Jauk Ive Josipovića iz Pilselove jame
Da je Josipović spreman istinski vrednovati i testirati svoja načela koja ističe kao ključne vrednote hrvatskoga naroda, antifašizam i građansko liberalni svjetonazor, javno bi se založio da ta načela i njihove nositelje ocjeni ukupan hrvatski narod na poštenim izborima.
Ivo Josipović kao političar, a još više kao potencijal, ne zavrjeđuje nimalo pozornosti izvan društvene paradigme koja još uvijek nije zamrla.
A ne zna se kada će.
Čovjek je postao izbor dok je većinom šutio, mudro klimao glavom i uvježbanim riječima i frazama pokriven titulom vrhunskog znanstvenika i duhom skladatelja dozirao svoje javne poruke i nastupe. Bez ozbiljne provjere stvarnih znanstvenih i političkih vrijednosti, tako tipične kontroliranim medijima čiji je posao proizvoditi nove i nove zvijezde za ekspanziju antifašizma, ideološkog avangardizma i proizvodnju nakaradnih vrednota pod krinkom nekakve apstraktne civilizacije bez realnoga uporišta i ishodišta, lako je bilo uzletiti visoko.
Upravo je Josipović dovodeći Radmana na čelo HRT-a nabavio zrakoplov sebi i sličnima.
Problem takvim ljudima je to što nikada nisu gradili ljestve, niti nosili padobran, pa je prizemljenje uvijek jako bolno.
S teškim lomovima.
Utoliko težim, ukoliko autentičnija hrvatska vlast dođe nakon njega i sličnih.
Kud ćeš većega loma nego pisati za opskurni nazovi portal Drage Pilsela, čije je svemirske ambicije upravo Josipović predsjednik pothranjivao primajući u ime Republike Hrvatske četrdeset njegovih likova sklepanih sa svih strana i iz jugoslavenskih pećina, odajući priznanje odavno preminulim barjaktarima svijeta kojemu se smije – svijet.
U ime pojave Pilselovog portala.
Uvijek su ozbiljni manipulatori na državnim pozicijama stvarali kreature i stimulirali političke i društvene mizerne pojavnosti za jednu uporabu. A sve to po Lenjinovom nauku proglašavali avangardizmom, čiji se smisao nije smio propitkivati, a pitanja plaćala glavom.
Zašto onda takvoj javnoj i političkoj osobi dajem pozornost?
Zbog toga što nije riječ o Josipoviću, nego o njihovom avangardizmu kao izvorištu trajnog prava vladanja i ovladavanja hrvatskim narodom.
Ne bi li bilo i ljudski i kršćanski takve ostaviti na miru, naročito autor i portal koji mu je, dok je bio vlast, bio neskriveni trn u oku?
Dakle, zbog čega?
Zbog toga što su njegove riječi insajderske i bitno drugačijeg stila od Milanovića, više od ikoga, pokazuje kako su i on i Milanović proizvodi potpuno iste politike.
Koliko se god trudio prikazati drugačijim.
Josipović se pita, adresirajući to na Milanovića, može li se netko od Pilselovih čitatelja sjetiti nekog istaknutog imena s društvene scene koja je zadnjih godina ušla u SDP?
Kako ne.
Evo, sjećam se ja – Freda Matića.
On je favorit Ive Josipovića pa, iako je nosio svojim razvojnim putem pečate teških pogrešaka HDZ-a, vrhunac političke, a pogotovo intelektualne promocije, doživio je s potpisom Ive Josipovića.
Misli li Josipović da to nekome nije jasno danas?
I misli li da ima učitelja u najzabitijoj vukojebini koji bi zastao pred intelektualnim lumenima, čiji je vrhunac umnih mogućnosti pohvaliti se poznanstvom s Angelinom i Radom, a ne znati s kim je ratovao?
Misli li da nekome nije bilo jasno čiji je ingeniozni kadar i organizacijsko upravljački potencijal Miljenić s kojim je šurovao sve, a pogotovo sramotni lex Perković?
Misli li Josipović da to netko ne zna u Hrvatskoj?
Da, očito je misli, jer na razini portala i njegovoga vlasnika, očito je da se jedino može obratiti većinom publici koja umjesto svoje glave nosi samo svoju kosu kako bi frizeri imali od čega živjeti pokazujući da Hrvatska raste.
Vrijedno spomena je dakle usporediti Milanovićeve opjevane istupe, s onim što čak i u svom kritičkom tekstu batrlja umni Ivo.
Milanovićevi istupi su podloga na kojoj će civilizirani svijet vjerojatno jednoga dana raditi tragikomedije i urnebesne scenske istupe talentiranih ljudi čija je zadaća trajno, snagom duha i riječi, upozoravati društvo, naciju i što bi svećenici rekli – „ljude dobre volje“, s čim smo se sve odrastajući kao politička nacija morali suočavati.
A kakvi su Josipovićevi?
Pa evo.
Ivo kritičar danas kritizira Milanovića polazeći od pojma „povampirene desnice“ dajući joj izravno personalno obilježje Tomislava Karamarka, govori o „desnoj plimi“ i Milanovićevom čudesnom američkom vraču, zatim bez ikakve ograde najavljuje: „Dolazi nam vrlo desna, ne sasvim predvidiva vlast, sumnjive sposobnosti da provede reforme potrebne za uspješnu i sigurnu budućnost Hrvatske. Mnoge važne tekovine socijalne države, građansko-liberalnog svjetonazora i antifašistički korijeni Hrvatske bit će na ozbiljnim iskušenjima.“
Josipović jednako podmuklo i neutemeljeno izravno vrijeđa Tomislava Karamarka, kao i Zoran Milanović.
Štošta se Karamarku može prigovoriti, ali brate da je postao vampir može samo izreći netko tko je stvarno duboko bio uvjeren kako – nema povratka na staro.
Nema povratka nacionalnom romantizmu hrvatskoga naroda.
Zar ne?
Politička platforma s kojom su Moše Pijade i gomile nabrijanih, a tek obrijanih batinaša u ime naroda uništavali sve temelje civilizacije nakon „oslobođenja“ 1945. godine, nije slučajno bila platforma i bojni usklik Zorana Milanovića.
Njegovo političko izvorište je – samoproglašeni avangardizam.
To je bio istinski modus vivendi kompletne nazovi ljevice, koju taj politički pojam s ukupnim svojim postojanjem vodi u – mrak.
A upravo ove riječi Ive Josipovića potvrđuju da je Milanović izgovarao temeljnu poruku, a ne improvizirani slogan.
Koje su to stečevine socijalne države, građansko – liberalnog svjetonazora i kakvi su to antifašistički korijeni Hrvatske o kojima lamentira Josipović?
Je li stečevina socijalne države imati nekoliko astronomski vrijednih stanova stečenih na monopolnoj poziciji potpune neslobode hrvatskoga naroda?
A što da se sutra pokrene tisuće sudskih procesa protiv nositelja komunističkoga poretka i zatraži od njih naknada štete za milijune sudbina i oduzetih snova?
Misli li Ivo da to nije moguće?
To bi vjerojatno bio znak „povampirena desnica“.
Je li biti bogataš, a ne biti nikada na bilo kakvoj verifikaciji svjetskoga tržišta, bilo to u znanosti, bilo u glazbi, bilo u eventualnom Marasovom poduzetništvu, na kojemu je nastao recimo „desničar sa sumnjivim namjerama“ Tihomir Orešković, izraz socijalne države?
Ili je to izraz i potvrda nakazne države i još nakaznijega poretka?
Izraz neslobode hrvatskoga naroda.
Takva socijalna država je potpuna suprotnost svemu racionalnom, pa čak i svim načelima suvremene teorije državnosti, jer ni jedna država svijeta ne može biti socijalna ako njena socijalna priroda ne počiva na prethodnom konkurentnom stvaranju.
Zbog toga je ideal socijalne države Švedska, a ne Jugoslavija.
A Josipović ima sve i simbolizira sve što negira i slobodu, i stvaranje, i konkurentnost, i izvrsnost.
Pa se pita, kako to da nema istaknutih imena u SDP-u?
Ima.
Itekako.
Zbog toga SDP mora propasti ili postati muzejski eksponat neke buduće hrvatske paradigme pa i suvremene civilizacije.
Zbog toga ni Ivo Josipović ne shvaća da je – propao.
Iako nosi potpis Drage Pilsela.
Njegovo neshvaćanje izravno izvire iz neshvaćanja da je vrijednosni okvir koji predstavlja propao, samo mu još uvijek rep mlatara i nanosi štete.
Da je Josipović spreman istinski vrednovati i testirati svoja načela koja ističe kao ključne vrednote hrvatskoga naroda, antifašizam i građansko liberalni svjetonazor, javno bi se založio da ta načela i njihove nositelje ocjeni ukupan hrvatski narod na poštenim izborima.
A ne učiniti sve da Radman s otete nacionalne televizije sotonizira, promiče i stvara političke nakaze, pa onda kukati kako nema istaknutih.
Ima.
Upravo su ga tako istaknuti obilježili za sva vremena i od njega i sličnih napravili spomenik.
Vrijeme u kojemu se moguće istaknuti, a biti Ivo Josipović jest uvijek vrijedan spomenik.
Kakav, nije prevelika mudrost naslutiti.
Da je antifašizam uistinu civilizacijska stečevina koja ima smisla u političkom poretku, da nije krinka za sve moguće prljavštine i totalitarne nakaze preživjele stjecajem okolnosti i pogreškama političkih tvoraca suvremene hrvatske državnosti, sasvim sigurno bi ga itekako primjenjivale daleko uspješnije političke nacije od Hrvatske.
Nitko se ne boji primjenjivati provjereno i dokazano.
Da Josipović istinski poštuje antifašizam, onda bi prvo temelje poretka koji ga je socijalno-psihološki omogućio i osobno i politički, nazvao – fašizmom.
Jer komunizam po svojoj naravi to – jest.
Evo, to su razlozi zbog kojih je Ivo Josipović, politički i društveni pokojnik, iako još samo iz Pilselovoga bunara odjekuje njegov glas, zavrijedio ovaj današnji osvrt.
Da ljudi nemaju iluzija koliko su drugačiji Milanović i on.
Nisu nimalo.
Jer na takvoj posve rigidnoj antihrvatskoj političkoj platformi nitko živ ne može biti drugačiji.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
