Ovčara gdje su ih razdvojili. Njih 260 su izdvojili i odveli u hangar gdje su neke mučili do smrti. Ubili su sve koje su izdvojili, njih 260. U masovnu grobnicu koja je udaljena od hangara oko 900 metara su bacili 200 osoba. Među ubijenima je bilo i 18 djelatnika bolnice. Nije poznato gdje je grob ostalih 60 koje su izdvojili. Zločin su počinile srbijanske paravojne formacije uz pomoć JNA, 20. na 21. studenog 1991. godine. Najveći broj ubijenih na Ovčari su bili Hrvati ali je bilo i Srba koji su sudjelovali u obrani grada, Bošnjaka, Mađara te jedan Francuz i jedan Nijemac.
Kasnije (2006. godine) je na mjestu hangara podignut Spomen dom Ovčara.
Foto 4. Spomenik na mjestu masovne grobnice
Foto 5. Spomen dom Ovčara
Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata
Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pokopani su svi poginuli pri agresiji na Vukovar. Ubijenih je bilo po cijelom gradu i prvotno su pokopani u masovnu grobnicu. Nakon Drugog svjetskog rata to je najveća masovna grobnica gdje je pokopano 938 osoba. Ekshumacija je izvršena godine 1998. Mjesto masovne grobnice je obilježeno postavljanjem 938 bijelih mramornih križeva. Memorijalno groblje se dijeli na tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskog rata. Središnji spomenik, u obliku otvorenog križa, simbolizira križ i žrtvu Vukovara.
Na središnji spomenik smo položili vjence, cvijeće i svijeće za ubijene, poginule i nestale. Pomolili smo se za sve stradale sa željom da se nikada i nigdje ne ponovi nešto slično.
Foto 6. Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata
Velikosrbijanski agresor je protjerao i prognao oko 22.000 osoba. Srbijanske logore je prošlo nekoliko tisuća branitelja i civila (oko 7.000 – 8.000). Smatra se da je 4.000 ljudi (branitelja i civila) ubijeno, poginulo ili nestalo tijekom opsade i neposredno nakon pada Vukovara. Nažalost još je mnogo nestalih (350 iz Vukovara), onih kojima se ne zna sudbina i grob. Agresori su žrtve bacali u masovne grobnice, koje su kasnije premještali i sada ne žele dati podatke gdje su te grobnice, grobišta. Tako zločinci shvaćaju pomirbu!
Vraćamo se u Vukovar. Pješačim Vukovarom, netaknuta pravoslavna crkva, stare kuće na kojima su oštećenja na fasadi ali nisu porušene, po krovovima se vidi da nisu bila teže oštećene. Višekatnice u kojima su stanovali Srbi su obnovljeni sredstvima EU, na jednoj je tabla i piše da ju je obnovila belgijska vlada. Hrvatske kuće EU nije obnavljala, njih je obnavljala tadašnja hrvatska vlast! Djelovi grada gdje su stanovali Srbi nisu razrušeni, vidi se po krovovima da su netaknuti, na fasadama su oštećenja od metaka i šrapnela. Djelovi grada gdje su živjeli Hrvati su sistematski rezarani. Pravoslavna crkva je netaknuta, okolo je travnjak, dio zvonika je ulašten i sjaji se a za razliku od njega crkva Sv. Filipa i Jakova je razrušena, razrušen je dvorac Eltz, Mitnica, Trpinjska cesta i mnogo kuća.
Vukovarska bolnica
Vukovarska bolnica se nalazi u užem dijelu grada. Tijekom opsade Vukovara bila je stalna meta JNA i pobunjenih četnika. Na bolnicu su svakodnevno padali projektili, zgrada je bila teško oštećena. Zbog stalnih napada i teških oštećenja osoblje bolnice je organiziralo rad u podrumskim prostorijama. Nakon pada Vukovara izvjestan broj ljudi su se sklonili u bolnicu. Bolnica je prema sporazumu i prema međunarodnom pravu trebala biti pod zaštitom Međunarodnog crvenog križa. Predstavnici Međunarodnog crvenog križa su bili u bolnici ali ih je JNA (preko majora Šljivančanina) izolirala i na prevaru izdvojila i odvela 400 osoba iz bolnice. Autobusima su ih odveli na farmu Ovčara.
Za rušenje vukovarske ratne bolnice i brojnih civilnih objekata nitko nije odgovarao. Sudski procesi u Srbiji (više od 20 godina poslije zločina) su farsa. Srbijansko političko rukovodstvo je aktivno sudjelovalo u agresiji na Hrvatsku i Vukovar pa nema političke volje da se utvrdi istina i da se kazne počinitelji. Srbijansko pravosuđe nema snage ni volje da se suoči s istinom, sa zločinima koje su počinili pripadnici srbijanskih paravojnih i vojnih postrojbi kao i pojedinci.
Za zločine nakon pada Vukovara bili su blago osuđeni oficiri JNA, nisu ih sudili za genocid, etničko čišćenje, kulturocid, osuđeni su zbog višestrukih zločina protiv čovječanstva i kršenja ratnih konvencija (a što to znači to znaju samo oni koji su ih sudili). Opet je politika bila iznad prava i pravde. Praktično može se napisati da za teške zločine nad civilima, zarobljenicima su izrečene sporadične osude i da nitko nije odgovarao. Naredbodavci zločina nisu odgovarali, nešto sitnih izvršioca je osuđeno i to je sve. Sramotno ponašanje međunarodne zajednice je opet bilo na djelu, politika nije dozvolila da se naredbodavci procesuiraju i osude!
Glavni pokretač genocida bio je Slobodan Milošević koji je bio optužen za rat na području bivše Jugoslavije ali nije dočekao izricanje presude jer je umro pod sumnjivim okolnostima u zatvoru, u Hagu. Sramotno međunarodno pravo!
Dvorac Eltz
Opet se okupljamo i krećemo u obilazak razrušenog grada, posjećujemo dvorac Eltz. Dvorac Eltz je barokni dvorac smješten na obali Dunava. Dvorac je jedno od najznačajnijih djela barokno-klasicističke arhitekture kontinentalne Hrvatske. U dvorcu je bio smješten Gradski muzej Vukovara, od 1968. godine. Dvorac je teško oštećen, razrušen, djelovi su spaljeni. U dvorištu dvorca, pored Dunava, je jedno spaljeno stablo kao nijemi svjedok uništavanja dvorca. U razrušenom dvorcu domaćini nam pokazuju neke muzejske eksponate, oni su započeli s pripremama za obnovu gradskog muzeja. U jednoj dvorani organiziramo malu svečanost dodjele priznanja višestrukim darovateljima krvi.
Vlada Republike Hrvatske i Razvojna banka Vijeća Europe financirali su obnovu dvorca koja je započela 2008. i trajala do listopada 2011. Nakon 14-15 godina posjetih obnovljeni dvorac Eltz i novi postav Gradskog muzeja Vukovar. Svima koji su sudjelovali u obnovi muzeja treba odati priznanje za silan trud koji su uložili. Kulturocid kojeg je napravio agresor je nanio velike štete gradu i muzeju ali Gradski muzej Vukovara i dalje svjedoči o gradu i ljudima Vukovara.
Foto 7. Dvorac Eltz 1998. godine
Foto 8. Dvorac Eltz 2013. godine
Foto 9. Dvorac Eltz 2013. (Gradski muzej)
Crkva svetih Filipa i Jakova
Posjetili smo razrušenu crkvu sv. Filipa i Jakova. Barbari su je teško oštetili, djelovi su bili bez krova. Na crkvu i samostan je tijekom rata palo više od 3.000 raznih granata i projektila. Agresori su htjeli crkvu, 1996. godine, sravniti sa zemljom pa su izbušili 22 minske rupe u njezinim zidovima i stupovima. Za te namjere je čuo tadašnji privremeni upravitelj okupiranog istočnog dijela Hrvatske američki general J. P. Klein te je poslao UN-ove trupe u vukovarsku crkvu i spriječio rušenje. Kip Isusa je teško oštećen.
Foto 10. Oštećeni kip Isusa-Crkva Sv. Filipa i Jakova
Danas, Srbija još drži pod okupacijom neke djelove teritorija Republike Hrvatske (Vukovarska Ada, Šarengradska ada – teritorij s lijeve strane Dunava). Granice bivših republika su prema odluci Badinterove komisije, iz 1991. godine, postale međudržavne granice ali to na terenu nije primjenjeno.
Vukovarska priča nije do kraja ispričana, nikada i ne će biti do kraja ispričana jer onih koji bi je mogli ispričati više nema. Sramotno je da je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske financiralo antihrvatske filmove iz Domovinskog rata a nije financiralo filmove koji bi prikazali tragediju grada na Dunavu, koji bi prikazali herojstva branitelja koji su branili Vukovar i Hrvatsku. Treba kazati istinu, ne treba uljepšavati događaje koji su se dogodili, ne treba lagati i iskrivljivati istinu jer to je sol na svježu ranu koja onda još više boli.
Više puta sam bio u Vukovaru i obilazio grad, gledao obnovljeno. Svaki put bih otišao na Ovčaru i Memorijalno groblje branitelja iz Domovinskog rata, nakon otvaranja posjetio bih Spomen dom Ovčara. Svaki put kada dođem u Vukovar obuzme me silna tuga, nitko od moje rodbine nije stradao ali se osjećam kao da je tamo netko moj. Veliko zlo, beskrajna patnja i bezbrojna pitanja kako se dogodilo i nezaobilazno pitanje zašto se dogodilo. Zašto? Zašto toliko mržnje ničim izazvane? Zašto toliko zvjerstava spodoba u ljudskom liku? Nema odgovora, nema opravdanja za rušenje grada, nema opravdanja za ubijanje civila, žena, djece, ubijanje ratnih zarobljenika bez suda i krivice.
Mi sa strane ne možemo shvatiti ljude kojima je dio ili cijela obitelj stradala, ne možemo shvatiti majke koje su izgubile svoju djecu, žene koje su izgubile svoje muževe, one koji ne znaju gdje je grob njihovim najmilijih. Kako im je to znaju samo oni. Zašto su njihovi susjedi s kojima su se družili, pili kavu ili kafu zašto su ih napali, klali, mučili na tako bestijalan način? Jesu li to ljudi ili su to zvijeru u ljudskom liku? Neljudski je uništiti obitelji, razrušiti njihove domove, razrušiti crkve, uništiti muzeje zbog bolesne ideje „ Svi Srbi u jednoj državi“ Nekima nije ostalo ništa, nisu ostali ni porodični albumi ni slike njihovih najmilijih. Netko je želio, nažalost želi i danas, izbrisati svako sjećanje. Ne to ne smijemo dozvoliti! Moramo se sjetiti žrtve Vukovara sada i sutra, ne smijemo zaboraviti prošlost jer to je putokaz za budućnost. Moramo znati tko je agresor i s kojim ciljem je izvršio agresiju da se nešto slično nikada više ne ponovi.
Foto 11. Spomen dom hrvatskih branitelja, Spomenik heroju Blagi Zadri.
Oprostiti da ali nikada ne zaboraviti žrtve i izvršioce krvavih zločina u gradu Vukovaru koje su posramili ljudski rod.
Pokoj vječni poginulima i ubijenima, sućut obiteljima poginulih, ubijenih i nestalih. Gore srca!
Slava herojima Vukovara koji su ispisali svijetlu stranicu hrvatske povijesti. Počivali u miru Božjem. Hvala im!
Studeni 2015. godine
Dr. sc. Marko Jukić
