BISKUP UZINIĆ: Prava radost izvire iz srca koje se obratilo Gospodinu
3. nedjelja došašća (C), 2015.
Treća nedjelja došašća, koju u Hrvatskoj slavimo kao Nedjelju Caritasa, a tradicionalno kao Materice, odnosno nedjelju u kojoj „mladići, muškarci i djeca čestitaju djevojkama, ženama, mamama, punicama, bakama, tetkama, susjedama…, a onda one nagrađuju čestitare sitnim darovima, poput naranči, orasa, lješnjaka, jabuka, suhih smokava ili slatkiša, a ponekad i nešto vrjednijima, poput vunenih čarapa ili rakije“ (http://www.vjeraidjela.com/materice-stari-narodni-i-crkveni-obicaj/), zove se također i nedjelja Gaudete, odnosno Radujte se.
Ovaj naziv Gaudete ili Radujte se, odjek je liturgijskog poziva na radost prvog i drugog čitanja: „Kliči od radosti, kćeri sionska, viči od veselja Izraele! Veseli se i raduj se, iz svega grla viči, Kćeri jeruzalemska!“ i „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ Razlog naše radosti koja je povod i posljedica ovom pozivu je dar Božje ljubavi i milosrđa prema nama, koji nam je darovan u Isusu iz Nazareta. Isus iz Nazareta, čijeg se prvog dolaska liturgijski prisjećamo i čiji konačni dolazak u nadi iščekujemo, razlog je naše kršćanske radosti! To je radost koja mora „eksplodirati“ radošću i kliktanjem! I ne smije biti zatomljena, skrivena u svojoj privatnosti, nego mora biti življena i javno svjedočena svima!
O kakvoj je radosti riječ pomaže nam razumjeti papa Franjo koji kaže da je to „radost evanđelja (koja) ispunja srce i život svakog onog koji susretne Isusa“ (EG, 1). U pismu posvećenim osobama će ovo dodatno pojasniti, pišući da je to radost onih koji su iskusili da je Bog sposoban ispuniti njihovo srce i učiniti ih sretnima do te mjere da nemaju potrebu sreću tražiti drugdje. Ta se radost, nastavlja on, ne postiže učinkovitošću, pretjeranom brigom za zdravlje, uspjehom i bogatstvom, nego svjedočanstvom istinitosti svetopisamskih riječi: „… kad sam slab onda sam jak“ (2 Kor 12, 10). Toj se istini danas kad slavimo i Nedjelju Caritasa može dodati i ona: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35).
Nažalost, često možemo ustanoviti da nam radost kršćanskog svjedočenja nije jača strana, odnosno da smo tužni, nesretni i nezadovoljni. A trebali bismo uvijek, a osobito u onome što nas čini tužnima, nesretnima i nezadovoljnima, a što je ono naše biti „slab“, odnosno ono naše „davati“ prije nego li u onom „primati“, pronaći radost koju nam samo Isus Krist može dati. On je uvijek s nama, no mi ga uvijek ne primjećujemo. Primijetimo li ga, dogodit će se preobrazba svih naših situacija, a osobito onih situacija koje su u očima ovoga svijeta razlog za žalost. S njim sve naše situacije, a osobito takve, mogu postati i jesu izvorišta radosti. Ta radost, dakako, nije ona površna radost potrošačkog društva koja nas brzo zahvati i još brže prođe ostavljajući nas praznijima nego li nas je našla, nego je to ona duboka, istinska radost, radost koju nikakvi uspjesi ne mogu ugušiti, niti ikakve nevolje i kušnje pokolebati. Radost je to koja izvire iz srca koje se obratilo Gospodinu i susrelo s njim i s njegovom ljubavlju, srca koje je u prijateljstvu s Bogom izbavljeno iz svoje skučenosti i samodostatnosti i postalo otvoreno za promatranje sebe i svijeta oko sebe Božjim očima.
No temeljno pitanje koje nam se nameće dok razmišljamo o ovakvoj radosti je pitanje koje su Krstitelju postavljali njegovi suvremenicima Ivana Krstitelja kao tražitelji obećane mesijanske radosti, a to je pitanje: „Što nam je dakle činiti?“
Ivan Krstitelj nam u evanđeoskom ulomku kroz tri odgovora na to pitanje daje upute što nam je činiti, odnosno kako živjeti da bi naš život mogao biti ispunjen istinskom radošću, podcrtavajući u svim svojim odgovorima dva načela o kojima je nužno pri tom voditi računa. Ta dva načela su načelo pravednosti i načelo ljubavi. Značenje ovih načela on opisuje kroz tri slike u kojima su izmiješano prisutna oba ova načela: sliku dviju haljina, od kojih jednu treba podijeliti s onim koji nema niti jednu; sliku carinika, koji ne treba prestati biti carinik nego ne utjerivati više nego je određeno i sliku vojnika, koji ne trebaju prestati biti vojnici, nego ne smiju nikoga krivo prijavljivati, biti nasilni i trebaju biti zadovoljni svojom plaćom, da je ne bi nadopunjavali otimačinom.
Ovim dvama naravnim načelima, načelima ljubavi i pravde, Crkva danas, kad se na našim katedralama otvara Izvanredni jubilej milosrđa – koji se u Dubrovačkoj biskupiji poklapa s Godinom sv. Vlaha – trebamo pridružiti i treće načelo veoma važno za Crkvu i kršćane svih vremena i osobito našeg povijesnog trenutka, a to treće načelo je nadnaravno načelo milosrđa, koje razmatra Božje milosrđe i na njemu se nadahnjuje u življenju milosrđa. To načelo se naslanja, ali i nadilazi načela pravednost i ljubavi, u skladu s kojima smo po samoj naravi stvari pozvani živjeti. „Pravednost i milosrđe – piše papa Franjo u buli Lice milosrđa – nisu dvije oprečne stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se potpuno razvija, sve dok ne postigne svoj vrhunac u punini ljubavi“ (EG, 20).
„A nama, što je nama činiti?“ Krstiteljev odgovori, s načelima milosrđa, pravednosti i ljubavi, nam objašnjava da nam je zadaća biti to što jesmo, kao Crkva i pojedini kršćani. I kroz to što jesmo, ne okrenuti samo sebi, nego prignuti i nad drugima, nikoga ne isključujući, postati radosni pokretači preobrazbe svijeta u dobru živeći načela pravednosti, ljubavi i milosrđa. To je naša trajna zadaća, to je zadaća Crkva, ali i naš put prema istinskoj radosti, našoj i drugih oko nas, počinjući od onih koji su nam blizu, pa sve do onih koji su se od nas udaljili i žive na „egzistencijalnim periferijama“ i Crkve i društva.
MONS. MATE UZINIĆ
BISKUP DUBROVAČKI
IZVOR: MISIJA
