Mučno je to ubojstvo s leđa, hrvatskoga branitelja, koji opravdano nije mogao otrpjeti da okupatorska ćirilica ponovno zaposjeda Vukovar. Vukovar, Hrvatsku… za koju je Darko dao sve i više, cijeli svoj život.

Kao, još smo u Jugoslaviji

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara, ponukan teškom povredom ugleda, života i djela, a povodom mučke smrti hrvatskoga dragovoljca, u ratu malodobnika Darka Pajičića odlučio je izaći s cjelokupnom istinom povodom tog mučnog udesa. Najstrašnija je šutnja medija u Hrvatskoj. Zamislite da je netko udario, samo udario, Vesnu Teršelič ili Puhovskog ili ne daj Bože Pupovca. To bi bila „brakeing news“, to bi bila kolumna nakolumni, Dnevnici bi vrištali, okrugli bi se stolovi organizirali, istraga bi uključivala policiju, vojsku, DORH, Uskok pa vjerojatno i vatrogasce. Genocidni Hrvati opet bi bili tema. Ovako, kad je ubijen junak, nekadašnji malodobni dragovoljac Domovinskog rata, muca se nešto šturo i službeno, bijedno i bešćutno kroz usta savršene nam policije za koju nismo sigurni je li zapravo i još uvijek (tek i samo) milicija?

Mučno je to ubojstvo s leđa, hrvatskoga branitelja, koji opravdano nije mogao otrpjeti da okupatorska ćirilica ponovno zaposjeda Vukovar. Vukovar, Hrvatsku… za koju je Darko dao sve i više, cijeli svoj život. MUP (prema izvješćima prenesenim na portalima) opisuje događaj ne suho, ne neistinito, ne polovično nego potpuno neljudski. Nigdje tu nema ni riječi o eventualno nesretnome slučaju, o mučenome branitelju koji je teško ranjen doma. U miru! Od svojih. Od Hrvatske policije. O jada! Upravo ona, u svom izvješću o „događaju“, iznosi toliko kontradiktornih podataka da se čovjeku zaista smuči. Kao da Anđelinovići ponovno ubijaju Hrvate po Hrvatskoj. Nigdje sućuti, nigdje kajanja. Kao da se lomljenje jedne ogavne državne crne ploče može usporediti s vrijednošću ljudskoga života!

Prvo na čemu inzistira policija jest da je Darko Pajičić bio u teškom pijanom stanju. Zatim da je bio liječen i otpušten iz bolnice što stvara privid – sve je u redu, zar ne? Zatim je opet bio teško pijan i sam je od sebe pao nakon čega je ubrzo i umro. Pa kome se prodaju ovakve optužbe?? Odašilju se mrtvome čovjeku?! Na početkuizvješća stoji da se stradali Darko brzo približavao ploči… jer je vjerojatno trebalo opravdati kašnjenje intervencije dežurnog pločo-čuvaritelja, politički obesviještenoga policajca Saše Sabadoša. Policajca za kojega se nagađa da je bio uz policijsku postaju i vele-važnu ploču kao i da je možda sjedio u zasjedi u civilnome automobilu preko puta postaje. Nije kazano. Zašto?

A od toga sve i započinje. Ako je polumrtav netko imao čak 3,4 alkohola u krvi, što je glavni oslonac policijske optužnice, umjesto da im prve riječi budu nesretan događaj, žalimo zbog teškog ranjavanja, policija isto snosi dio krivice krivom procjenom situacije… dakle, da ova nepotrebna i strašna smrt ne bude toliko neljudska, policija inzistira na količini alkohola ali i na kontradikciji: Darko se brzo približavao policijskoj postaji… Sa 3,4 alkohola u krvi? Brzo se približavao postaji… Ili je divlji policajac Sabadoš grubo nasrnuo na krhkog i teško opijenog Darka Pajičića koji je teturao? Nije li policajac Sabadoš prekoračio svoje ovlasti i upotrijebio prekomjernu silu… i bacio na zid nesretnika… i to takvom silinom… da je on druge sekunde… već po drugi puta ponovno žestoko udario glavom? Prvo o zid a zatim o rubni kamen pločnika. Što je to ako ne prekoračenje ovlasti koju je policajac Sabadoš imao? Je li bio bijesan što je na intervenciju kasnio a ploča je pod kamenjem već pucala??

Napad s leđa

Pitanje je dakle gdje je policajac stvarno bio jer nesretnoga je Darka napao s leđa. Ako je stajao na mjestu dežurnog, ispred policijske postaje, onda je valjda vidio da mu se bočno i navodno vrlo brzo približavaju dvojica ljudi. Nije primijetio ni da je Darko teško opijen, ni da tetura, ni da je prisutan alkoholni zadah. A što je onda uopće primijetio službujući na tom velikom zadatku nadčuvara mnogo-cijenjene nam državne ploče? I kako, ako su mu dolazili bočno i ako se okrenuo prema njima, zašto ih je napao tek s leđa? Zašto ih nije zaustavio prsa o prsa? Ili je policajac dotrčao s druge strane ulice i zakašnjelo, mučki, s leđa, opijena i troma čovjeka, takvom silinom, kukavički, nadmoćno, bacio na zid policijske postaje da se ovaj ni nevidjevši policajca od gadnog udarca onesviješten iste sekunde srušio i svom silinom nemoćno udario u pločnik? I potpuno klonuvši – ostao ležati u lokvi krvi. U prilog tome govori i to da je kasnije preminuli Pajičić ne samo došao do postaje već i započeo razbijati Milanovićevu i Baukovu i Pupovčevu strahovitu vrijednost: dvopismenu ploču. Zamislite. A gdje je tada stvarno bio Ostojićev marni pločo-čuvar? U autu? Drijemajući za domovinu?

Tim više što je tu malo previše nepoznanica, a puno premalo odgovora koje je policija dala bilo bi ljudski priznati dio krivnje. Bilo bi humano kazati policajac nije stajao na svome mjestu. Bilo bi civilizacijski reći upotrijebio je nepotrebno veliku silu, trebao je koristiti druga sredstva prisile… itd. Ovako Anđelinovići kao da ponovno Hrvatskom ubijaju Hrvate i time se ponose. Srećom još samo tehnički ministar Ostojić pun je žrtvinih maligana, pun je obrane policajca Saše Sabadoša a nigdje ljudskosti da se barem kaže: nesretni slučaj, istraga će utvrditi. Ne, nego Ostojić bešćutni odmah ide u svoju istragu – dalje iznosi novi video kako se zamislite Darko Pajičić opet napio. I opet pao. Kao da je pred policijskom postajom pao a ne bio divljački bačen, napadnut i teško po život izranavljen. Mozak mu je bio rasut asfaltom! Strašna je ta ignorancija ljudskoga života, to iznošenje grama alkohola po kilogramu i tog nezamislivog, nezamislivoga zločina razbijanja jedne jedine šuplje državne policijske ploče. Na Zapadu su ih u demokracijama porazbijali na tisuće, ali demonstracije, mizerne ploče, tamo se ne plaćaju životom. Pogotovo ne zbog jedne bijedne političke ploče. Ne ugrožava se život.

I kad kažem da sve izgleda kao da Anđelinovići ponovno ubijaju Hrvatskom, kažem to zato što je nesretni Darko Pajičić hrvatski branitelj. On je bio malodobnik kada je ušao među najhrabrije – među dragovoljce Domovinskoga rata. Izašao je iz njega prividno cijel i samo prividno u jednome komadu, preživio je strahote. Bio je zarobljen, na njemu su se iživljavali barbari u srbijanskim fašističkim koncentracijskim logorima. Preživio je i to. Milanović ili Ostojić za njih nikad nisu čuli… Kako se hrvatska država brinula za Darka vidimo po tome kako su ga na žalost pustili da skonča. Ubijen je ne od neprijatelja, ne s druge strane crte – ubila ga je hrvatska vlast, hrvatska policija. Odmah ili kasnije svejedno – Darka Pajičića više nema. To što je preminuo nakon što je drugi puta pao, što to dokazuje? Teško ranjen, razlivena mozga, pred policijskom postajom ostao je bez velikog komada lubanje, jedva je disao ležeći u vlastitoj krvi, u nesvijesti. Pravo je čudo da je uopće mogao biti otpušten iz bolnice. I svoj PTSP nosio je sam kako je znao, nosio bi ga i do dana današnjeg pio ili ne pio. Ali ga je snašla iritantna sudbina da u svojoj domovini, u napaćenom Vukovaru, gleda postavljanje ploča nad kojima likuju četnici. Nije dosta to što silovatelji nekažnjeno i slobodno (uz podsmjeh!) šeću Vukovarom, što danas tehnički ministar Bauk nikada nije provjerio autobus-stanovnike Vukovara i stvaran broj tih srbskih izbornih krivotvoritelja-putnika, nije dosta što (i) četnici nose uniformu hrvatskih policajaca, nije dosta što je Vukovar postao i mjesto ljubljenja s okupatorom… Nije dosta.

Ponovno ubijaju

Anđelinovići ponovno ubijaju Hrvatskom, Hrvati ponovno domovinom stradaju. Ni Stjepan Radić nije umro na licu mjesta u Beogradskoj skupštini. Umro je od posljedica. U Zagrebu. Ni hrvatski dragovoljac Darko Pajičić nije izdahnuo odmah, zla ga je sudbina zatekla podalje od policijske postaje, ali je upravo policijska ruka prolila njegovu krv i mozak asfaltom a zatim sve pokušavala skriti tobože mrtvo pijanim čovjekom ali koji se začuđujuće „brzo kretao“. Povijest šugoslavije prepuna je ovakvih prozirnih, neuvjerljivih, bešćutnih policijskih izvješća. Uvijek je kriva bila žrtva, nikada ni milicija ni policija. Pa čak ni onda kada mu otkinu komad lubanje. Ni kada ga napadnu s leđa. Ni kada utreniran, mišićav policajac baca o zid slaba, omamljena čovjeka. Nema isprike. Nema sudioništva. Nema nesretnog slučaja. Ima samo mržnje spram žrtve i da, ima ta predragocjena nam državna ploča vrjednija od svih naših života. Zbog nje je trebalo da hrvatski dragovoljac Darko Pajičić, u miru, lije svoju krv slobodnom Hrvatskom. I daje život jer je nekakav svjestan policajac branio suru ploču. I za nju je bio spreman (i učinio je) sve baš sve, upotrijebivši najbrutalniju silu. Silu protiv života. Za golu ploču!

Kako je jeftina istinska hrvatska smrt: da je Darko bio politički poltron, da je bio odrod, da nije bio junak kao što je bio, da je bio kolonijalni sluga, polutan ili član neke od brojnih parazitirajućih nevladinih udruga – njegova bi ista ovakva smrt – odjeknula upravo svemirom. Ovako, dok je bio junak Hrvatskoj je dobro došao, u miru on je tek minorni pijanica „koji si je sam kriv za sve“. Pa ne će se valjda mediji baviti svakom sporednom smrću?? Predlažem tog svjesnog policajaca za nagradnu značku!

Hrvatskome dragovoljcu Darku Pajičiću neka je laka (i takva) hrvatska zemlja a policajcu Saši Sabadošu preostaje život uz vječno znanje kome je i uz kako banalan razlog prvo prolio krv, a zatim neizravno i uništio život. S time treba moći živjeti. Od (ne)odgovornih političara i njihovih medija – ništa ne treba očekivati, jedino nove parte i (crne) dvopismene ploče. Oni su sve svoje (zasad), ovom smrću, upravo izrekli. To su medalje koje osvajaju.

Javor Novak/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save