Milanović je govorom na Glavnom odboru SDP-a razotkrio vlastitu nemoć
Milanović mora riskirati s pravomoćno osuđenim pojedincima i u svojoj nemoći da za kandidate postavlja neosuđivane ljude, on galami i prstom upire na druge.
Govorom na Glavnom odboru SDP-a Zoran Milanović je otkrio svoju nemoć. On ne zna što bi ponudio hrvatskim građanima osim novih podjela društva. Odbijajući čak i samu pomisao o Vladi kojoj on ne bi bio na čelu, a time i ponudu Mosta o reformskoj Vladi s nestranačkim premijerom, Milanović je javnosti uvalio spin o tome kako on i njegovi partneri ne mogu s onima u čijim redovima su ljudi koji su optuženi za kriminal. Kad bi Milanović bio dosljedan, to bi u najmanju ruku značilo da raskida suradnju s HNS-om, strankom čiji je pravomoćno osuđeni član Andro Vlahušić gradonačelnik Dubrovnika.
Računajući na naklonost medija koji se neće upuštati u preduboku analizu njegovih riječi, Milanović već desetak dana ponavlja ove optužbe na račun političkih oponenata, računajući da će one nakon čestih ponavljanja u javnosti postati istina. On se očito nada kako se javnost neće prisjetiti ruganja hrvatskim građanima u vrijeme kad je protiv Željka Sabe podignuta optužnica. SDP tada nije imao kandidata na izborima za gradonačelnika Vukovara nego su podržali neovisnog Sabu, koji je do nekoliko dana prije tih izbora i podizanja optužnice, bio član SDP-a. To je samo jedan, ali vrlo tipičan primjer toga kako Milanović doživljava borbu protiv kriminala i korupcije u hrvatskoj politici.
Nužno je upustiti se malo dublje u analizu onoga što je Milanović govorio na Glavnom odboru SDP-a, jer tako ćemo razotkrit kakve su Milanovićeve namjere u vođenju države kad bi dobio još jedan mandat. On nije niti jednu riječ posvetio svom gospodarskom ili socijalnom programu. On nije govorio ništa o mogućim reformama, o kadrovskom obnavljanju Vlade i državne uprave ili nečem sličnom. Jasno je da o imenima ne može govoriti, ali o tome kakva će biti politika, trebao je govoriti. Umjesto svega toga, Milanović je održao govor koji će lako zaokupiti pažnju javnosti, ali ništa suštinski neće riješiti. Zašto tvrdim da njegove riječi nisu rješenje za ništa? Znači li to da je borba protiv kriminala i korupcije nevažna? Naravno da je ta borba i te kako važna, ali u slučaju govora Zorana Milanovića problem je što on skreće pažnju s pravih problema.
HDZ je u jednom trenutku svoje prošlosti udario u zid i ta stranka je počela određenu vrstu unutarnjeg pročišćavanja. Ne tvrdim da su taj proces doveli do kraja. Ne tvrdim ni da su ga doveli do potrebne razine da bi mogli mirno spavati, ali oni barem nešto rade po tom pitanju. HDZ je donio odluku po kojoj na proteklim izborima na njihovim listama nije mogao biti nitko protiv koga postoji pravomoćna optužnica, a u slučaju da u međuvremenu bude donesena presuda protiv nekog od kandidata koji bude obnašao neku dužnost u izvršnoj vlasti ili bude saborski zastupnik, taj bi odmah morao podnijeti ostavku, odnosno dati svoj mandat stranci na raspolaganje. HDZ je ovakvim zaključkom definirao svoj stav o kriminalu. Jesu li mogli rigoroznije? Jesu li mogli svoj stav definirati da iz svake kadrovske kombinatorike treba biti maknut svako protiv koga postoji čak i optužnica? Kad ne bi bilo slučaja Olega Butkovića, člana predsjedništva HDZ-a i gradonačelnika Novog Vinodolskog, mogla bi se prihvatiti i takva teza. Kao što je poznato, Oleg je prošao dugu pravosudnu trakavicu u kojoj su ga lijevo orjentirani mediji bezbroj puta osudili, a pravosuđe ga je na kraju oslobodilo svih optužbi. Državno odvjetništvo ima pravo sumnjičiti, ali pravomoćna presuda ipak treba biti jedino važna.
Ovih dana svjedočimo novim vijestima o kriminalu u Hrvatskim autocestama i to četiri godine nakon što Božidar Kalmeta nema baš nikakve veze s tim poduzećem. Njega su mediji proglašavali jedinim i glavnim krivcem za to poduzeće, iako on nije imao nikakvu izvršnu vlast u njemu. Na drugoj strani Kalmeta je čovjek koji HDZ-u desetljećima donosi suverene izborne pobjede u Zadru, odnosno IX. izbornoj jedinici. Nije li sad logično postaviti pitanje s kakvim pravom Milanović očekuje da se HDZ mora odreći Kalmete koji još nije ni pravomoćno optužen kad se šef SDP-a i njegovi politički partneri radi boljeg izbornog rezultata nisu htjeli odreći pravomoćno osuđenih Szabe i Vlahušića. Zaključak može biti samo jedan. Milanović mora riskirati s pravomoćno osuđenim pojedincima i u svojoj nemoći da za kandidate postavlja neosuđivane ljude, on galami i prstom upire na druge, ne bi li pažnju javnosti skrenuo od vlastitih problema.
Kad bi Milanović ozbiljno mislio da on ne može s onima koji su osumnjičeni za kriminal on bi do sad reagirao na nalaz Državne revizije i suspendirao bi, ako ne i smjenio Mladena Pejnovića, šefa Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. U toj instituciji koja raspolaže kompletnom državnom imovinom Državna revizija je pronašla brojne nepravilnosti, a postoji sumnja i u nestanak milijunskih iznosa. Milanović se na taj nalaz uopće ne obazire. Pejnović je član SDP-a koji uživa veliku potporu članstva partije i kod onih s duljim partijskim stažom čak se spominjao kao mogući kandidat za premijera umjesto Milanovića. Prešućujući ovaj skandal Milanović je pokazao da su mu političke kombinatorike važnije od dosljednosti u stavu da državne dužnosti mogu obnašati samo oni bez ikakve sumnje u njihovo poštenje. Milanović do tog stava nimalo ne drži, iako baš za to proziva svoje političke oponente.
Dakle, ako na temelju govora pred Glavnim odborom SDP-a trebamo prosuditi kakva bi bila politika Milanovićevog upravljanja državom, možemo reći da bi to bila politika bez gospodarskog i socijalnog programa i politika bacanja prašine u oči kako bi premijer prikrio vlastitu nemoć i neznanje.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
