NIKOLA MILANOVIĆ: Zašto nam je Bog tako dalek?
Poznati njemački pastor Wilhelm Busch svojevremeno je napisao kako su ga za vrijeme Drugog svjetskog rata nacisti često proganjali, jer im nije odgovaralo da netko toliko vremena provodi s mladima, a k tome još uspješno.
Zato su ga više puta zatvarali. A zatvori su bili, svjedoči on dalje, najčešće užasni. Tako je jednom prilikom dospio u zatvor koji mu je ostao u posebno neugodnom sjećanju. Cijela je građevina bila od betona, a zidovi tako tanki da se moglo čuti kad netko kašlje u ćeliji ispod ili kad na trećem katu netko padne s ležaja. Osim toga, ćelije su bile malene poput kakve rupe.
Jednog su dana u ćeliju do njegove doveli nekog čovjeka kojeg je uhitio Gestapo. Jadnik bijaše sav izvan sebe. Noćima se mogao čuti njegov plač. „Bilo je zaista potresno slušati odraslog muškarca koji tako očajno jeca“, piše Busch, pa se stoga i on sam užasno osjećao. Iskreno je žalio jadnog čovjeka pa je odlučio nekako doći do njega i utješiti ga. Ta, je li on pastor ili nije? Osjećao je veliku potrebu da mu pomogne jer je sam, duboko vjerujući u Boga, bio posve miran. Zamolio je čuvara da ga pusti do njega, ali ovaj to nije smio učiniti. Morao je pitati nadređenog. Kad se vratio kazao je da ga ne smije pustiti, jer je strogo zabranjeno. Ali čovjek će poludjeti, razmišljao je pastor. Stao je pred tanki zid koji ga je dijelio od jadnika, želeći ga srušiti. Međutim, koliko god lupao, tanki ali čvrsti zid, stajao je na mjestu.
Eto, upravo takva relacija postoji između Boga i čovjeka. Između njih postoji neprobojni zid koji dijeli dvije dimenzije. Kroz njega Bog čuje svaku čovjekovu riječ i osjeća svaki njegov vapaj. Svim srcem mu želi pomoći, ali neprobojni zid ga dijeli od tog njegovog očajnog stvorenja. I ne samo da je zid neprobojan nego ga čovjek svakom svojom zlom pomisli, svakom učinjenom nepravdom i izrečenom laži, svakom krađom i preljubom, svakim propustom i psovkom stalno učvršćuje.
„Ali, zamislite“, piše dalje Busch, „Bog je mogao napraviti ono što ja nisam. Porušio je taj čvrsti zid i pristupio čovjeku. Došao je k nama u Isusu, svome Sinu. Spustio se u svu ovu ljudsku prljavštvinu i bijedu“. Dalje Busch tvrdi kako sasvim pouzdano zna da Bog postoji od trenutka u kojem je upoznao Isusa. Za njega o tome nema više nikakve dvojbe. Čak veli da je nakon Kristova dolaska poricanje Božjeg postojanja tek puko neznanje. U prilog tome navodi neke novozavjetne događaje, poput zgode u kojoj rimski stotnik iskazuje svoju duboku vjeru, a Isus mu zbog toga ozdravlja bolesnog sina.
Stotnik je Isusu praktično priznao da je Bog i da može učiniti ono što je običnom čovjeku nezamislivo. Međutim, Isus nije došao samo da bi ozdravio stotnikova sina, koji je, usput kazano, sad ionako već dvije tisuće godina mrtav, niti je došao da bi iz vica ili obijesti napravio stotine čudesa. Došao je zbog puno važnijeg i većeg razloga: da nas pomiri s Ocem i da nas spasi za vječnost.
A mi nismo od Boga odvojeni zato što živimo u različitim dimenzijama, nego zato što živimo u grijehu.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
