PET SLIKA STRAVE
Došašće ili advent vrijeme je priprave za blagdan Božića. Započinje četiri nedjelje prije Božića, najranije 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava na Badnjak, 24. prosinca. To je vrijeme iščekivanja u kojem bdijemo živeći u nadi da ćemo prepoznati Boga koji će nas pohoditi.
Krist nam nikad nije bio potrebniji
Promatrajući svijet i događaje oko nas, čini nam se da Sin Božji nikad nije bio potrebniji. Kako samo blisko i proročki zvuče Njegove riječi koje je zapisao evanđelist Luka, a koje čitamo ovih dana: „Tada im kaza: ‘Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja’“ (LK 21,10-13).
Došašće je, dakle, na pragu. A gdje dolazi Sin Božji? Dolazi u svijet koji je postao potpuno kaotično mjesto. Dolazi na poprište sukoba svih sa svima: suprostavljeni su Istok i Zapad, Sjever i Jug, bijeli i crni, žuti i crveni. U takvom svijetu politiku diktiraju, parafrazirajmo riječi pape Franje, proizvođači oružja i distributeri smrti. Oni šire nered i kaos, oni siju pogibelj i smrt. Oni kreiraju politiku po kojoj čovjek ne predstavlja ništa, osim možda tek neugodnu smetnju eliti u njezinoj nakani da ostvari svoje podmukle ciljeve. Zato čovjeka treba pokoriti, treba ga pretvoriti u poslušnog roba. Ta se prljava rabota odvija na više razina.
Svijet u kojem živimo nipošto nije najljepše mjesto koje se može zamisliti. Pokušajmo kroz nekoliko priča oslikati strahotu u koju treba kročiti Sin Božji.
Priča prva: nemilosrdno iskorištavanje ili kako može biti tako jeftino?
„Xiao Shen, mlada djevojka koja je živjela u malom ruralnom naselju u središtu Kine, imala je težak život i nikakve izglede za budućnost. Dan za danom morala je klečati u dubokoj vodi pomažući ocu u žetvi riže. Konačno je odlučila napustiti takav život i pobjeći. Čula je da postoji ‘bolje mjesto u drugoj zemlji, daleko iza opasnih planina’. Tako je jednog dana, prije izlaska sunca, s nekoliko prijateljica koje su također sanjale o boljem životu, otišla od kuće. Nakon dvije tisuće kilometara i beskrajnih dana punih napora, napetosti i bezbrojnih suza, stigle su na odredište – grad Shenzhen. Grad se nalazi u zoni slobodne trgovine na jugu Kine, uz granicu s Hong Kongom. Nadale su se da će tamo naći posao, zaraditi novac i ispuniti svoje djevojačke snove.
Xiao Shen namjerila se na dvojicu poslovnih ljudi, Huanga Guoguanga i Laoa Zhaoguana. Oni su zapošljavali radnike u tvornici igračaka koja se zvala Zhili Handicrafts Factor. Xia Shen bila je jedan od 472 radnika. Vrlo brzo je osjetila da joj je postalo gore nego u njenom seocu. Od zore do mraka crnčila je u tvornici Zhili za bijednu naknadu. Dobivala je tek onoliko koliko joj je bilo dostatno za preživljavanje (26 – 40 eura mjesečno). Vlasnici su se bojali da bi se roba mogla krasti pa su tvornicu uredili poput zatvora u kojem su radnici živjeli 24 sata na dan. Svi su prozori bili blindirani. Državni inspektori bili su korumpirani i pravili su se da ne vide o čemu se radi.
Dan za danom Xiao Shen živjela je iza rešetaka, u nemogućnosti da napusti zgradu. U poslijepodnevnim satima 19. studenoga 1993. izbila je vatra i proširila se velikom brzinom po cijeloj zgradi. Posvuda su bile smještene visokozapaljive kemikalije, što je prouzročilo požar stravičnih razmjera. Xiao Shen i ostali ‘zatvorenici’ očajnički su pokušavali pobjeći od vatre – ali kako? Svi prozori bili su blindirani, a vrata zakračunata. Dvjesto muškaraca, od kojih je mnogima bilo tek 16 godina, vrištali su, okruženi plamenom. Xiao Shen uspjela je probiti jedan blindirani prozor na drugom katu. Našla se pred izborom: skočiti ili živa izgorjeti. Odlučila je skočiti. Slomila je oba nožna zgloba, ali je preživjela.
Tog popodneva život je izgubilo 87 ljudi, a 47 ih je bilo teško ranjeno.“ (Iz Udžbenika katoličkog vjeronauka za 4. razred srednjih škola, str. 87.)
Priča druga: suvremeni kiborzi ili žig Zvijeri
„Za njima eto i trećeg anđela koji vikaše iza glasa: ‘Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku, pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove!’“ (Otk 14,9-10).
„Ona (Zvijer op.a.) postiže da se svima – malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima – udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina“ (Otk 13,16-17).
Prije nekog vremena objavljena je vijest da je FDA (Američka agencija za hranu i lijekove), nakon višekratnih odbijanja, ipak dala zeleno svjetlo tvrtki Proteus Digital Health (PDH) da započne proizvodnju i distribuciju digitalnih čipiranih pilula. Iz PDH tvrde kako će takve pilule korisniku donijeti mnogostruke blagodati, jer će dobiti ‘digitalnog liječnika’ u sebi koji će pravom liječniku u svakom trenutku odašiljati korisne podatke o njegovom zdravlju. Sustav bi bio posebno dragocjen u praćenju oboljelih od shizofrenije, multiple skleroze, Parkinsonove i Alzheimerove bolesti, te Huntingtonove bolesti i dijabetesa. Ipak, brojni skeptici izražavaju bojazan da će kod digitalnih čipiranih pilula postojati mogućnost nazamislivih zloporaba poput, primjerice, krađe osobnih podataka.
Dakle, usprkos brojnim lijepim obećanjima mnogi ljudi su sumnjičavi. Naime, poučeni su negativnim iskustvima kad su farmaceuti nudili različita spasonosna rješenja koja su se pokazala potpunim promašajima ili čak jako štetnima za korisnike. Tako se s tržišta povukao i famozni ‘Veri chip’ kad se pokazalo da je izrađen od kancerogenog materijala. Inače, ovaj chip je bio zamišljen kao pohranjivač kompletne medicinske dokumentacije i identifikacijske datoteke korisnika. Zanimljivo je da ta tehnologija nije odbačena nego se još uvijek široko primjenjuje u čipiranju kućnih ljubimaca i životinja na velikim farmama.
U ovom kontekstu spomenimo i vijest koja je nedavno osvanula u medijima. Naime, objavljeno je da u švedskom tehnološkom kompleksu ‘Epicenter’, svojim zaposlenicima ispod kože ugrađuju RFID (radiofrekvencijske) čipove. RFID čip je sitan poput zrna riže, a služi za ulazak u kompleks i u vlastiti ured, ali i za, primjerice, pokretanje fotokopirnog stroja. Osim toga zaposlenici će njime moći plaćati račune. Zastrašujuće zvuče riječi Hannesa Sjoblada, izumitelja spomenutog čipa: „Želimo razumjeti ovu tehnologiju prije nego što velike korporacije i vlade odluče da je vrijeme za nju. Ako dođe do toga mi ćemo već znati kako ti čipovi funkcioniraju“.
Je li stoga čudno što mnogi upozoravaju da je naizgled suluda teorija zavjere o radiofrekvencijskim čipovima zapravo već naša stvarnost? Uskoro će nam se doslovno pod kožu uvući sustav za potpuni nadzor pojedinca i društva. Koliko to ima veze s navedenim tekstovima iz Ivanova Otkrivenja, procijenite sami.
Priča treća: glad u svijetu ili skrenimo pozornost
21. listopada 2014. godine Radio Vatikan je objavio da u svijetu zbog gladi trpi 805 milijuna ljudi. U Africi je od četiri stanovnika jedan kronično neishranjen, a u Aziji je danas više od 500 milijuna gladnih. Ovo su podaci koje je iznijela organizacija CESVI – Cooperazione e sviluppo, laička neovisna organizacija koja se zauzima za solidarnost u svijetu. I dok je u svijetu stanje takvo, goleme se količine hrane bacaju, a industrija smrti ždere stotine milijardi dolara.
Priča četvrta: abortus ili demoni slave
U travnju su neki naši portali objavili vijest da je guverner Kansasa Sam Brownback potpisao zakon kojim je ova savezna američka država postala prva država koja je zabranila pobačaj poznatiji pod nazivom intaktna dilatacija i evakuacija (ma zamislite samo), a koji se redovito izvodi u drugom tromjesečju trudnoće. Istu je zabranu nakon toga proglasila i američka država Oklahoma. Od ove vrste pobačaja u Americi godišnje strada oko 100 tisuća nerođene djece. Pobačaj se, objašnjava sudac Američkog vrhovnog suda Anthony Kennedy, vrši komadanjem dijelova tijela fetusa pa on umire poput odrasle osobe ili djeteta – krvareći do smrti. Istovremeno dok krvari, komad po komad se kidaju dijelovi njegova tijela.
Pobačaj je stravičan i demonski čin. Grijeh je to koji vapije u nebo. Međutim, jednako su stravične i izjave pobornika pobačaja koji su osudili ovu zabranu nazvavši je ‘pravnim udarom’ koji je usmjeren protiv ‘uobičajene metode okončanja trudnoće’. Eto, u kakvom svijetu živimo. Ovakav čin postade ‘uobičajena metoda’. O tempora, o mores!
Priča peta: rat i terorizam ili svi smo u bubnju
Svjedoci smo kako zadnjih tjedana stotine tisuća migranata marširaju Europom. Dobar dio njih su zaista jadni ljudi u teškoj potrebi. Usprkos toj činjenici, žalosni smo svjedoci velike opasnosti koju ova situacija nosi sa sobom, a koja se najjasnije očitovala u obliku užasnog terorističkog čina koji se dogodio usred Pariza. A Pariz u tome zacijelo neće ostati usamljen, jer je nakon istrage pariške tragedije, posebno nakon uvida u način njezine pripreme i organizacije, postalo potpuno jasno da se sličan napad može dogoditi bilo gdje u Europi i da je cijeli Stari kontinent postao pravi ratni poligon.
Drugim riječima, teror se u trenu može proširiti cijelom Europom (prisjetimo se samo dvaju nedavnih terorističkih napada u Bosni i Hercegovini). A da se praktično nalazimo u ratnom stanju jasno je od trenutka kad je kalifat Iraka i Levanta (ISIL) zaprijetio širenjem na Rusiju i Europu. Na stranu Putinove riječi, izrečene pred Glavnom skupštinom UN-a, da su baš islamski teroristi najveći neprijatelji islama, kad se praktično nalazimo u pravom objavljenom ratu s još nesagledivim posljedicama. A taj je rat objavljen ne samo pojedinim državama nego i cijelim civilizacijama. Stoga je nužno dobro osluhnuti nedavni Putinov apel, u kojem on, potpuno svjestan da se ni jedna država ne može s time sama boriti, poziva svjetske lidere na stvaranje velike koalicije po uzoru na antihitlerovsku.
A onamo, na drugoj strani, u Siriji, događa se upravo suprotno. Vlada potpuni kaos. Rat bjesni svom žestinom. Rusi udaraju po Islamskoj državi, a Turci ruše Ruse. Ovi, opet, prijete njima, a implicite i nekima drugima… Ni mi, naravno, nismo izvan utjecaja ovih tragičnih zbivanja, ma kako nam se činilo da ratni bubnjevi tutnje negdje u daljini. Tako su u medijima već osvanule islamističke prijetnje našoj domovini. A Hrvatska oduvijek stoji na opasnoj razmeđi Istoka i Zapada.
Stoji tako, otrgnute utrobe (Bosna), u čijim se planinskim bespućima pojaviše opskurne salafitske zajednice kao potencijalna rasadišta terorista najgore vrste. To se događa u srcu Europe, u hrvatskim njedrima i na hrvatskim granicama! Tako su prije nekoliko mjeseci mediji u susjednoj državi objavili da Nusret Imamović, koji je bio vođa salafitske zajednice u Gornjoj Maoči, od kraja prošle godine ratuje u Siriji. U bliskom kontekstu valja spomenuti i dva već spomenuta teroristička čina koji nedavno pogodiše Bosnu, ali i imena poput Halida Šeika Mohameda, koji je prema novinskim izvješćima 1995. godine boravio u Bosni i dobio bosansko državljanstvo. Taj je čovjek bio mozak operacije terorističkih napada u Sjedinjenim Državama 2001. godine.
Gomilaju se mračni oblaci: je li zadnji čas za temeljit zaokret?
Dvadeseto stoljeće bijaše poprište dvaju velikih ratova. U ovom je stoljeću teško očekivati još dva takva. Vjerojatno će i samo jedan okrutnošću nadmašiti sve dosadašnje u povijesti zajedno. A 1914. je započeo Prvi svjetski rat. Nisu li sto godina kasnije, bezobzirni upravljači naših ovozemaljskih sudbina, na naizgled kaotičan način, sve uredili da nas uvedu u Treći?
Papa Franjo nam jasno poručuje da su prokleti oni koji promiču rat. Čitav današnji svijet je u ratu i za to nema nikakva opravdanja. Približavamo se Božiću. Bit će svjetla, slavlja i pjesme. Međutim, sve to je samo privid! Svijet nastavlja ratovati i nije shvatio ni prihvatio put mira. A što ostaje nakon rata? Ostaju samo ruševine, tisuće djece bez obrazovanja, ostaje toliko nevinih žrtava i toliko novca u džepovima trgovaca oružjem, zaključuje Papa.
Posvuda kaos i sukobi, razaranje, terorizam i smrt… Je li ovaj svijet zaista poludio?
Ovo je tek dio turobne razglednice okružja u kome živimo. Strahote je i brojem i vrstom nemjerljivo nadilaze. I gotovo uvijek su to strahote koje čovjek proizvodi sam. Sam režira svoj egzistencijski horror. A u njemu ga nerijetko zapadnu uloge kakve ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. Zato na kraju još jednom postavimo pitanje: u kakav to svijet dolazi Sin Božji i što će pronaći kad dođe? Nije li zadnji čas da se iskreno obratimo i pružimo mu ruku dobrodošlice? Jer možda već sljedeće godine…?!
NIKOLA MILANOVIĆ /MISIJA
