Zašto su ovi prijelomni izbori drukčiji od svih prethodnih
Po mnogim značajkama i okolnostima u kojima se održavaju izbori za Hrvatski sabor 8. studenoga mogu se bez dvojbe smatrati kao prijelomni ne samo za budućnost države i svih građana, nego još više za razvoj parlamentarne demokracije kroz koji Hrvatska prolazi od samog utemeljenja.
Temeljni razlog što se ovi izbori mogu ocijeniti kao prijelomni leži u činjenici da se zemlja nalazi u ozbiljnoj, ne samo gospodarskoj i financijskoj krizi, nego i u političkoj i moralnoj krizi. O gospodarskoj i financijskoj krizi nije potrebno posebno govoriti, jer svi ekonomski pokazatelji ukazuju na krivi smjer kojim je politička elita dovela Hrvatsku pred bankrot, a u Europskoj uniji je približila sudbini Grčke. Politička kriza potječe iz još uvijek neprevladanog ideološkog naslijeđa komunističke Jugoslavije, pa se i dalje s manjim ili većim intenzitetom vodi bitka između „ustaša“ i „partizana“, odnosno o komunističkom razdoblju. Najbolji dokaz da se Hrvatska toga nije oslobodila jest odgađanje neophodne lustracije, pa se išlo čak tako daleko da se posebnim zakonom zaštite agenata jugoslavenske tajne službe „lex Perković“ pokušalo suprotstaviti Europskoj uniji. Zbog toga što nije provedena neophodna lustracija dobro pozicionirani ostatci bivšega sustava u promijenjenim okolnostima nastavili su funkcionirati, a time sami po sebi srozavati moralnu sliku cijele nacije.
Hrvatska je u svojoj 25-godišnjoj parlamentarnoj povijesti imala dosad dva izborna ciklusa koji se na određeni način mogu usporediti s predstojećim izborima. Treba podsjetiti da je u sličnim okolnostima nakon 10-godišnje vladavine HDZ-a na izborima 2000. godine izlaznost iznosila čak 76,5 posto. Iako su građani u kilomatarskoj koloni odali počast preminulovom prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, samo nekoliko tjedana kasnije totalno su porazili njegovu politiku, prije svega u pretvorbi i privatizaciji koje su bile temelj sadašnje krize u gospodarskom i socijalnom pogledu. Slijedio je potom neuspjeh Račanove koalicije na izborima 2003. godine kad je na izbore izašlo 65,9 posto birača koji su kaznili Račanovo „odlučno možda“ i njegovu neuspješnu ekipu. Treba podsjetiti da Ivica Račan nije ništa učinio da procesuira kriminal u pretvorbi, pa nije ništa učinio ni da se novac opljačkan iz Hrvatske, a spremljen u poreznim oazama diljem svijeta, vrati u Hrvatsku, iako se radilo, po procjeni CIA-e, o čak 8 milijardi dolara. S druge strane Račanova Vlada pokrenula je spiralu zaduživanja države u inozemstvu koja je sa sljedećim vladama dovela Hrvatsku na rub bankrota.
Za opredijeljenje nestranačkih birača u takvim okolnostima bilo je primarno glasovanje „protiv“ a ne „za“, da bi se kaznila dotadašnja vladajuća koalicija. Prevedeno na sadašnje političko stanje sasvim je sigurno da će veći odziv birača na idućim izborima prije svega biti motiviran glasom „protiv“. Može se Zoran Milanović uz pomoć skupo plaćenog američkog marketinškog stručnjaka truditi kolikogod hoće, ali hrvatski narod nije toliko glup da ga se dvaput uzastopce može povući za nos. SDP-ova Kukuriku koalicija jednostavno nije bila dorasla izazovima pred kojima se našla Hrvatska, pa se njezin “Plan 21“ ispuhao kao balon. Zato smiješno, da se ne kaže tragično, djeluju uvjeravanja Zorana Milanovića kako Hrvatska raste i kako nema povratka na staro, iako u svemu u čemu je Hrvatska rasla za njegovog mandata bilo je u negativnom smjeru, pa u stvari kad kaže da nema povratka na staro on radi u korist Domoljubne koalicije koja nudi nešto novo. Tomislav Kartamarko za razliku od Milanovića nije najmio stručnjaka da mu podigne osobni rejting nego ugledni njemački institut da mu napravi gospodarski program.
Za konačni ishod ovih izbora ključno će biti glasovanje onog dijela biračkog tijela koje obično apstinira, pa se izlaznost kreće u normalnim okolnostima oko 60 posto. Na ovim izborima s obzirom na njihovu važnost kao i na druge čimbenike može se očekivati izlaznost između 65 i 68 posto. Ako se uzme donja granica od 65 posto od ukupno 3,780.000 birača, to iznosi 2,450.000 glasača. Ovdje je međutim važno ukazati na jednu anomaliju koja se ponavlja od izbora do izbora. Iako je izvršena revizija biračkih spiskova u Hrvatskoj još uvijek ima oko 350.000 birača više nego punoljetnih osoba. To u ovom trenutku ide na dušu ministru uprave Arsenu Bauku koji je kao informatičar a ne kao pravnik po partijskoj liniji dobio tu funkciju. Tih 350.000 birača viška omogućava razne manipulacije u Državnom izbornom povjerenstvu. Manje više je poznato da je na predsjedničkim izborima 2005. godine dogovorom Mesića i Sanadera u prvom krugu eliminiran američki Hrvat Boris Mikšić. Osobno sam pratio u DIP-u nekoliko izbora koji se po pristiglim rezultatima nisu mogli pratiti na monitorima u novinarskoj sobi, jer se sve rješavalo iza zatvorenih vrata Državnog izbornog povjerenstva na čelu s predsjednikom Vrhovnog suda Brankom Hrvatinom.
Zanemarujuči mogućnost manipulacija s viškom birača i prihvaćajući brojku od oko 2,450.000 glasača važno je utvrditi koliko u toj brojci mogu sudjelovati HDZ i SDP. Ako se ukupan broj lojalnih birača HDZ-a i SDP-a svede na oko 50 posto od onih koji izlaze na izbore onda taj broj iznosi 1,225.000. Preostaje dakle oko 1,225.000 birača koji ovisno o političkoj situaciji i stanju u državi na ovakvim izborima glasuju prije svega protiv dosadašnje Vlade, ali ne isključivo za vodeću oporbenu stranku, nego i za manje stranke koje na taj način rasipaju glasove. Na prošlim izborima 2011. godine kad je Kukuriku koalicija hametice potukla HDZ Jadranke Kosor SDP je sa svojim partnerima dobio 958.000 glasova odnosno 41,2 posto, a HDZ samo 550.000 glasova odnosno 23 posto. Treća stranka bili su laburisti sa 121.000 glasova, odnosno nešto više od 5 posto. Na ove izbore HDZ sa svojom Domoljubnom koalicijom izlazi koliko toliko ojačan s nekoliko manjih neparlamentarnih stranaka, a SDP izlazi oslabljen zbog gubitka IDS-a, ali pojačan s oslabljenim laburistima. Tako se u ovakvim okolnostima kao ključno pitanje nameće koliko će nove stranke što su se pojavile uoči ovih izbora uzeti od onih preko milijun glasova koji glasuju „protiv“ a ne „za“. Tu su naravno Živi zid Ivana Vilibora Sinčića, zatim Most Bože Petrova, pa Čačićevi reformisti, OraH Mirele Holy, HDSSB Branimira Glavaša, U ime obitelji Željke Markić.
Ovi izbori bit će drukčiji od dosadašnjih jer na biračku scenu u većoj mjeri nego u prathodnim izbornim ciklusima stupa potpuno nova generacija birača rođenih u demokratskoj Hrvatskoj koji počinju brinuti o vlastitoj sadašnjosti i budućnosti u još uvijek po mnogo čemu nesređenoj Hrvatskoj. Radikalan primjer te generacije je više Ivan Vilibor Sinčić, pa Božo Petrov i Željka Markić nego otpadnica iz SDP-a Mirela Holy. Izbori su drukčiji i zbog novog izbornog zakona koji zahtijeva najmanje 40 posto ženskog spola na listama, te omogućava preferencijalni glas što bi moglo ugroziti na listama favorizirane stranačke dužnosnike. U stvari uvođenje preferencijalnog glasa kojega je na neuspjelom referendumu zahtijevala Željka Markić je najveća novost ovih izbora, jer se time biračima, kao što je to bilo na europarlamentarnim izborima, omogućava da biraju kandidate koji su se na neki način afirmirali u javnosti a ne bezlične podobne partijske dužnosnike. Zato će najzanimljiviji ishod ovih izbora biti koliko će kandidata na temelju preferencijalnog glasovanja ući u Sabor.
Vjekoslav Krsnik
