Bit i povijest ateizma i osam motiva koji do njega dovode
Postoji li igdje nevjera kao jednoznačna i nepodmitljiva činjenica? Ili se ona javlja raznoliko i povijesno se lomi kroz prizmu kulture, politike, ekonomike, znanosti, umjetnosti, pojedinih prilika i pojedinačnih savjesti?
Definicija nevjere
Uza sav oprez, nevjera se može bar nekako definirati. Definiciju možemo prenijeti iz kakva priručnika ili enciklopedije. »Ateizam ili nevjera je filozofsko uvjerenje da boga nema, odnosno da se njegovo postojanje ne može kritičkim razlozima dokazati« (ELZ, I, 213). Girardi je uvjeren da je nauka »kako nema Boga« veoma raznovrsna. Ni E. Feifel (IV, 758/183), opisujući strukturu moderne nevjere, ne može reći ništa bolje negoli ovo: Suvremeni ateizam veoma je kompleksan fenomen. Prisutan je u raznim oblicima i o njemu se može govoriti s više ili manje ozbiljnosti. Ni naš posljednji Sabor nije ateizam podrobnije obrazložio. Označio ga je kao problem o kome treba veoma pomno razmišljati. Neopozitivisti bi rekli da je to stoga što o Bogu ne možemo ništa ovjerovljeno reći (zato je bolje o tim stvarima vitgenštajnovski šutjeti). Agnostici će nadodati da je pitanje o Bogu jednostavno nerješivo. Po sebi nerješivo, jer se s ove strane ne može govoriti o nečemu s one strane. Marksisti kažu da je pitanje nevjere ipak pitanje drugoga reda, koje se rješava time što se rješava pitanje o čovjeku. A neki ateisti na sve to ne bi valjda kazali ništa. Još manje negoli nepoučeni vjernici o svome nepoznatom ili napola spoznatom Bogu. U ime vjernika možemo staviti na pročelje razlaganja Rahnerovu definiciju: »(Nevjera) je nijekanje opstojnosti i bilo kakve spoznatijivosti Božje — ne čisto racionalne spoznatljivosti Boga« (LThK, I, 983).
Vrste nevjere
Za razliku od krivovjerja, od hereze, koja zadržava i kršćansko ime (»nomen christianum retentum«) i kršćanski dom, nevjera je »das habituelle Fehlen des Glaubens überhaupt« (MS, IV, 1064). Nevjera kao »infidelitas« može biti negativna (kada je manjak vjere bez osobne krivnje: »Ali sam postigao milosrđe, jer sam djelovao iz neznanja, kad još nisam imao vjere« — 1 Tim 1, 13). Pozitivna nevjera nastaje kad se podjednako cijeni i vjera i nevjera. Pozitivna nevjera niče kad se svjesno otklanja vjera. Razlikujemo, nadalje, objektivnu i subjektivnu, materijalnu i formalnu nevjeru, slično kao i druge grijehe.
Bude li svijest u čovjeku otvorena i zauzeta, obračuni će biti duboki, kadikad i žestoki. O samoj nevjeri može se govoriti ispravno jedino s obale vjere: kad se, naime, dogleda sve značenje, točna usmjerenost, ispravna zadaća i ponor opstanka; kad se točnije uoči smisao Boga, svijeta i čovjeka u svijetu. »Duhovan čovjek prosuđuje sve«, kaže sv. Pavao (1 Kor 2, 15), dok zemaljski čovjek, anthropos psychikos, ne shvaća Božjih stvari.
Ne smijemo zaboraviti ni ove činjenice! Kao što postoji kušnja svijeta, vanjski vladar, prozvan knezom ovoga svijeta, i ivanovski »grijeh svijeta« (Iv 1, 19; l Iv 2, 2), tako se na svijet navlači i »nevjera svijeta«, koja ne samo da Boga niječe, nego uvjerava čovjeka kako je izlišno postavljati bilo kakvo pitanje o Bogu.
Srž nevjere
Nije teško uočiti zašto je definicija nevjere i njezin opis nestalan i nejasan. Nevjera nije nešto pozitivno. Nije pozitivan stav prema nekome i nečemu. Nije uvjerenje i jamstvo ispunjeno sadržajem i vrijednošću. Nevjera je uvijek — to nevjernici najpotresnije znadu — i u svome postanku i u svome značenju praznina. Ona je u biti praznina. »Ne vjerovati« znači ne povjeravati se, ne ulaziti u svijet objavljen i darovan, u vijest predanu i otkrivenu. Nevjera ništa ne govori o punini i izričaju duše, o punini srca, o susretu, o povjerenju i predanju. U nevjeri duša ostaje bezglasna, bez odjeka, bez novog svijeta. Ništa se ne čuje, ni poziv, ni odaziv; ni razgovor, ni dogovor. U nevjeri je srušena čovjekova iskonska želja da — malen, jadan, drhtav, nepostojan i nesiguran — bude s Nekim većim i boljim od sebe. Nevjera je negacija, i vrijedi isto toliko koliko vrijedi negacija vrijednosti, negacija bića, negacija dobrote. Nevjera znači, napokon, i gubitak. Nešto je htjelo biti s nama, a mi smo to odbacili, izgubili, promašili. Upravo zato nevjera je tolikostruka i tolikostrana koliko je u nama načina i mogućnosti da se nešto pozitivno »iskrvari«, rekao bi Nietzsche, da se nešto vječno vrijedno izgubi.
Potrebno je stoga analizirati raznovrsne oblike nevjere. Proanalizirati motive i razloge nevjerovanja. Otkrivati izvore i povijesne kolijevke nevjere. Shvaćati učitelje i škole nevjere. Raščlaniti kojekakva opravdanja i obrazloženja nevjere. Nije to lagan posao. Sreća da su neki stručnjaci, sociolozi, povjesničari znanosti i filozofije, zašli u taj sivi kraj i time pripomogli da genezu i apologiju nevjere lakše shvatimo.
Povijesno tlo nevjere
Mislim da i ateiste zanima, kao i vjernike, na kakvu tlu čovjekova srca i u kakvom društvu niče suvremeni ateizam, što mu pogoduje? što ga opravdava? 0 tome je Sabino S. Acquaviva, profesor sociologije u Padovi, napisao u zbornom djelu L’ateismo contemporaneo (I, 71183…) preglednu studiju. Na stranicama obilnih brojki želi plastično izreći pojavu ateizma, ukoliko se ukorijenila i ukoliko raste na tlu religije. Dakako da te brojke nešto govore i da se stalno mijenjaju. Zato ih ne treba prepisivati. Važnije je ispitati smisao autorova uvoda i zaključka.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
