Most na stranputici do fotelja i uhljebništva
Izgrađen na temeljima reformi, Most se našao na stranputici do fotelja i uhljebništva – Umjesto da budu Most u bolju budućnost, Petrov i društvo su na najboljem putu da budu Most u ponor.
Mnoge je iznenadilo to što su se Božo Petrov i Zoran Milanović dogovorili. Čude se kako je to moguće kad je Petrov još jučer govorio da je moguća samo tripartitna Vlada ili novi izbori, a već danas je bez problema pristao na suradnju samo s SDP-om. Oni koji se tome čude izgleda da imaju jako slabo pamćenje i da zaboravljaju kako je i Zoran Milanović najprije napadao i vrijeđao Božu Petrova, a onda ga sutradan predlagao za mandatara. Zar nije sve jasno? Petrov i Milanović su isti, ljudi bez načela kojima vlastita riječ ne znači ništa.
Nije prošlo ni 48 sati otkako sam napisao kolumnu u čijem naslovu sam postavio pitanje gdje je granica do koje Milanović može vrijeđati i ponižavati Božu Petrova, a odgovor smo već dobili. Te granice nema. Tužno je gledati kako čelnik Mosta Božo Petrov pokušava na političkom životu održati čovjeka čije riječi su ga bile toliko naljutile da je otvoreno rekao kako više neće biti šamaranja. A onda je okrenuo i drugi obraz.
Nažalost, ovo okretanje drugog obraza nije u onoj kršćanskoj maniri oprosta, nego je ovo znak potpunog ponižavanja i pokazivanja nemoći da se odupre političkom tiraninu koji četiri godine ne sluša nikoga osim samog sebe i koji je državu gurnuo u pravu propast.
Zoran Milanović je jako dobro znao da HDZ nikad neće moći pristati na suradnju s njim, čovjekom koji je izjavio da je Hrvatska imala građanski rat kojeg je sama izazvala tako što je Srbima smanjila prava, koji je, na koncu, Hrvatsku nazvao slučajnom državom, kojem su prioritetni potezi po dolasku na vlast bili ukidanje svih projekata ranije, HDZ-ove Vlade, uključujući i gradnju Pelješkog mosta, čiju gradnju je Milanovićeva Vlada pokušavala opet započeti. Imajući to na umu, kao i još puno drugih stvari zbog kojih s njim i njegovom partijom ne može surađivati nitko kome je imalo stalo do nacionalnog ponosa, Milanović je krenuo taktikom apsurda. On se doslovno počeo izrugivati sa svime i sa svakim. Petrova je vrijeđao, a onda ga predlagao za premijera. HDZ i Domoljubnu koaliciju je nazivao kriminalnom organizacijom, rasistima i fašistima s kojima on ne može nikako, a sutradan se kleo u suradnju s njima… Milanović se doslovno sprdao s političkim pregovorima želeći nam poručiti kako je njemu smijurija sve osim da on i dalje upravlja Hrvatskom. Na koncu je Petrovu ponudio, rekli bi u narodu, muda za bubrege, odričući se premijerske funkcije. Čelnik Mosta, nevičan političkim izazovima, čovjek koji je zamalo plačnog glasa dan ranije tvrdio kako je dosta šamaranja, primio je još jednu šamarčinu, snažniju od svih do sad. Božo Petrov je samo dan ranije tvrdio da u obzir dolazi samo tripartitna Vlada ili slijede novi izbori. Kad je Milanović s dosta gnušanja odbio mogućnost da surađuje s HDZ-om, Petrov mu je davao još jednu šansu, tvrdeći da su alternativa samo novi izbori. Međutim, kad je nakon svih uvreda koje je izgovorio Milanović iz HDZ-a stigla poruka da s njim ne mogu, Petrov im nije ponudio novu šansu. Spremno je skočio u zagrljaj Milanoviću, ne skrivajući sreću što više nema Karamarka i HDZ-a da kvare njihovu ljubav.
Petrov je cijelu priču opravdao dokumentom kojeg je Domoljubna koalicija odbila prihvatiti i potpisati. Riječ je o sporazumu u kojem se ne spominje ništa drugo osim raspodjele fotelja. A cijela priča o Mostu počela je kao priča o reformama. Čovjek bi pomislio da su se sugovornici spotakli na načelima provođenja reformi, jer normalno bi bilo da je najprije postignut dogovor o tome, pa da se tek onda traže ljudi koji mogu provesti ono što je dogovoreno. Mostu je prioritet ipak raspodjela fotelja, u čemu je SDP protekle četiri godine pokazao veliku stručnost. Stoga ne treba čuditi što je Petrov tako spremno prihvatio mogućnost dvojne koalicije i što HDZ-u nije davao još jednu šansu kao što je to radio kad je SDP odbijao suradnju.
Valja na kraju napomenuti da ovim zbivanjima svjedočimo u danima kad još samo Rumunjska u EU ima niži životni standard od Hrvatske. Ni to neće dugo biti tako. Ovih dana Hrvatska je ipak po nečemu prva u EU, a to je po stopi porasta nezaposlenosti. Most, skupina političara okupljenih na priči o reformama završio je na stranputici uhljebništva i foteljaštva. Umjesto da budu Most u bolju budućnost, Petrov i društvo su na najboljem putu da budu Most u ponor.
Ante Gugo/politikaplus.com
