IMAT ĆETE PAKAO: Neviđena mobilizacija ljevice u jurišu protiv demokratske većine
Tihomir Orešković je krenuo na vrlo tešku zadaću
Rijetko viđenim jurišom protiv nove Vlade Zoran Milanović je u suradnji s dijelom medija i političkih analitičira krenuo u ostvarivanja obećanja kojeg je izrekao kad je Karamarku i Petrovu poručio: „Imat ćete pakao“.
Njegova izjava koju se nakon objave imena novih ministara moglo čuti na Hrvatskom radiju, a u kojoj on to proglašava lakredijom i nečim što više ima veze s Bliskim istokom nego s demokracijom, nije ništa žalosnija od priče analitičara Berte Šalaja o nepostojanju programa ove Vlade. Šalaj, koji je četiri godine šutio na Milanovićevu izjavu da je Plan 21 bio samo okvirni, ovu izjavu je dao dan prije nego što mandatar Orešković treba pred Saborom predstaviti svoj program.
Veliku energiju dio medija uložio je i u pokušaj traženja nezadovoljnika u redovima HDZ-a, međutim sve njih je brzo utišao Tomislav Karamarko svojim postom na Facebooku, a u kojem je između ostalog napisao: „Drago mi je što i oni koji su sebe vidjeli u Vladi shvaćaju da mjesta ima za sve koji žele raditi i dati doprinos preporodu Hrvatske. Nevažno je dajemo li svoj doprinos sa premijerske, ministarske, druge ili neke treće pozicije, što sam i vlastitim primjerom pokazao.“ Oni koji su na vrijeme shvatili da traženje pukotina u HDZ-u i Mostu neće dati velikih rezultata, krenuli su u difamiranje novih ministara.
Očekivano, na najžešćem udaru našao se dr. Zaltan Hasanbegović, znanstvenik s Instituta „Ivo Pilar“ kojemu su Bleiburška tragedija i komunistički zločini poslije II. svjetskog rata uže područje rada. Njegov profesionalni interes bio je tek razlog da ga se počne nazivati neoustaškom, ljubiteljem Ante Pavelića i svakakvim drugim pogrdnim imenima. Stvarni razlog za napade na njega leži u mogućem i očekivanom uvođenju reda u financiranje raznih portala i nevladinih udruga, a što se do sad najviše događalo upravo kroz sredstva Ministarstva kulture. Većina onih koji su do sad vrlo lagodno živjeli od tog ničim zarađenog novca krenuli su u boj, u boj za uhljebnički status svoj. Naravno, nije svejedno ni raznim Frljićima koji nedostatak vlastitog talenta nadoknađuju stalnim provokacijama na račun nacionalnih i državnih simbola.
Na nešto slabijem udaru našao se novi ministar obrane Josip Buljević, kojeg povezuju s aferom prisluškivanja novinarke Helene Puljiz. Ako znamo koliko su u Mostu inzistirali na bori protiv korupcije i nepostojanju bilo kakvih političkih mrlja u prošlosti, onda možemo zaključiti samo da je jako čudno što Petrov nije stavio veto na Buljevića ako je on stvarno nešto bio kriv u toj aferi.
Za većinu ostalih ministara nitko ne sumnja u njihovu stručnost. Oleg Butković se dokazao kao vrlo uspješan gradonačelnik Novog Vinodolskog. Prolazni gradić na putu od Rijeke prema Senju postao je jedna od najzanimljivijih turističkih destinacija u većem dijelu godine. Promjena je to koja se dogodila za njegovog upravljanja gradom.
Miro Kovač je bez puno buke postao novi ministar vanjskih poslova, što samo svjedoči o neprikosnovenosti njegove kandidature koju nije uspjelo ugroziti ni snažno lobiranje bivšeg ministra znanosti Dragana Primorca. Kovač je magistrirao i doktorirao na Sorboni, a jako dobro kotira u njemačkim demokršćanskim političkim krugovima. Konačno, Kovač je bio vrlo uspješan veleposlanik u Berlinu.
Nije u novoj Vladi sve tako kristalno jasno kao u ova dva primjera, ali novi premijer svakako zaslužuje svojih prvih 100 dana. To što je riječ o uglavnom nepoznatim ljudima na političkoj sceni, može biti samo njihova prednost. Može se Milanović iz petnih žila upinjati da bi nas uvjerio kako te ljude nitko ne poznaje i kako je to njihova mana, ali svako normalan u ovoj državi na to će odgovoriti samo jedno – kamo sreće da nikad nismo upoznali njega i njegove ministre.
Ova Vlada će se u startu susresti s vrlo nepopularnim potezima koje će morati povući. Naime, Milanović i njegovi su napravili pravu čistku nakon preuzimanja vlasti. To je rezultiralo dovođenjem podobnih i nesposobnih. Koliko god to zvučalo kao obična fraza, činjenice su neumoljive. Ovih dana je u Zagreb iz Bruxellesa stigla obavijest kako Hrvatskoj neće biti odobrena sredstva za poticanje poduzetništva jer nisu dobro izrađeni kriteriji za valorizaciju dodijeljenih sredstava. Sjetimo se samo koliko smo sredstava s područja ruralnog razvoja propustili jer u Ministarstvu poljoprivrede više od dvije godine nisu znali napraviti valjani program kojeg bi u Europskoj komisiji prihvatili.
Imajući u vidu ove, ali i puno drugih sličnih slučajeva, ova Vlada će morati radi vlastitog uspjeha i opstanka provesti vrlo temeljitu kadrovsku čistku i po mogućnosti, povratak kadrova koje su Milanović i drugovi potjerali iz ministarstava samo zato što nisu bili članovi partije ili HNS-a. Ne treba sumnjati da će nova oporba na čelu s SDP-om čak i u europska zvona udarati o nedemokratskom ponašanju i revanšizmu. Bude li Orešković sa svojim timom imao frustracije od takvog mogućeg razvoja događaja, male su mu šanse da će uspjeti.
Mediji su u Hrvatskoj vrlo značajni za raspoloženje javnosti. Orešković ne može ploviti nemirnim morem hrvatske gospodarske i socijalne krize, a za svoj brod imati privezanu minu. Razina neprofesionalnosti koju su izborom analitičara i komentatora na Hrvatskom radiju pokazali u Vijestima u 15 sati, par sati nakon objave imena novih ministara, govori u prilog tome da nova vladajuća koalicija mora vratiti profesionalizam na HRT. Sjetimo se samo kako su dan za danom u Dnevniku HTV-a gostovali ministri na odlasku. Svakodnevno su nas, uz svesrdnu podršku voditelja, pokušavali uvjeriti da se bez njih ne može. Zar ne bi bilo logičnije da su gostovali stručnjaci koji su mogli neovisno prosuđivati učinjeno u zadnje četiri godine?!
Sve u svemu, Orešković je krenuo na vrlo tešku zadaću. Bilo bi mu puno lakše kad bi nasuprot sebi imao oporbu kojoj je stalo do budućnosti države i nacije. Međutim, kad je šef oporbe čovjek koji katastrofalnu demografsku situaciju opisuje kao pokušaj države da se petlja u to koliko puta ćemo voditi ljubav, onda će stvarno imati pakao. S druge strane gledano, Oreškoviću će možda baš zbog toga biti lakše. Naime, kad je takav šef oporbe, onda ni vlast ne treba imati previše obzira pri donošenju pojedinih odluka. Nadam se samo da će Orešković na vrijeme shvatiti da nije u nekoj uljuđenoj zapadnoeuropskoj državi, nego u državi u kojoj je proteklih tjedana državni udar visio o niti, što tehnički premijer čak nije previše ni skrivao.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
