INTERVJU ZDRAVKO TOMAC Kako je kanonizacija Stepinca oživjela velikosrpsku ideologiju – prvi dio

Portal Direktno.hr objavio je intervju s dr. Zdravkom Tomcem. Prvi dio intervjua donosimo u cijelosti. 
Važno je braniti istinu o ključnom čovjeku koji je prošao tri totalitarna sustava. Nije pogriješio kada je predlagao Vatikanu da prizna NDH

Blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal jedna je od najvažnijih povijesnih ličnosti i velikana Katoličke crkve u Hrvatskoj. Čovjek koji se borio protiv tri totalitarna sustava za slobodu hrvatskog naroda i prava na hrvatsku državu. U kontekstu problema koji su se pojavili u procesu beatifikacije Stepinca razgovarali smo s političkim analitičarom Zdravkom Tomcem, koji nam je objasnio zašto je važno braniti istinu o Stepincu te je podsjetio na važnu ulogu blaženika u borbi za samostalnost Hrvatske.

Zašto je za prošlost, a i budućnost hrvatskog naroda važna obrana istine o Alojziju Stepincu?

Narod koji ne zna obraniti istinu o svojoj prošlosti zaslužio je da mu se sve negativno i krvavo iz prošlosti obnavlja. Hrvatski narod živio je u dugom razdoblju pod tri totalitarna sustava. Kod nas se dosta govori i piše o potrebi da se na jednak način osude i fašističko ustaški totalitarni sustav i komunističko titoistički totalitarni sustav kojeg neki duhovito nazivaju “hudojamski totalitarizam”. U pravilu se kod nas zaboravlja da su Hrvati najprije živjeli u monarhističko kraljevsko fašističkom sustavu u Kraljevini Jugoslaviji i da je taj sustav bitno pridonio i pojavi ustaškog sustava u Drugom svjetskom ratu. Hrvati su dužni izboriti se za istinu o sva tri totalitarna sustava u kojima su živjeli jer su ti sustavi povezani i proizlaze jedan iz drugoga i bez istine o sva tri totalitarna sustava, hrvatski narod će biti stalno zarobljenik prošlosti.

Ključni povijesni čovjek koji se borio protiv sva tri totalitarna sustava bio je blaženi Alojzije Stepinac. On je i živio u sva tri totalitarna sustava i imao je jednak stav protiv jednog, drugog i trećeg totalitarnog sustava. On ih je osuđivao i praktično se borio, ali je imao i jasnu viziju te borbe. Borio se za slobodu hrvatskog naroda i za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu.

Zbog svega toga Alojzije Stepinac nije samo veliki humanist, veliki svećenik, kardinal i blaženik nego je jedna od najvažnijih povijesnih ličnosti hrvatskog naroda. On je svojim životom i svojom žrtvom obranio pravo hrvatskog naroda na vlastitu suverenu državu razlikujući režim od hrvatske države. Alojzije Stepinac cijelim svojim životom i djelovanjem branio je pravo hrvatskog naroda na svoju državu te je smatrao da zločinački režim ne može ukinuti i poništiti to pravo. U borbi za pravo hrvatskog naroda na demokratsku državu on je žrtvovao svoju slobodu, a na određen način i svoj život. Zato on spada u red istinskih heroja, koji su žrtvujući sebe za ideale slobode i ravnopravnosti svoga naroda, svojom žrtvom omogućili u budućnosti ostvarivanje tih ideala.

Svi oni koji sustavno kroz povijest osporavaju pravo hrvatskog naroda na svoju državu napadaju Alojzija Stepinca, oni ne samo da osporavaju svetost Alojzija Stepinca nego ga proglašavaju čak i ustašom i zločincem, lažnim humanistom i čovjekom koji ne zaslužuje biti svet. S raznih strana, upravo u vrijeme kada je Stepinac trebao biti proglašen svetim, obnovili su se strašni napadi na lik i djelo Alojzija Stepinca, ustvari otpočelo je ponovno javno suđenje blaženiku Alojziju Stepincu s ponavljanjem laži, kleveta i krivotvorina iznesenih na montiranom političkom procesu komunističkog suđenja Alojziju Stepincu poslije Drugog svjetskog rata.

Možemo li reći da je obrana istine o Alojziju Stepincu za istinu o prošlosti hrvatskog naroda, ali i za našu budućnost jednako važna kao i obrana doktora Franje Tuđmana i istine o Domovinskom ratu?

Svjedočili smo procesu sotonizacije prvog hrvatskog predsjednika i Domovinskog rata u kojoj je ključna krivotvorina i lažna optužba bila da je doktor Franjo Tuđman nastavio ustašku politiku Ante Pavelića te da je Tuđmanova Hrvatska ustaška država, odnosno da se i nakon smrti Franje Tuđmana Hrvatska nastavila razvijati kao ustaška država u kojoj navodno ponovno prijeti masovno ubijanje srpskog naroda.

Temeljni navodni grijeh Franje Tuđmana sličan je i navodnom temeljnog grijehu Alojzija Stepinca. I jedan i drugi se optužuju zato što su u stvaranju nezavisne države Hrvatske vidjeli i ostvarivanje povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom vlastitom državom. Kada je Franjo Tuđman rekao onu čuvenu rečenicu u kojoj je sažeo bit njegove politike prema NDH , a koja glasi: “NDH nije bila samo fašistička tvorevina nego je bila i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom vlastitom državom i slobodom”, Franjo Tuđman je ustvari doslovno preuzeo i politiku Alojzija Stepinca, koji je ne samo u svojim izjavama nego i svojom politikom, razlikovao hrvatsku državu i pravo na hrvatsku državu od fašističkih i zločinačkih deformacija vodstva te države. Zato Alojzije Stepinac nije pogriješio kada je predlagao Vatikanu da prizna NDH, kao što nije pogriješio kada je razlikovao ustaški režim, protiv kojeg se borio od hrvatske države ma kakva ona bila. Često je Alojzije Stepinac govorio “kakav bi ja bio svećenik, ako ne bih poštovao volju svoga naroda, ako ne bih bio uz vlastiti narod”. Povijesna je istina da su Hrvati u Kraljevini Jugoslaviji živjeli u totalitarno monarhističko fašističkom sustavu, da su progonjeni i ubijani, da je zatirana hrvatska kultura i identitet te da je većina hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu vidjela i mogućnost da se oslobodi monarhističko fašističke diktature Kraljevine Jugoslavije te da stvori svoju demokratsku suverenu hrvatsku državu. Također je istina da su ustaše kompromitirali tu hrvatsku državu, jer ju nisu stvorili kao demokratsku državu i zato je Stepinac kao i većina hrvatskog naroda bio razočaran vlašću te je bio žestoki kritičar te vlasti i po cijenu vlastite slobode pa i života. Ali njegova kritika vlasti nije bila prihvaćanje koncepcije da zbog zločinačke vlasti hrvatski narod gubi pravo na vlastitu državu.

Što točno pravoslavnoj crkvi smeta kada je riječ o beatifikaciji Stepinca? Koji je grijeh, po njima, počinio Stepinac?

Srpska pravoslavna crkva u svojoj kampanji protiv Alojzija Stepinca, u pismima patrijarha Irineja Svetom Ocu, kao temeljne grijehe Alojzija Stepinca između ostalog navodi da nije podržao puč kojim se 27. ožujka 1941. godine Jugoslavija otrgla iz trojnog pakta. U svom pismu Papi, patrijarh Irinej optužuje ga za, između ostalog, na sljedeći način: “Kardinal Stepinac je svesrdno podržao stvaranje Nezavisne države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije, koja je carovala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. ožujka 1941. godine Jugoslavija otrgla iz trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio pravoslavnu crkvu”.

Povijest i povijesna zbivanja pokazali su da je Stepinac bio u pravu da se s pravom suprotstavio onim političkim snagama koje su željele obnoviti Jugoslaviju. Stepinac ne bi bio toliko velik da nije imao snage suprotstaviti se i monarhističko fašističkoj diktaturi u Kraljevini Jugoslaviji i da nije već tada imao jasnu viziju da u Drugom svjetskom ratu hrvatski narod treba iskoristiti povoljne okolnosti za stvaranje svoje neovisne države.

Možete li opisati prilike u NDH te tadašnje reakcije hrvatskog naroda na novu državu, kao i ulogu Stepinca u borbi protiv diktature i ustaštva?

Nakon sloma monarhističko fašističke diktature i sloma Jugoslavije stvorena je Nezavisna Država Hrvatska. Tu državu, u početku, hrvatski narod dočekao je s velikim oduševljenjem, kao izraz ostvarenja povijesnih težnji generacija hrvatskog naroda. U skladu s tim raspoloženjem i Stepinac je dočekao s veseljem stvaranje hrvatske države te ju je podržao. To mu se sada pokušava nametnuti kao veliki grijeh. Međutim, vrlo brzo kada se suočio sa zločinima Stepinac je poduzimao sve što je mogao, nije šutio kako ga sada optužuju, nego je spašavao ljudske živote, prosvjedovao do krajnjih granica mogućnosti, čak i preko njih ugrožavajući vlastiti život. Međutim, ti njegovi prosvjedi nisu bili prosvjedi protiv hrvatske države, nego su bili prosvjedi i poticanje na borbu protiv zločina. I to je povijesna istina i zbog toga je kardinal Stepinac velika povijesna ličnost, jer se borio i protiv monarhističko fašističke diktature i protiv ustaških zločina, koji su razočarali hrvatski narod i njega samog, ali ih nisu gurnuli u borbu protiv same ideje hrvatske države i prava hrvatskog naroda na državu. Dapače, Stepinac je čvrsto branio to pravo i u najtežim okolnostima. Optužuju ga, a posebno patrijarh Irinej u pismu Papi, da je pokrštavao Srbe, s pravoslavne na katoličku vjeru.

Podsjetimo, ovo je u pismu Papi napisao patrijarh Irinej: “Pokatoličeno je oko 240 do 250 tisuća ljudi, a pritom je ta prisilna prozelitistička akcija sprovođena najčešće i kroz ponovno krštavanje. Stepinac je, doduše, podsjećao na to da prelazak na katoličanstvo treba biti slobodno, ali prozelitizam u praksi nije spriječio nego je odobrio, iako je svakome, a ponajprije njemu samom, bilo jasno pod kakvim užasnim nasiljem se ono vrši”.

Što je istina? Što se zapravo u to vrijeme događalo?

Istina je potpuno suprotna. Stepinac je u krajnjoj nuždi odobravao prelazak na katoličanstvo u onim slučajevima, kada su se na taj način štitili ljudski životi. Dakle, to je bila humana gesta, a ne genocidna politika ukidanja vjerskih sloboda. Nitko razuman neće amnestirati ustaški režim od počinjenih zločina. Nije to nikada činio niti Alojzije Stepinac. Dapače, on ih je osuđivao i svojom politikom i mjerama je spasio mnoge ljudske živote.

Nakon 1945. godine hrvatski narod ponovno biva razočaran. Poslije NDH titoističko komunistička politika, rušeći fašizam, hrvatski narod uvodi u novi staljinističko titoistički totalitarni sustav. Kakve su tada bile prilike i kako se Stepinac postavio u odnosu na novu vlast?

U odnosu na tu novu vlast, Stepinac se na isti način ponašao, kao i u odnosu na druga dva totalitarizma, monarhističko fašistički i ustaško fašistički te je vrlo žestoko osuđivao komunističke zločine i novu neslobodu, ali je priznao tu vlast i Tita i s njima surađivao, kao što je surađivao i s Pavelićem. Zbog svoje načelne politike i suprotstavljanju zločinima na isti način kao i za vrijeme NDH, Titovi komunisti su se odlučili na potpunu sotonizaciju Alojzija Stepinca i organizirali su politički proces te krivotvorinama i lažnim optužbama sudili Alojziju Stepincu kao zločincu i ustaši. Stepinac je i to izdržao. Nije čak želio niti podnijeti molbu za amnestiju, nije se dao slomiti. Ponovno je branio pravo hrvatskog naroda na slobodu, ne samo kao nacije, nego i kao vjernika. Branio je svoju privrženost hrvatskih katolika i crkve Vatikanu. Nije želio prihvatiti Titove ucjene da se odvoji od Vatikana. Suđen je na dugogodišnju robiju, ali je svojom žrtvom održao nadu u hrvatskom narodu da će doći kraj i komunističko totalitarnom sustavu, kao što je došao kraj i monarhističkoj fašističkoj diktaturi i fašističko ustaškom režimu te da će hrvatski narod u budućnosti ostvariti svoje povijesne težnje za slobodnom i samostalnom državom, da će ostvariti demokraciju i vjerske slobode.

Zbog čega je Stepinac, zapravo, ključna ličnost novije povijesti hrvatskog naroda?

Alojzije Stepinac je od početka do kraja svog života bio dosljedan, borio se za slobodu hrvatskog naroda, borio se za vjerske slobode, za humanost i demokraciju, a protiv svih totalitarizama.

U tome je njegova povijesna veličina. Zbog toga je Stepinac ključna ličnost novije povijesti hrvatskog naroda. I zbog toga je hrvatski narod dužan obraniti istinnu o Alojziju Stepincu.

Nije slučajno što svi protivnici slobode hrvatskog naroda i prava hrvatskog naroda na vlastitu državu najžešće, pored Franje Tuđmana, napadaju Alojzija Stepinca.

Čak bi se moglo reći da su napadi na Franju Tuđmana jako oslabili, jer što su ga više napadali, to je njegova popularnost i veličina u očima hrvatskog naroda bivala sve veća i veća.

Na kraju su i njegovi najveći kritičari u Hrvatskoj počeli postepeno priznavati povijesnu veličinu i ulogu Franje Tuđmana. Međutim, usporedno sa smanjivanjem napada na Tuđmana, povećavali su se napadi na Alojzija Stepinca, jer je procijenjeno da bi proglašavanje svetim Alojzija Stepinca bila trajna pobjeda istine o povijesti hrvatskog naroda da bi to bitno suzilo mogućnosti osporavanja prava hrvatskog naroda na samostalnost na vlastitu demokratsku državu te da bi se bitno suzile mogućnosti da se krivotvorenjem hrvatske povijesti stalno hrvatski narod drži na optuženičkoj klupi.

Možemo li reći da je zapravo riječ o zavjeri protiv hrvatskog naroda? Tko su bili ti “huškači”?

Da bi se razumjelo o kakvoj se zavjeri protiv hrvatskog naroda radi, da je na djelu udruženo djelovanje četnika i četničke ideologije svetosavske pravoslavne crkve srpske države i njenih čelnika, koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i pete protuhrvatske kolone unutar Hrvatske u koju spada i dio bivšeg vodstva države koje sada odlazi u povijest, podsjetit ću na nekoliko bitnih činjenica.

Svetosavska srpska pravoslavna crkva ne napada samo Alojzija Stepinca da je ustaša, nego napada i hrvatsku Katoličku crkvu kao ustašku crkvu.

To nije ništa novo. To je nastavak iste politike od 90-ih godina za vrijeme agresije na Hrvatsku. Zato je korisno podsjetiti da za razliku od Pravoslavne crkve, koja je podržavala velikosrpsku agresiju i koja i danas nije odustala od projekta velike Srbije da je Katolička crkva u Hrvata, kao i Stepinac, branila hrvatsku državu, ali osuđivala i sve zločine s hrvatske strane.

Kakva je bila politika svetosavske pravoslavne crkve, a kakva hrvatske Katoličke crkve 90-ih godina?

Katolička crkva je danas ponovno na udaru, kao i 1991. godine. Može se reći da se protiv nje vodi pravi križarski rat.

U propovjedi hodočasnicima, vojnicima i policajcima na misi u Mariji Bistrici za vrijeme agresije na Hrvatsku i strašnih zločina koje su agresori činili, kardinal Franjo Kuharić je rekao “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovi! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre”.

I drugi biskupi, nadbiskupi i svećenici, kao duhovna snaga hrvatskog naroda, djelovali su na isti način. Oni su pomagali državnom i vojnom vodstvu da hrvatski vojnici i policajci, koji su nosili križ oko vrata, i u ratu u najtežim okolnostima djeluju u skladu s tim križem. Bez velike – neprocjenjive uloge Katoličke crkve na čelu s kardinalom Kuharićem, hrvatski narod teško bi se odupro brojnim iskušenjima da na zločinačku politiku odgovori istom mjerom.

Kardinal Josip Bozanić, hrvatski biskupi i svećenstvo i danas nastavljaju tu Kuharićevu politiku, ali su svejedno izloženi grubim napadima sve do optužbi da i oni podržavaju ustašku politiku. Kakve su optužbe dolazile iz Pravoslavne crkve?

Suprotno takvim stavovima i politici kardinala Kuharića i Katoličke crkve u Hrvata, Pravoslavna crkva ne samo da se nije suprotstavila velikosrpskoj agresiji i masovnim zločinima nego ih je i opravdavala i poticala. Čak se može reći da se velik dio Pravoslavne crkve uključio u stvaranje nacionalističke histerije i opravdavanje zločina. Ilustrativan je govor beogradskog patrijarha Pavla u uskršnjoj poruci iz ožujka 1991. u kojoj, između ostalog kaže: “Kad bi se Srbi srazmerno osvetili za sve zločine koji su im naneti u ovom stoljeću, što bi trebali da oni učine? Trebali bi da pokapaju žive ljude, da žive peku na vatri, da ih žive kolju, da seku decu na komade pred očima njihovih roditelja. To Srbi nisu nikada činili niti divljim životinjama, a kamoli ljudima”.

Strašno je da se sve to što je patrijarh rekao, da ustvari Srbi ‘imaju pravo da rade, ali oni to ne čine niti divljim životinjama’, dogodilo u Vukovaru i Bijeljini, što je bio uvod u pokolje nam muslimanima, u kojima ih je ubijeno, masakrirano i nestalo oko stotinu tisuća. Patrijarh nije nikada osudio te monstruozne zločine. Sve je to u sklopu jedinstvene velikosrpske strategije da se krivnja prebaci na žrtve kako bi se opravdali koncentracijski logori i masovna ubojstva koja su učinili.

I u novoj velikosrpskoj agresiji, politika svetosavske Pravoslavne crkve nije se promijenila što se najbolje vidi iz dijela Božićne poslanice patrijarha pravoslavne crkve Irineja. Patrijarh je u svojoj poslanici obnovio velikosrpske pretenzije na tzv. Krajinu u Hrvatskoj te ponovno teško optužio hrvatski narod za mržnju i progon Srba.

Podsjećamo, ovako je izgledala poslanica patrijarha Irineja..

“Srećan i blagoslovljen Božić želimo i svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i pre dvadeset godina progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika. Čitav slobodoljubivi i pravodoljubivi svet stoji nem i zapanjen nad činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i odvraćanje istih od povratka na njihova ogništa. Molimo se Bogomladencu Hristu da svojom božanskom ljubavlju ispuni srce i duše onih koji gaje netrpeljivost pa i mržnju prema svemu što je srpsko i pravoslavno. S posebnom očinskom i pastirskom ljubavlju danas se molitveno sećamo naših braće i sestara prognanih s Kosova i Metohije, iz Dalmacije i čitave Krajine, iz Bosne i Hercegovine, koji eto godinama Božić dočekuju obespravljeni, bez prava na povratak i svoju imovinu”, rekao je Irinej u svojoj poslanici.

Izvor: direknto.hr

Odgovori

Skip to content