Četnička manjina u današnjoj Hrvatskoj
Notorna je činjenica da se iza svake ideologije “jugoslavenstva” i inih oblika “prisajedinjenja” svih južnih Slavena – čak i od ilirizma, što većina naših vrlih i naivnih preporoditelja nije na vrijeme shvatila – krila (i krije) velikosrpska politika.
Poticana iz Britanije, Francuske, Nizozemske ili “Holandije” te ostalih država nesklonih nacionalnoj državi hrvatskog naroda, ta je politika grubog osvajanja tuđeg teritorija slomljena od strane Nijemaca početkom Drugog svjetskog rata. Kao reakcija na mrtvu Kraljevinu Jugoslaviju i kapitulaciju njene vojske osnovan je četnički odred (koji vuče ime od bugarskog oblika riječi četnik, što znači hrabar, odnosno junak, a ne, kako nepismeni ljevičari tvrde, od hrvatske riječi četa) i odmah su počeli najbrutalniji zločini. Kao odgovor na te zločine, hrvatski se narod morao organizirati kako bi spasio živu glavu, što je na kraju objedinjeno pod ustaštvom.
Ustaštvo je danas mrtvo, i neka mrtvim ostane, no četnički pokret, koji se pokazao vrlo živim, napose za vrijeme Domovinskog rata, i dalje živi, ako ne i buja.
Opet je aktualizirano pitanje ćirilice u Vukovaru, a posebno se tomu pažnja posvetila na onom što je trebalo biti pravoslavno slavlje Spasiteljeva rođenja, no, kako to biva u Hrvata koji sve to trpe, pretvorilo se u četnički dernek i po neznam koji put u omalovažavanje i hrvatstva i kršćanstva. Hristos se rodi, ali se Draža preporodi!
Mislim da bi ćirilicu trebalo uvesti u Vukovar, ali i u sve hrvatske gradove, jer je i to hrvatsko pismo (uz glagljicu I latinicu), bilo i ostalo, kao što je pravoslavlje također vjeroispovijest dijela Hrvata od Stjepana Kosače do danas. Zanimljiv je povijesni splet okolnosti što je vlaško pleme, koje su čakavci prije dosta stoljeća posprdno zvali Vlaji, preuzelo ćirilično pismo, pravoslavlje i hrvatski jezik iskvaren vlaškom štokavicom te “obogaćivan” turcizmima skoro pola tisućljeća. Inače, neka se obrati pozornost na ćirilićno “B” koje je u latinici glas “V”, pa se objašnjavaju neke neznatne razlike n. pr. između barabar i “varvar”, ali onda narod Serbi postaju Servi, što znači robovi, sluge.
Narod bez kulture i kulturoloških poveznicama s europskom civilizacijom, “ratnički narod” koji je izgubio svaku bitku u povijesti, danas pokušava svojatati hrvatsku renesansnu i baroknu književnost i svaku drugi umjetnički izražaj u Hrvata, a sad pokušava nametnuti hrvatsko pismo koje svojataju u hrvatskom gradu heroju – najvećoj žrtvi Domovinskog rata. Zaista, ironija neviđenih razmjera.
No, ne treba gledati u prošlost, jer tamo vidimo samo srpske pokolje nad Hrvatima, pa se radije posvetimo budućnosti, gdje će se, ako se ovako nastavi, povijest ponoviti. Ali nije problem u hrvatskim Srbima, jer su mnogi od njih tijekom domovinskog rata, ali i u dugoj hrvatskoj povijesnoj borbi za samostalnom domovinom, pokazali ljubav prema Hrvaskoj – već u otvorenom četništvu koje se prestalo skrivati iza krabulje jugoslavenstva.
Srpska manjina nije problem Hrvatske ni problem Hrvatica i Hrvata. Problem je četnička manjina. Jer, oni ne njeguju pravoslavnu vjeru, svoj jezik i kulturu, već krivovjerno pravoslavlje, tzv. Svetosavlje I po njemu tisućljetnu mržnju kakvu može uzgojiti samo robovska, potlačena rasa, samoobmanjena višestoljetnim lažima. Samo laž Srbina spašava, što je i Dobrica Ćosić u nekoliko navrata tumačio, a u nekim skandinavskim zemljama i danas opstoji izraz: “Lažeš kao Srbin.”
Hrvatska je tolerantna zemlja i hrvatski je narod tolerantan narod, miroljubiv i sposoban mnogo trpjeti. Ne bi stoga začudilo, ukoliko bi se određena skupina “Srba” na popisu stanovništva na pitanja o narodnosti i vjeroispovjesti izjasnila kao četnici umjesto Srbi, tek toliko za testirati hrvatsko vršno opterećenje. Ne bi začudilo da tolerantna Hrvatska zaštiti i tu manjinu te im pokloni sva prava koja uživaju druge manjine. Ako već postoje stranke poput Komunističke partije Hrvatske i Socijalističke radničke partije, onda četnička manjina ne bi bila ništa protuzakonito ili začudno.
Stoga, treba biti iskren i otvoren; neka se Pupovac, Stanimirović, Milanović, Jovanović i braća Pusići prestanu skrivati pod srpskim imenom i neka se otvoreno izjasne kao četnici, kao što je to u Srbiji učinio (i čini) Vojislav Šešelj, nakon Miloševića, njihov idejni vođa. Neka osnuju četničku stranku ili udrugu; Hrvatska će to zdušno financirati i potpomagati, a na izborima bi sigurno kroz XII. izbornu jedinicu ušli u Sabor. Samo treba biti iskren, otvoren i dosljedan (a ovo posljednje jesu).
Hrvatska će sve to tolerirati jer je snažna zemlja s postojanom državnošću, kulturom i jezikom. Ako smo mogli otrpjeti skoro stoljeće četništva pod imenima raznih jugoslavija, te slomiti četvrtu vojnu silu Europe prije 25 godina, možemo izdržati tuce četničkih provokatora i njihovo prenemaganje i ako zatreba, ponovno to pitanje riješiti na način kako se to u demokratskom svijetu rješava.
Josip Gajski/hrsvijet.net
