Odbijanje Mosta ili još jedna Milanovićeva farsa?
Milanović može zamisliti sve osim situaciju u kojoj on ne bi bio premijer.
Zoran Milanović je opet angažirao svog čarobnjaka za politički marketing Alexa Browna ili je zadnjih devet mjeseci bio jako dobar učenik. Ova farsa s tobožnjim odbijanjem prijedloga Mosta o velikoj koaliciji, a koja je došla od čelnika Laburista, HNS-a i mlađahnih umirovljenika na čelu s Hreljom, nije ništa drugo nego odlična farsa u kojoj Milanović opet bilda mišiće i predstavlja se kao najjači akter političke scene. Još od izbora u kojima je 2000. godine izabran marginalizirani Stipe Mesić poznato je da Hrvati vole birati onoga tko se u medijima predstavlja kao politički jak i neustrašiv.
U ožujku ove godine SDP je po političkoj popularnosti bio na razini Živog zida. Videći da je već zakoračio debelo iznad političkog ponora aktualni premijer i šef SDP-a Zoran Milanović zaigrao je hazarderski, na sve ili ništa. Javnost se s pravom pitala je li njegovo zdravstveno stanje u redu s obzirom na to da je preko noći počeo slati poruke koje su u toj predpotopnoj situaciji mogle izgledati kao da se biračima ruga u lice. Milanović zaista jest izazivao hrvatsku javnost odnosno birače. On im se rugao predlažući da se zračna luka zove po Franji Tuđmanu, još više se rugao kad je na stranačkim skupovima izvikivao domoljubne parole, a svemu tome davao je završni glanc bestidno pričajući o nepostojećim uspjesima njegove Vlade. Pričao nam je Zoki o duplo većim stranim ulaganjima. To je narod čuo puno jače nego što se čuo stidljivi i formalni demantij Narodne banke Hrvatske o tome kako su strana ulaganja u stvari duplo manja. Uvjeravao nas je Milanović i da izvoz strelovito raste, pa je tako ispalo da u strukturi tog izvoza banane zauzimaju značajno mjesto. Tvrdio nam je i da nam BDP raste najbrže u Europi.
Zaboravio je dodati samo jednu sitnicu koja kaže da nam je gospodarstvo već više od tri godine mrtvo i da se podatci o rastu odnose na razdoblje turističke sezone kad se po inerciji nešto događalo. Veći dio javnosti nekritično guta takve poruke i SDP i lijeva koalicija su se za samo osam mjeseci s razine Živog zida koji u Saboru ima jedan mandat, po popularnosti zamalo izjednačili s HDZ-om i desnom koalicijom.
Milanović može zamisliti sve osim situaciju u kojoj on ne bi bio premijer. Kao što je nekoliko puta izjavio, to je stil života. Njemu zaista jest. Kad službeni zrakoplov Vlade RH od deset letova na povratku iz Bruxellesa sedam završi na Krku umjesto u Zagrebu, kad porezni obveznici plaćaju najmanje tri limuzine s vozačima i tjelohraniteljima koji iz Zagreba idu u Rijeku i tamo borave cijeli vikend, onda to zaista jest stil života i to vrlo skup stil života.
Nakon zajedničkog sastanka Mosta s dvije velike koalicije Milanović se našao pred mogućnošću da će se možda morati odreći premijerske fotelje. To za njega znači pravu katastrofu. Kad se zadnji put u SDP-u odlučivalo o njegovom mjestu šefa partije provukao se za samo tri glasa. Tada je bio premijer, a to nešto znači.
Milanoviću više odgovaraju novi izbori nego mogućnost da on ne bude premijer, posebno stoga što već sad na svaki način predsjednici pokušava osporiti ustavno pravo da raspiše nove izbore i imenuje tehničku Vladu. Ni to nije opcija koju Milanović želi jer tijekom izbora on neće imati u rukama represivni aparat i neće kontrolirati tokove novca. Kakvi li će biti rezultati izbora ako u predizbornoj kampanji mogućim donatorima Milanovićevih protivnika porezna inspekcija ne bude kopala po papirima?
Zašto je Milanović napravio ovu farsu u kojoj izgleda da su mu njegovi partneri okrenuli leđa? Stvar je vrlo jednostavna. Milanović ipak nije toliko hrabar i okoprčan kakvim se želi pokazati hrvatskoj javnosti. U biti, on je ziheraš, isti onakav kakav se nije usudio sam se kandidirati za premijera, pa je na izborima 2007. u borbu protiv svog učitelja Sanadera gurnuo Ljubu Jurčića. Njegova politička hrabrost, na prvi pogled reklo bi se čak neustrašivost, obična je maska političara koji je uplašen za gubitak vlastitog životnog stila u kojem lijepo živi, ništa ne radi i okružen je poltronima koji se radi vlastitih sinekura boje progovoriti o njegovoj odgovornosti.
Milanović će ove subote doći na Glavni odbor i reći svojim partijskim drugovima kako oni u SDP-u nemaju izbora jer su ostali koalicijski partneri odbili mogućnost velike koalicije. Kao svjetonazorski nespojivu odbio je veliku koaliciju čak i mlađahni umirovljenik Silvano Hrelja čija je stranka osam godina jela iz ruke HDZ-a. Može li farsa biti veća? Dakle, pred vlastitim partijcima pred kojima se na zadnjem odlučivanju o vlastitoj glavi provukao za samo tri glasa, Milanović će imati alibi ako stvari krenu po zlu.
Pred hrvatskom javnošću on će opet ispasti veliki frajer koji pada kad skače s vojnog oklopnjaka, u stilu Jamesa Bonda glisira između poplavljenih kuća, svađa se s novinarima, neuspješno citira latinske fraze, priča nam smiješne povijesne neistine, svakog svog političkog sugovornika kompromitira tajnim snimanjem ili slučajnim puštanjem u javnost informacije o „tajnom“ susretu, ali ipak ima gard odvažnog i hrabrog koji u krizi može presjeći mnoge gordijske čvorove. Tko u vrijeme izbora i ovog sve dosadnijeg, kako reče jedan PR stručnjak, mosturbiranja, uopće razmišlja o svim ovim stvarima koje nas podsjećaju na to tko je u stvari Zoran Milanović. Ljudima je dosta neizvjesnosti i iščekivanja, a Milanović će se opet pojaviti kao prvi, a možda i jedini koji je u stanju baš onako fajterski reći – ja se ne dam ucjenjivati.
Tu priči nije kraj. Nikola Grmoja i njegova čudna ekipica iz Mosta kojoj je u očito zamijenjenim ulogama Božo Petrov postao glasnogovornik, konačno mogu napraviti ono što žele. U situaciji tobožnjeg unutarnjeg raspadanja Mosta dio njihovih zastupnika, taman toliko koliko ih Milanoviću još treba, poći će putem Stipe Petrine i tek tada će ovjereno pismo Bože Petrova izgledati smiješno.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
