PRAVO JE ČUDO ŠTO JE ŠTEDUL PREŽIVIO ATENTAT 1988. – Štedul je tada bio hrvatski iseljenik i predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP). Riječ je o organizaciji koju je u siječnju 1981. u New Yorku, utemeljilo nekoliko skupina hrvatskih iseljenika koji su istupili iz članstva Hrvatskog narodnog vijeća (HNV). Štedul je izabran za privremenog predsjednika, a u lipnju 1981., na sjednici u Švedskoj, postao je stalni predsjednik i ostao na tom mjestu do odluke o raspuštanju HDP-a u samostalnoj RH.

“Nisam odmah osjetio bol i shvatio što se događa. Vidio sam samo dva bljeska iz prigušivača. Nekako sam se okrenuo napola nadesno i tek mi je onda postalo jasno što se događa, jer on nije prestajao pucati. Poslije toga je automobil odjurio, a ja sam opazio kako mi krv ide iz usta i mislio sam da nemam više od jedne ili dvije minute života. Želio sam otpuzati nekako do kuće da kažem ženi i djeci zbogom. Otpuzao sam jedno dva, tri metra, kada sam izgubio snagu… Nisam mogao pričati, jer mi se naboj zaustavio u zubima. Ispljunuo sam naboj i slomljene zube. Drugi naboj je prošao kroz grlo i zato sada imam promijenjen glas. Ta dva naboja nisu bila opasna po život, nego onaj koji je prošao pored bubrega, povrijedio mi arteriju i zaustavio se u plućima pored srca.” Tako je o atentatu kasnije svjedočio Nikola Štedul, kojega je Udba pokušala ubiti 20. listopada 1988. godine u Kirkcladyju, malom škotskom gradiću nedaleko Edinburgha.

Tog četvrtka, 20. listopada 1988., Štedul se oko 8 sati ujutro vraćao s uobičajene šetnje na koju je izveo svojeg psa, njemačkog vučjaka. Na ulici, samo stotinjak metara od njegovog doma, Štedulu je u susret polako prilazio osobni automobil. Ne sluteći ništa, Štedul se nagnuo prema otvorenom prozoru automobila, pomislivši kako ga vozač hoće nešto priupitati.

No, iz neposredne blizine vozač je iz pištolja na iznenađenog Štedula ispalio cijeli spremnik metaka. Štedulu su prostrijeljeni glava, vrat, bubreg i pluća u blizini srca. Ipak, zahvaljujući pukoj sreći i obrambenoj reakciji svojeg psa, Štedul je uspio preživjeti.

Hrvatski državotvorni pokret – HDP

Štedul je tada bio hrvatski iseljenik i predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP). Riječ je o organizaciji koju je u siječnju 1981. u New Yorku, utemeljilo nekoliko skupina hrvatskih iseljenika koji su istupili iz članstva Hrvatskog narodnog vijeća (HNV). Štedul je u New Yorku izabran za privremenog predsjednika HDP-a, a u lipnju 1981., na sjednici u Švedskoj, postao je stalni predsjednik i na tom mjestu je ostao do odluke o raspuštanju HDP-a u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Osnivanje i djelovanje HDP-a u nizu zapadnih zemalja bilo je sukladno zakonima i uobičajenoj praksi zemalja građanske demokracije. HDP je putem nekolicine glasila i na druge načine zagovarao hrvatsku državotvornu ideju i kritizirao totalitarni režim komunističke Jugoslavije, najavljujući njegov skori kraj. Zbog toga su Udba, tj. jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS), obrađivale HDP i Štedula osobno, te je slijedom toga donesena odluka o njegovoj likvidaciji. Zanimljivo je što je atentat izvršen u listopadu 1988., što znači u vrijeme kada se već zahuktavao projekt Velike Srbije.

Slobodan Milošević je već godinu dana bio na vlasti u Srbiji, te je pomoću tzv. antibirokratske revolucije i jogurt revolucije, naveliko čistio institucije u Srbiji i gušio autonomije Kosova i Vojvodine, te preuzimao ili neutralizirao niz institucija saveznih državnih tijela. Još i prije dovođenja Miloševića na vlast, projekt Velike Srbije objavljen je u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, a osigurana mu je potpora zapovjedne strukture Jugoslavenske narodne armije (JNA), te vojnih i dijelova civilnih službi sigurnosti.

Uhićenje i osuda atentatora u Škotskoj

Za sada je nedvojbeno utvrđeno da je atentat na Štedula izvršio Vinko Sindičić, dugogodišnji i jedan od najvažnijih suradnika Udbe (tj. SDS-a) bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH). Sindičića je “hrvatska Udba” vodila pod kodnim nazivima – Mišo i Pitagora.

Sindičić je u Veliku Britaniju došao šest dana prije atentata. Doputovao je zrakoplovom, s lažnim identitetom – s lažnom švicarskom putovnicom i pod lažnim imenom Rudolf Lehotzky – a predstavljao se kao trgovački putnik. Na isto prezime je unajmio i osobni automobil, te je nekoliko dana odlazio promatrati kuću i kretanje Nikole Štedula.

Međutim, Sindičića su ipak, prema nekim neobičnim detaljima u mirnoj četvrti u kojoj je živjela obitelj Nikole Štedula, primijetili lokalni pismonoša i još neke osobe, koje su zapisale broj njegovog unajmljenoga automobila. Iako se Sindičić odmah nakon atentata odvezao u zračnu luku u Edinburghu i ušao u zrakoplov za London, odakle je trebao napustiti Veliku Britaniju, samo dvadesetak minuta prije polijetanja, škotska policija je temeljem svjedočenja pismonoše i podataka u rent-a-caru, locirala Lehotzkog, te ga u zadnji tren uhitila u zrakoplovu.

Sve naznačeno, kao i brojni drugi detalji o izvršenju , utvrđeni su tijekom istrage i suđenja Vinku Sindičiću u Škotskoj. Zanimljivo je da je pritom utvrđeno kako osoba Rudolf Lehotzky zaista postoji, te da mu je ukradena putovnica prilikom boravka u zagrebačkom hotelu Esplanade. To dodatno potvrđuje da je u pripremu atentata na Štedula bio izravno uključen i zagrebački centar Udbe.

Na kraju istrage i suđenja u Škotskoj, Vinko Sindičić je osuđen na 15 godina zatvora, ali tijekom suđenja nije utvrđena pozadina atentata na Nikolu Štedula. Stoga treba podsjetiti kako se tada na čelu Udbe u Hrvatskoj nalazio Josip Perković, a načelnik drugog odjela, koji je bio zadužen za tzv. neprijateljsku emigraciju, bio je Branko Traživuk. Na čelu tadašnjeg Centra SDS-a (Udbe) Zagreb nalazio se Kolja Družić, a načelnik zagrebačkog drugog odjela bio je Mišo Deverić.

Nikola Štedul se početkom 1991. vratio u samostalnu Hrvatsku, u kojoj se uključio u obranu od srbijanske oružane agresije.

U Hrvatskoj oslobađajuća presuda za Sindičića

Tada, kao i sada, Vinko Sindičić je bio posebno povezan s Josipom Perkovićem, o čemu ponajbolje svjedoče brojni podaci s kojima se hrvatska javnost donekle mogla upoznati proteklih godina prateći suđenja u Njemačkoj za ubojstvo Stjepana Đurekovića, te skandale vezane za Lex Perković. Stoga o tome nije potrebno detaljnije govoriti.

No, zanimljivo je podsjetiti da su različita državna tijela Republike Hrvatske i pojedinci, već 1992. započeli istragu o ubojstvu Brune Bušića. Temeljem toga je u Hrvatskoj 1993. otvorena istraga i Vinka Sindičića “zbog osnovane sumnje da je ubio Brunu Bušića.” U lipnju 1996., tadašnji je ministar pravosuđa Miroslav Šeparović, uputio je službeni zahtjev Velikoj Britaniji tražeći izručenje Sindičića radi procesuiranja u ubojstvu Brune Bušića.

Sindičić se jedno vrijeme žestoko protivio ovom izručenju, bojeći se “pakiranja”, te je tražio da ga se izruči i procesuira u Francuskoj, gdje je Bušić ubijen. Iskusni se Sindičić bojao da će u Hrvatskoj biti fizički likvidiran ili da će ga pravosudno žrtvovati njegovi nekadašnji naredbodavci koji su 1990. preuzeli gotovo svu institucijsku moć i cijeli sigurnosni sustav samostalne hrvatske države, protiv koje su do 1990. desetljećima najžešće ratovali.

Sindičić nije bio jedini koji je strahovao od povratka u Hrvatsku. Kada je postalo jasno da će se to ipak dogoditi, u mnogim državnim institucijama RH zavladali su strah i panika, ne znajući tko će i što će sve biti otkriveno tijekom suđenja. Najviše je strijepio Josip Perković, koji je dugo imao veoma bliske i najpovjerljivije, teško kompromitirajuće odnose sa Sindičićem. U toj panici i strahu, konspirativac Perković je javno progovorio u iznimno opsežnom intervjuu, koji je u dva nastavka objavljen u režimskom listu Vjesnik. Naravno, tu je sve bilo pod kontrolom, te je tada poznata novinarka Aleksa Crnjaković, glorificirala Perkovića, doslovno ga proglasivši – “hrvatskim Jamesom Bondom.”

Istraga i suđenje Sindičiću, također su bili iskontrolirani, te mu je 2000., sudac Županijskog suda u Zagrebu, Damir Kos, izrekao oslobađajuću presudu, koju je 2005. potvrdio i Vrhovni sud.

Sindičićevo pismo Franji Tuđmanu

U vrijeme boravka u škotskom zatvoru, Sindičić je cijelo vrijeme upućivao pisma na različite adrese, pa i na adrese različitih državnih tijela i istaknutih političara niza europskih zemalja. U gotovo svim pismima tražio je pomoć za izlazak iz zatvora, a zauzvrat je nudio otkrivanje mnogih važnih obavještajnih tajni u kojima je sudjelovao.

Kada je vidio da će biti izručen Hrvatskoj i bojeći se već spomenutog “pakiranja”, Sindičić je u kolovozu 1998. napisao pismo i Franji Tuđmanu. To pismo je tada bilo iznimno zanimljivo i upozoravajuće, a sada je to i još više. Stoga objavljujemo prijevod dijelova pisma:

„Štovani gosp. Tuđman,

razlog moga očitovanja na engleskom, a ne na hrvatskom, ili bilo kom drugom jeziku, je u interesu drugih zainteresiranih, koji govore različitim jezicima, te smatram potrebnim očitovati se na jeziku razumljivom diljem svijeta.

Ovo Vas može iznenaditi, no činjenica je da sam osobno, prije godinu dana, zamolio Josipa Perkovića da Vam se, po mojim uputama, obrati. Kako on to nije učinio, pismeno Vam se obraćam…

Kako sam zaključio, osnovni razlog podnošenja Zahtjeva za izručenje, te britanska volja da udovolji tome zahtjevu, leži u međudržavnoj zavjeri s ciljem pružanja pomoći pri zajedničkom rješavanju problema koji se odnose na mene. U toj zavjeri me Zdravko Mustač i njegov sljedbenik Josip Perković pokušavaju spriječiti u otkrivanju njihovih zlodjela s jedne strane, a s druge strane Britaniji odgovara ovaj prljavi način ušutkavanja kako bi spriječila skandal … Ovi ljudi, koji povlače veze kako bi osigurali moje izručenje u Hrvatsku su isti oni na čiju dušu ide zločin počinjen u Parizu, kao i ovaj zločin sada. Štoviše, oni su ti kojima Britanija pruža pomoć s namjerom da me ušutkaju zauvijek.

Vi znate tko su oni, zar ne? Zdravko Mustač je bio šef jugoslavenske tajne službe (SDB), a njegov sljedbenik Josip Perković je bio šef odjela te iste tajne službe … Znate li zašto su se sada okrenuli protiv mene? … Ja sam ih dobro poznavao i prije no što ste Vi postali službeno politički aktivni …

Sada se pripremam napisati materijal za optužnice protiv obojice, Zdravka Mustača i njegova sljedbenika Josipa Perkovića, za različite organe uglednih država koje su se susretale sa sličnim ozbiljnim optužbama, posebno onima koje se odnose na zločine kao što je onaj u Parizu (ubojstvo B. Bušića, op. a.) …

Ova afera je, što se mene tiče, samo preludij za remek djelo. Svi moji neprijatelji, bez iznimke biti će pogođeni. Naime, ljudi koji sjede u kućama od stakla ne bi smjeli bacati kamenje.

Prije no završim ovo pismo, molim dopustite mi da izrazim svoje obećanje. Ovo što ću pokrenuti nije usmjereno protiv hrvatske države i njenih interesa, niti protiv hrvatskog naroda općenito, ali će biti odgovor ad rem, ad hominem samo u onoj mjeri koliko je to neizbježno.

Uvjeravam Vas u svoju duboku i iskrenu naklonost ubuduće, kao i u odanost hrvatskoj državi i naciji.

Iskreno Vaš, Vinko Sindičić.“

Iz pismohrane Romana Leljaka

U dokumentima slovenske Udbe koji se odnose na suradnike Udbe – Milana Doriča (kodna imena Hanzi, Flora i Pogan) i njegovu suprugu Miru Dorič (kodno ime Klara) – saznaje se da su Hanzi i Klara, pored niza drugih hrvatskih iseljenika infiltrirali i pripadnike HDP-a, uključujući i Štedula i njegovu obitelj.

Iz dokumenata slovenske Udbe koji se odnose na razdoblje od nekoliko mjeseci prije i poslije atentata na Štedula, očigledno je da je u pripremu atentata bila uključena i slovenska Udba, barem preko svojih suradnika Hanzija i Klare. Između ostaloga, Klara je na sastanak s udbašima u Sloveniji donijela Hanzijev paket s povjerljivim materijalima, a za Hanzija je preuzela akontaciju nagrade od 5000 njemačkih maraka, te 70 njemačkih maraka i 80.000 dinara na ime različitih svojih troškova.

Autor: prof. dr. Josip JURČEVIĆ i Roman LELJAK/7Dnevnik/24. prosinca 2015

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save