KAKO UDBAŠKI MEDIJSKI KARTEL DIFAMIRA HRVATSKE VELIKANE: Tragom svećenika Krunoslava Draganovića
Čiji je interes Draganovića proglasiti ustaškim James Bondom?
Često se povijesna razdoblja ili određena događanja u nekoj društvenoj zajednici mogu u velikoj mjeri otkrivati i prepoznavati istraživanjem i praćenjem života i djelovanja nekog pojedinca koji je bio u vrhu institucijske piramide društvene moći. Puno je rjeđi slučaj kad se to može postizati istraživanjem života i djelovanja čovjeka koji je bio daleko od vrhova moći. U jednu od tih povijesnih rijetkosti spada svećenik dr. Krunoslav Stjepan Draganović.
Draganović je rođen 1903. u selu Matići pokraj Orašja u Bosanskoj Posavini, a umro je 1983. u Sarajevu. Njegov je osamdesetogodišnji život u svakom pogledu bio iznimno neuobičajen, dinamičan, svestran i višestruko značajan. Prvenstveni opći razlog svega naznačenog bila su dramatična hrvatska i svjetska događanja i situacije u kojima je Draganović stjecajem okolnosti intenzivno sudjelovao živeći u iseljeništvu od 1943. do 1967. godine. U tom razdoblju njegovu životnu sudbinu bitno je obilježila činjenica što ga je režim komunističke Jugoslavije proglasio svojim državnim neprijateljem broj jedan. Stoga je Draganović bio temeljito infiltriran i praćen od zloglasne Udbe, koja je pripremala njegovu neutralizaciju.
Niz knjiga
O životu i djelovanju Krunoslava Draganovića u proteklih je sedam desetljeća napisan niz knjiga različitog podrijetla i motivacije, te gotovo nepregledan broj različitih vrsta članaka, osvrta, komentara, svjedočanstava i mišljenja. Sve to objavljivano je na različitim jezicima, u brojnim zemljama diljem zapadnoga svijeta: u Europi, na američkom kontinentu i u Australiji.
U tom izdavačkom obilju moguće je pronaći najsitnije, naizgled čak i beznačajne činjenice i podatke o Draganovićevu svestranom djelovanju, njegovom kretanju i kontaktima, pa se pričini kako se faktografski tu ne može više ništa otkriti što bi imalo većeg značenja ili veću zanimljivost. Štoviše, kad se radi o interpretacijama i vrijednosnim prosudbama cjelokupnog Draganovićeva života i djelovanja, pričini se kako se nema što reći a što se već nije izreklo. A o njemu je već poodavno izrečeno gotovo sve, u radikalnom rasponu od različitih pohvala i zahvala do najraznolikijih i najvećih negativnosti.
Jedina velika nepoznanica, ili svojevrsni misterij vezan uz Draganovića jest pitanje na koji način se, 1967., potpuno neočekivano pojavio u Jugoslaviji. Najčešće su spominjana tri osnovna odgovora: Draganović je u Jugoslaviju doveden protiv svoje volje – kidnapirala ge je Udba ili je u nju namamljen nekom njenom prijevarom; vratio se dragovoljno; izručen je sukladno širim političkim i drukčijim interesima.
Razotkrivanje ovog misterija neće bitno utjecati ni na stvarne faktografske spoznaje o konkretnom Draganovićevu djelovanju, niti na objektivne vrijednosne prosudbe o njemu kao osobi. Ali može bitno utjecati na suočavanje sa širim povijesnim događajima i kontekstima te njihovim javno nepoznatim poveznicama s aktualnim događanjima.
„Ustaški James Bond“
Stoga, kad se danas u javnosti iznova bombastično reaktualiziraju i problematiziraju povijesna pitanja o Draganoviću, ona su prvenstveno usmjerena na upravljanje sadašnjim i budućim interesima te zamagljivanje povijesti.
Carstvo austrijskog medijskog izdavača Styria Media Group AG iznimno je moćno rasprostranjeno i u Hrvatskoj. Između ostalih, u njegovom vlasništvu su dnevne novine Večernji list i 24sata, te „News portal 24sata“, „Televizija 24sata“ i brojni specijalizirani portali. Prema podacima na Wikipediji, „dnevnik 24sata svaki dan pročita 910.000 ljudi“.
Štogod objavi ili izda tako moćna i utjecajna izdavačka kuća sigurno je uklopljeno u njen cjeloviti strateški interes, koji se sigurno ne sastoji samo od financijskih pokazatelja. Na tome je tragu više nego zanimljivo što se 2014. u masovnoj prodaji na kioscima u Hrvatskoj pojavila knjiga „Ustaški James Bond“, a 2015. i drugi dio knjige „Ustaški James Bond 2“. Kao izdavač knjige potpisan je „24sata d.o.o.“. Možda nije suvišno naglasiti da je „d.o.o.“ skraćenica koja znači „društvo s ograničenom odgovornošću.“
Naravno, za društvo s ograničenom odgovornošću i autora, „ustaški James Bond“ je svećenik Krunoslav Draganović.
Hrvatskim čitateljima će svakako biti znakovito da je kao autor knjiga potpisan Boris Rašeta, nekadašnji istaknuti novinar ugaslog „Feral Tribunea“, čiji su novinari potom svoj posao marljivo nastavili raspršujući se po najmasovnijim tiskanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj. Zanimljivo je što obje knjige „Ustaški James Bond“ imaju isto kratko završno poglavlje pod naslovom „Rašomon“ – u kojem je i poučna misao jednog istraživača: „Što sam više čitao o kontroverznom svećeniku, sve sam manje znao…“. To je sukladno i podnaslovu obiju knjiga: „Svijet je samo pozornica za špijune. Ne vjeruj nikome!“
Po svemu sudeći, izgleda da je i glavna svrha “udruženog izdavačkog pothvata” – “Ustaški James Bond” bila upravo u tome: proizvoditi neznanje o prošlosti, širiti nesigurnost i tjeskobu, s kojima će se lakše operirati u sadašnjosti i budućnosti.
Nije nimalo slučajno što se ovaj izdavački pothvat vremenski preklapa sa složenom specijalnoratovskom operacijom koja je rezultirala odlukom-presedanom s kojim je odgođeno proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Naime, čestiti čovjek, svećenik i hrvatski domoljub Krunoslav Draganović bio je u svjetonazorskim, vjerskim i svjetovnim pitanjima veoma blizak blaženom Alojziju.
Budući da u hrvatskoj javnosti nije bilo nikakvih osvrta na “udruženi izdavački pothvat” – “Ustaški James Bond”, bit će korisno u tjedniku 7dnevno u nekoliko nastavaka podsjetiti na izniman život i djelovanje Krunoslava Draganovića.
U mladosti kažnjen zbog isticanja hrvatske zastave
Draganović je tijekom cijeloga života i/ili u pojedinim razdobljima bio – istovremeno i/ili odvojeno – u različitim ulogama. Između ostaloga, bio je svećenik, profesor, novinar, povjesničar, pisac, karitativni djelatnik, politički iseljenik, političar, diplomat i osoba pod različitim policijskim prismotrama. Srednju školu pohađao je u Travniku i Sarajevu. Studirao je Politehniku u Beču, a 1925. prekinuo je taj studij i vratio se u Sarajevo. Na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji diplomirao je teologiju i filozofiju, te je 1928. zaređen za svećenika.
Zanimljivo je što je Draganović kao srednjoškolac – domoljub i katolik – bio u sukobu s kasnijim istaknutim čelnicima Komunističke partije Jugoslavije – Rodoljubom Čolakovićem i Josipom Stanislavom Čižinskim. Čižinski je između dva svjetska rata postao generalnim sekretarom KPJ, a 1937. je u Sovjetskom Savezu pogubljen tijekom staljinističkih čistki. Istraživanjima ruskih arhiva nakon 1990. utvrđeno je da je Josip Broz Tito prokazao i Gorkića i još nekoliko stotina najistaknutijih članova KPJ koji su pogubljeni, te je tako Tito sebi čistio put prema vrhu KPJ.
Draganović je 1932. s preporukom sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića otputovao u Rim na poslijediplomski studij crkvene povijesti, a 1935. doktorirao je s temom “O nazadovanju katolika u Bosni i susjednim zemljama u 17. stoljeću”.
Ujesen 1935. vratio se u Sarajevo i u Nadbiskupiji je obavljao različite dužnosti (vjeroučitelj u osnovnoj i građanskoj školi časnih sestara milosrdnica, nadbiskupski tajnik, ravnatelj Nadbiskupske kancelarije, prvi prisjednik Duhovnoga stola). Zbog javnog isticanja hrvatske zastave Draganović je 1936. u Sarajevu osuđen na osam dana zatvora i 500 dinara novčane kazne.
Karitativno djelovanje i pokušaji spašavanja državne samostalnosti
U prosincu 1940. prešao je na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, gdje je predavao crkvenu povijest, a uređivao je i časopis Croatia Sacra. Od svibnja 1941. član je Ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju te je narednih mjeseci kao izaslanik NDH boravio u Srbiji i Makedoniji pomažući zarobljenim Hrvatima, vojnicima starojugoslavenske vojske, da se vrate u domovinu: radilo se o približno 5000 vojnika.
U kolovozu 1943. nadbiskup Stepinac uputio je Draganovića u hrvatsko predstavništvo pri Svetoj Stolici kako bi pomagao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom Crvenom križu pri oslobađanju i zbrinjavanju Hrvata iz talijanskih sabirnih logora. Naime, fašistički režim je između 90.000 i 100.000 Hrvata iz južnih dijelova NDH – usprkos formalnom savezništvu – internirao u svoje logore u Italiji, planirajući tako postupno pripojiti što više hrvatskog teritorija.
Osim karitativnog rada Draganović je – tijekom 1944. i 1945. – uspostavio veze s britanskim i američkim vojnim i civilnim predstavnicima u Italiji, te je njima i Savezničkom vrhovnom zapovjedništvu za Sredozemlje uručivao različite podneske u kojima je obrazlagao i zahtijevao očuvanje hrvatske državne samostalnosti. Najpoznatiji je njegov memorandum kojeg je sredinom veljače 1942. uputio britanskom premijeru Anthonyju Edenu, ali taj memorandum nije imao nikakvog učinka, kao ni kasniji slični pokušaji drugih osoba. Od lipnja 1944. do kraja rata Draganović nije bio u mogućnosti održavati nikakvu komunikaciju s crkvenim i državnim vlastima u Zagrebu, pa je u karitativnom i političkom djelovanju postupao prema vlastitim procjenama.
Svjedočanstva o komunističkim zločinima
Neposredno nakon završetka rata pred komunističkim terorom su se rijeke izbjeglica s jugoslavenskog prostora slijevale i u Italiju, te se Draganović odmah suočio sa svim posljedicama tog vrtloga. U srpnju 1945. u Rimu je osnovana Bratovština sv. Jeronima za pomoć izbjeglicama. Draganović je u njoj bio sekretar, i o tome je zapisao: “Kroz moje ruke su prošle tisuće, možda i desetine tisuća izbjeglica te je svakom bilo pomoženo na ovaj ili onaj način, makar i samo moralno ili juridički… Nisam pravio razlike među vjerama (katolici, pravoslavni, muslimani, protestanti pa i pokoji bezvjerac) niti među političkim uvjerenjima od fašista, preko demokrata do socijalista i komunista.”
Neprekidno je putovao diljem Italije, Austrije i Njemačke obilazeći logore te surađujući s mnogim institucijama i osobama koje su mogle pružiti bilo kakvu pomoć ugroženima. Surađivao je, između ostalih, s Papinskom komisijom za pomoć izbjeglicama, UNRA-om, Marshallovim planom, Caritasom Croata, te s ministarstvima i različitim službama niza država. Osobito veliku pomoć Draganoviću je pružila američka organizacija „Second National Catholik Welfare Corporation“. Tako su uz Draganovićevu pomoć mnogobrojni Hrvati i izbjeglice drugih europskih naroda pronalazili radna i trajna mjesta boravka u nizu država zapadne Europe te Australiji i obje Amerike.
Nailazio je i na brojne osobe koje su bile svjedoci zastrašujućih zločina koje je komunistički režim krajem rata – i naročito u poraću – počinio nad Hrvatima i pripadnicima drugih naroda. Detaljno je zapisivao ta svjedočenja, koja su bila temelj gotovo svih knjiga i članaka koji su narednih desetljeća u hrvatskom iseljeništvu napisani o Bleiburškoj tragediji. Draganović je o situaciji u Hrvatskoj i stradavanju hrvatskoga naroda učestalo izvještavao ustanove vlasti i javnost u zemljama Zapada.
Zbog pomoći mnogim izbjeglicama čije je izručenje tražio jugoslavenski režim, te zbog različitih protukomunističkih djelovanja u kojima je sudjelovao, Draganović je sve više dolazio pod različite vrste udara komunističkog režima, koji ga je proglašavao najgorom vrstom ratnog zločinca i prema njemu usmjeravao sve vrste djelovanja svoje tajne policije – Udbe.
(Nastavlja se)
Autor: prof. dr. Josip JURČEVIĆ i Roman LELJAK/7Dnevno
