Od Tuđmana u Davosu do Oreškovića u Kitzbuhelu
Otvaranje važnih razvojnih ciklusa hrvatske države kao da je simbolički vezano uz alpska zimovališta.
Gledajući vijesti o razgovorima mandatara Tihomira Oreškovića s vodećim svjetskim bankarima u austrijskom skijalištu Kitzbuhelu, prisjetila sam se odlaska predsjednika Tuđmana po međunarodnu potporu u jedno švicarsko skijalište.
Bilo je to početkom veljače 1991. godine, u trenucima visoke ratne napetosti u Hrvatskoj, tjedan dana nakon što je izbjegnut, zapravo odgođen pokušaj državnog udara u izvedbi Kadijevićeve JNA i režiji prosrpskog Predsjedništva bivše Jugoslavije.
Predsjednik Tuđman je uz prijateljsku pomoć uspio nekako ishoditi pozivnicu za sudjelovanje na Svjetskom gospodarskom forumu Davos, u istoimenom švicarskom zimovalištu.
Sastanak s Wernerom
U to doba Svjetski gospodarski forum Davos uistinu je bio elitni skup, mjesto na koje su dolazili svi koji zaista odlučuju o svjetskoj politici i gospodarstvu. U govoru na plenarnoj sjednici Foruma hrvatski je predsjednik pozvao one koji odlučuju o svjetskoj politici da podupru Hrvatsku u očuvanju njezina suvereniteta i samostalnosti.
No ono najvažnije dogodilo se, kao i obično, izvan plenarnog zasjedanja. Zahvaljujući prijateljima predsjednik Tuđman je na marginama Foruma imao sastanak s tadašnjim glavnim tajnikom NATO saveza Manfredom Wernerom i dobio priliku iznijeti mu svoje viđenje raspada Jugoslavije.
U sljedećim godinama rata i međunarodnih mirovnih pregovora, Hrvatska je u M. Werneru uvijek imala saveznika, onoliko koliko je u danim političkim okolnostima bilo moguće. Ali ni neprijatelji nisu mirovali u Davosu, pripremivši neugodnu zamku Tuđmanu i njegovoj pratnji.
Nekim čudnim propustom protokola Tuđman i njegovo osiguranje nisu obaviješteni da je službeni prostor Foruma pod ekskluzivnom sigurnosnom zaštitom švicarske policije te da nitko osim njih ne smije u taj prostor ulaziti s oružjem. Tuđmanovi tjelohranitelji ušli su u zgradu u kojoj se održavaju zasjedanja Foruma – sa svojim pištoljima.
A švicarsko je osiguranje reagiralo kao da pred sobom ima najopasniju terorističku grupu, ili kao da slijede upute beogradske centrale KOS-a. Stjerali su ih uza zid i razoružali na prilično brutalan način. Iz ekscesa nastalog zbog uskraćene informacije, napumpan je skandal, koji je poslužio za političku diskvalifikaciju Tuđmana i hrvatske bitke za neovisnost, svodeći ih gotovo na razinu terorizma.
Rezultat: sljedećih su godina vrata Foruma za Hrvatsku bila zatvorena. No glavni je cilj ipak ostvaren: Tuđmanovo sudjelovanje na Forumu u Davosu 1991. godine bilo je simbolična priprema terena za bitku za međunarodno priznanje Hrvatske, koje je uslijedilo godinu dana poslije.
U trenutku njegova odlaska u Davos, stvaranje hrvatske države i njezino međunarodno priznanje izgledalo je kao – nemoguća misija.
Sličnosti s ovotjednim odlaskom mandatara Oreškovića na skup investicijskih bankara u austrijskom Kitzbuhlu su višestruke. Da bi kao budući predsjednik vlade započeo strukturne reforme i pokrenuo novi hrvatski gospodarski i društveni razvoj, Orešković mora osigurati financijski okvir, što na međunarodnom planu znači razumijevanje i povjerenje međunarodnog financijskog sektora.
Ključna godina
Kao što je 1991. godina bila presudna za stvaranje države, tako je 2016. godina presudna za otvaranje procesa novog hrvatskog razvoja. Na prvi pogled riječ je također o nemogućoj misiji.
Tihomir Orešković kao osoba izvan politike dolazi na čelo politički kompleksne koalicijske vlade, u državu koja je gospodarski razvaljena, kojom se i dalje upravlja na starim komunističkim načelima partijsko/stranačkih podobnosti, u kojoj politika i dalje izravno ili neizravno upravlja gospodarstvom, pa je čak i za vlasnika OPG-a stranačka pripadnost važna, u kojoj su kompetencija i profesionalnost prognane na marginu, a interesni lobiji starih političko-udbaških struktura koče svaku promjenu modela.
Njima je Zapad i dalje politički neprijatelj, a Istok poželjni saveznik. Dolazi u državu u kojoj upravljanje i dalje podrazumijeva vladanje u službi osobnih interesa, a ne služenje državnom interesu i zajedničkom dobru, u kojoj se potiče javni prezir prema ljudima s relevantnim (međunarodnim) profesionalnim životopisom, a izražava se divljenje prema partijsko-stranačkim apartčicima i sljedbenicima maksime „snađi se, druže“.
Ponajbolja je ilustracija način na koji se u javnom prostoru ovih dana govori o formiranju Vlade: u središtu rasprava su moć i nadmoć, raspodjela „fotelja“, a gotovo ni riječi o zajedničkom cilju, o tome koliko je ostvariv i na koji način. A ostvariv je jedino na način kao i 1991. godine: otvaranjem prostora novim procesima i novim ljudima, kreativnosti, poduzetništvu i stvaralaštvu, obnovom zajedništva i nacionalnog entuzijazma koji su i 1991. godine nemoguću misiju pretvorili u – međunarodno priznatu državu.
No Tihomir Orešković je, s druge strane, u mnogo boljoj poziciji za ostvarenje svoje nemoguće misije no što je to bio Franjo Tuđman 1991.. On na razgovore s vodećim ljudima svjetskog financijskog biznisa odlazi kao jedan od njih, netko tko govori istim jezikom, i to ne samo lingvistički. Njemu čuvari status quo stanja ni uz najbolju volju ne mogu podmetnuti revolversku zamku kao Tuđmanu u Davosu.
On ne mora poput Tuđmana 1991. moliti za sastanak na margini glavnog tajnika NATO saveza, već preuzima izvršno upravljanje državom koja je članica NATO saveza i EU-a, a na Pantovčaku ima predsjednicu države koja je bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Doduše, to je za domaće čuvare starog sadržaja prezira vrijedno.
Politička potpora koju ima i koju će imati od ključnih koalicijskih partnera Tomislava Karamarka i Bože Petrova čini mi se mnogo stabilnijom nego što se to u javnom govoru sugerira – jer oni dijele i uspjeh i neuspjeh. U Hrvatskoj je sazrela spoznaja da nova razvojna politika i novi način upravljanja državom naprosto nemaju alternativu, kao što niti 1991. obrana države nije imala alternativu.
Neuspjeh dovodi Putina
On ne mora uvjeravati strateške zapadne saveznike da eventualni neuspjeh društvene, političke i gospodarske preobrazbe Hrvatske znači otvoriti vrata Putinu do Savudrijske vale. Oni to danas znaju. Najznačajnija zadaća Tihomira Oreškovića jest – otvoriti vrata promjeni sadržaja Hrvatske. I on je to već počeo činiti.
Način na koji se biraju ministri u Vladi i početak razgovora o kompetencijama već predstavljaju malu revoluciju. O kapacitetu promjena više će se moći suditi kada budu poznata ne samo imena ministara već i njihovih pomoćnika te način provedbe prioritetnih projekata nove vlade.
No već sad je izvjesno da su upravo duboka kriza i tijesan rezultat parlamentarnih izbora doveli Hrvatsku u istinsku priliku da se sadržajno promijeni, a budućeg premijera Oreškovića u poziciju da izvrši tu naizgled nemoguću misiju.
Pritom nikad ne smije ispustiti iz vida ono što određuje, stvara i njeguje sadržaj neke države.
Dakle: obrazovanje, kulturu i medije.
Višnja STAREŠINA/SLOBODNA DALMACIJA
