OSLOBODITELJI ILI NAJVEĆI RAZBOJNICI, LICEMJERI I ZLOČINCI?

Na početku 16. stoljeća španjolski filozofi i teolozi počeli su debatirati o prirodnom položaju američkih Indijanaca koji su se u “Novom svietu” našli pod španjolskom okupacijom i prepirati se o legitimitetu uporabe tih urođenika kao roblja. Vruće debate su se vodile oko pitanja “jesu li ti stvorovi humana bića ili nisu?”.

Na jednoj strani bili su znanstvenici koji su zazivali ideje temeljene na Aristotelovoj teoriji o postojanju prirodnoga čovjeka, kako bi raztumačili postojanje “divljaka koji su”, kako je većina njih mislila, “po prirodi robovi koji su skloni kanibalizmu i koji nemaju cielu dušu”. Suprostavljeni tim gledištima bili su teolozi koji su prema judeo-kršćanskom vjerovanju inzistirali da postoji samo jedna humana rasa potomstva Adama i Eve. Prema toj doktrini sva humana bića, bez izuzetka, posjeduju bezsmrtne duše, kadra su razumjeti poruke Evanđelja i biti spašena. Francisco de Vitoria u svojoj studiji “De Indis”,1539. godine, poziva se na alternativni Aristotelov tekst kojim tvrdi da su američki Indijanci “istinski ljudi čije su racionalne sposobnosti potencijalne radije nego stvarne”.

Prvi koji je pokušao okarakterizirati rasu kao glavnu dinamiku u ljudskom društvu bio je Francuz, Arthur Comte de Gobineau. On 1855. godine u svom “Eseyu o nejednakosti rasa” tvrdi da je rasna vitalnost ono što je prouzročilo velike promjene u poviesti čovječanstva, uključivši progres iz kamenog u brončano doba i propast Rimskoga carstva. Gobineau uporno tvrdi da su rase po naravi nejednake i da su biele rase, poglavito one arijanske, vrhunac hierarhijske piramide rasa. On dalje tvrdi da je kaljanje (kontaminacija) biele rase posliedica ne samo spolnoga križanja između bielih i ostalih rasa, nego i križanja među bielim rasama koje nisu podpuno jednake.

U mnogim krugovima u to vrieme takva vrsta “znanosti” smatrana je novim univerzalnim tumačem kako i na koji način se može kontrolirati ljudsko društvo. Na temelju te “nove znanosti” Talijan Cesare Lombroso tvrdi da je kriminalce moguće identificirati po obliku glave, a Amerikanac George Morton da se po obliku lubanje može zaključiti da su američki Indijanci, crnci i sve žene, osobe niskoga intelekta, Među njemačkim znanstvenicima postojale su velike razlike u mišljenju o tim tvrdnjama koje su u većini temeljene na Darwinovoj teoriji. Ernst Haeckel je studirao medicinu i biologiju na sveučilištu u Würzburgu kod profesora Rudolfa Virchowa koji je izumio modernu patologiju i postavio princip da stanice (u anatomiji) jedino mogu nastati od drugih stanica (“omnis cellula e cellula”).

Virchow se nije slagao s većinom Dawinovih tvrdnji, ali njegov učenik Haeckel, poslie čitanja Darwinove knjige “Voyage of the Beagle”, još za vrieme studija postao je “očaran” njegovom teorijom o evoluciji. Kasnije, kada je Haeckel imenovan za šefa sveučilišta u Jeni gdje je s velikim žarom studentima predavao Darwinovu teoriju o evoluciji čovjeka (od majmuna pa dalje, nap.a.), on i Virchow su se javno sudarali o političkim implikacijama “socijalnog darwinizma”. Virchow je držao da će lievičari pod utjecajem socijalnog darwinizma strovaliti ljudsko družtvo u nasilje i krvoproliće slično onome u Francuskoj revoluciji. (Ovaj izvanredno pametan čovjek vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će se to njegovo proročanstvo izpuniti u milijun puta većim razmjerima., nap. a.).

Istovremeno, Haeckelova su se gledišta počela spajaii s Gobineau-ovim idejama, koje su našle plodno tlo ne samo u Njemačkoj, nego najprije u Engleskoj. U to vrieme sin britanskog admirala, Houston Stewart Chamberlain, izmislio je ideju o teutonskoj superiornosti nad ostalim rasama. On je čvrsto vjerovao u mistični pan-germanizam. Kako neki misle njegova teorija imala je jak utjecaj na Hitlera. U njegovoj knjizi “Fundations of 19th Century” (Temelji 19. stoljeća) on tvrdi da su Germani (tu sigurno misli na sve narode koji spadaju u germansku skupinu) superiorniji od drugih rasa i da su pravi temelj naprednih družtava, jer oni (Germani) su odgovorni za modernu industrijalizaciju. Držeći se Darwinove teorije da je povećanje ljudskoga mozga rezultat evolucije homo sapiens, Chamberlain je postao zaokupljen s obujmom ljudskoga mozga kao ključem progresa i rasne superiornosti. On je u svoju teoriju uključio frenologiju (proučavanje oblika lubanje), ideju da razne izbočine na lubanji ukazuju na određene moralne i intelektualne karakteristike pojedinca.

Tu je porieklo ideje o “Rassenhygiene”, naziv koji je 1936. godine prvi upotrebio njemački naučenjak, 76 godina stari dr. Alfred Ploetz. Nu, kako izgleda, to nikome nije smetalo sve dok ga, kako navode, Adolf Hitler nije postavio za profesora na Münchenskom sveučilištu. Radi toga, i njegovoga mišljenje da će progres u medicini dovesti do kontra-selekcije koja će prouzročiti degeneraciju ljudskoga društva tako što će na umjetan način (liečenjem) na životu održavati fizički i mentalno inferiorni dio humanih bića, u očima kasnijih ‘humanista’, među kojima su bili i neki od orginalnih izumitelja takve teorije, on je postao notorni rasist i nacistički zločinac. Ploetz je, kako tvrde, bio u strahu da će se inferiorne nesposobne rase razmnožavati mnogo brže od sposobnih i nadarenih. (Dosta je samo pogledati na ovo što se danas događa s Europom da i najglupljim idiotima bude jasno koliko je ovaj čovjek bio u pravu, nap. a.).

Ploetzu pripisuju da je zastupao mišljenje da se za vrieme rata u prvu liniju treba slati one zaostale i nesposobne kako bi se spasilo što više onih naprednih i sposobnih, a nitko naprimjer ne spominje goleme valove “žive zidove” golorukih antikomunista, nekomunista i mase običnog naroda koje su boljševici gonili na njemačke strojnice, topove i tenkove. Nitko ne spominje istinu o masakru u Dieppe-u gdje je britansko Visoko ratno zapovjedništvo 19. kolovoza 1942. poslalo 5.000 kanadskih vojnika da na njihovoj koži izprobaju jačinu njemačke obrane. Nitko ne spominje tisuće Poljaka koje su Britanci pred sobom slali na njemačke utvrde na Monte Casinu kako bi Niemci na njih potrošili što više strjeljiva.

Kako su pobjednici u ratovima uvijek ti koji pišu poviest nije nikakvo čudo da se sva nehumanost, rasizam i sve moguće perverzije, sva zla i zločinstva uvijek pripisuje samo onima koji su izgubili rat. Svatko tko danas posjeti sekciju za poviest u nekoj knjižnici ili na internetu naći će da 99% krivnje za sve zločine u oba svietska rata, a posebno u Drugom, pripada Niemcima, Japancima i njihovim saveznicima, dok je druga (pobjednička) strana “čista kao suza”. Sva njihova golema razaranja, svi milijuni nevinih žrtava opravdane su – jer “oni su bili u pravu”, “oni su oslobađali sviet od zla”. Što je najgore, za te zločine većina “povjesničara” ne krivi samo Hitlera, njegov Gestapo, SS i Wehrmacht, nego, uz ostale, sve njemačke znanstvenike koji su za vrieme Trećeg Reicha djelovali u djelokrugu svojih zvanja posebno one koji su bili uspješni u izumima novog naoružanja kao što su bile V-rakete, mlazni bojni zrakoplovi Me-262 itd.

Kako priznaju i ovi povjesničari Amerika je 1944. godine bila punih 20 godina iza Njemačke u tehnologiji i proizvodnji tzv. letećih bomba (V-raketa). Rakete V-2, s bojnom glavom od tonu eksploziva, s dometom od 300 km bile su vrlo precizne u gađanju cilja, a letjele su toliko visoko i tolikom brzinom da ih savezničko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana nisu mogle predusresti i srušiti. One su saveznicima zadavale goleme brige. Iako 1944. godine nitko nije bio siguran kako daleko je Njemačka došla u proizvodnji atomskog oružja, prema izvješćima savezničkih obavještajnih službi, njemački znanstvenici su u zadnjih nekoliko mjeseci uspjeli proizvesti nekoliko vrsta novog nepoznatog kemijskog i biološkog oružja. Nitko u to nije bio sto po sto siguran, ali svi su bili u velikom strahu da će Hitler kao zadnji trzaj upotrebiti to strašno oružje. Najopasniji među njima, prema informacijama špijuna, bio je “tabun”, isto poznat kao “Trilon 83. Prema tim informacijama, samo jedna njegova kap ili udisanje njegove izparine prousročila bi smrt u roku od par minuta.

Zato je po njihovom prielazku na njemačko tlo između tri glavne članice simbiotičnog saveza; Amerike, Vel. Britanije i bolševičke Rusije, došlo do prave utrke štakora. Svaka za sebe, one su se htjele što prije dočepati njemačkih tehnoloških dostignuća; oružja i nacrta u izradbi novoga atomskog, biološkog, kemijskog, raketnog (V-raketa) i drugog bojnog naoružanja i materijala, koje niti jedna od njih nije posjedovala u svom arsenalu.

“OPERACIJA PLJAČKA”

Kada su vojske Zapadnih Saveznika, Amerike, Velike Britanije i njihovih privjesaka; Kanade, Australije, Novog Zelanda i drugih, 23. ožujka 1945. iz Francuske i Belgije počele s kolosalnom konačnom ofenzivom na Njemačku, dali su joj kodno ime “Operation Plunder” (Operacija Pljačka). “Famozno naređenje” koje je na početku ofenzive svojim trupama izdao britanski feldmaršal Bernard Montgomery glasilo je: “Preko Rajne, onda! Hajdmo i dobar vam lov svima na drugoj strani!”

Nitko se tada nije obazirao na Haške konvencije iz 1899. i 1907., kojim je zabranjeno bilo kakvo pljačkanje pobjeđenih zemalja. Ali, kako će se ubrzo vidjeti, nije se tu radilo samo o običnoj pljački koju su, uzgred rečeno, savezničke trupe itekako dosliedno počinile nad već podpuno osiromašenim i od glada skapavajućim njemačkim pučanstvom. Kad su savezničke vojske udarile preko Rajne i ušle na njemački teritorij, za njihovim petama su išle grupe “stručnjaka” (njih preko tri tisuće), koji su iza leđa vojskama već čekali u Francuskoj. Tu su bile grupe; fizičara, kemista, biologa, lingvista, psihologa, te stručnjaka raznih drugih profesija. Ameriku su zastupali stručnjaci iz Glavnog zapoviedništva ministarstva rata (War Department General Staff), Vanjske ekonomske uprave (Foreign Economic Administration), OSS-a, predhodnika CIA-e,, FBI, Ured za znanstvena iztraživanja i razvitak (Office of Scientific Research and Development) i neke druge.

Vodeću ulogu u traganju za dokumentima o “ratnim zločinima Hitlerovih znanstvenika” (ustvari traganje za dokumentima o izradbi sofisticiranog naoružanja) imala je agencija pod nazivom “Mission Alsos”, koja je osnovana poslie izkrcavanja savezničkih trupa u Italiji u rujnu 1943. godine. Na čelu joj je bio nizozemski Židov fizičar Samuel Goudsmit, tada već američki građanin. Za petama britanskih i sovjetskih trupa prema Njemačkoj su išle tisuće njihovih “stručnjaka”.

Paralelno ovima u jurnjavu za pronalaženje njemačkih znanstvenika i stručnjaka, izumitelja ovog opasnog oružja, kao i samog a oružja, uključile su se i druge tajne obavještajne službe kao; “Special Mission V-2”, U.S. te Naval Technical Inteligence, koja je u Parizu imala ured s posebno podučenim častnicima za strogo tajno iztraživanje informacija o raketi “Henschel Hs 293” za uništavanje ratnih brodova. Na 13. travnja 1945., u gustoj šumi, u blizini mjesta Braunschweig – oko 50 km jugoistočno od Hannovera, američki vojnici su naišli na nekakvo čudnovato naselje od oko 70 zgrada. Odmah su uočili da je netko utrošio puno pozornosti na kamuflažu mjesta. Tisuće stabala bila su posađena skoro jedno uz drugo tako da je sve to iz zraka izgledalo kao gusta šuma. Sve kuće su bile izgrađene tako da su izgledale kao normalne njemačke seljačke kuće, s rodinim gnjezdom na krovu i tradicionalno liepo uređenim vrtovima.

Misleći da će u zgradama naći hrane ili barem kakvog pića vojnici su bili iznenađeni kad su odkrili da se u njima nalazi nešto sasvim drugo. U zgradama su našli najmodernije laboratorije, uključivši i spremišta puna dielova za ratne zrakoplove i goriva za rakete. Što je za vojnike bilo najveća zagonetka u zgradama i izpod njih su bili nekakvi čudni tuneli. Kako vojnici nisu imali pojma o onome što su našli počeli su po kućama tražiti nekog Niemca koji bi im možda mogao pomoći. I, čudno ali istinito, bili su toliko sretni da su u jednoj kući našli samoga direktora instituta, Adolfa Busemann-a koji im je rekao da su to “Wind tuneli” za iztraživanja u aeronautici.

Nitko se nije mogao nadati da će ovi obični vojnici nehotično odkriti najmoderniji i u aeronautici tehnološki najsuvremeniji laboratorij na svietu, daleko izpred ičega što su saveznički znanstvenici tada mogli zamisliti. Čim je američko zapovjedništvo saznalo za ovo odkriće iz Francuske je odmah upućen tim američkih vojno-zrakoplovnih stručnjaka (Army Air Forces Technical Inteligence Experts) pod zapovjedništvom pukovnika Donalda Putta.

Pukovnik Putt je bio inženjer aeronautike s dosta dugim izkustvom, pa čim je došao na mjesto i vidio što se sve tamo nalazi, on je bio u stanju ocieniti revolucionarnu prirodu tehnologije koju je imao pred očima. Kako je kasnije izjavio, jedino što je u tim momentima mislio je kako svu ovu fantastičnu opremu što brže poslati u Ujedinjene Države. Što je Putta najviše zapanjilo bilo je sedam “Wind tunela” (tuneli vjetra), koji je njemačko ratno zrakoplovstvo “Luftwaffe”, uz ostalo, koristilo za proučavnje kako oformiti krila zrakoplova koja bi izdržala golemu brzinu kojom bi zrakoplov probio zvučni zid (sound barrier).

Busemann mu je rekao da su njemački stručnjaci već uspjeli probiti zvučni zid te da su njegovi stručnjaci pronašli da se to može postići tako da krila zrakoplova budu nagnuta prema natrag itd. Putt je odmah uočio da je suočen s instrumentima kakvih sviet do tada još nije vidio. Pukovnik Putt je o svemu što je našao odmah obavijestio svoga predpostavljenog, generalbojnika Hugh-a Knerr-a, koji je odmah obavijestio Ministarstvo rata u Washingtonu, navodeći da se uporaba ove nove tehnologije mora smatrati “imperativom za pobjedu nad Japanom”. On je dodao da se njemačkim znanstvenicima i stručnjacima “ne treba gledati jesu li bili članovi Nacističke partije, jer ponosu i spasavanju obraza nema mjesta i nacionalnoj sigurnosti”.

Od Ministarstva rata došla je naredba da se sva oprema odmah pakira i zrakoplovima šalje u zrakoplovnu bazu Wright Field, a da se s njemačkim naučenjacima treba još malo pričekati, dok se srede potrebni papiri. I pod Putt-ovim nadzorom počela je iz Völkenrode (naziv toga kompleksa) u Ameriku masivna odprema dielova za njemačke zrakoplove i V-rakete. Uz njih je poslano i pet tisuća nacrta i drugih znanstvenih dokumenata. Istovremeno, on i njegovi agenti okupili su sve Luftwaffe osoblje koje su uspjeli pronaći; fizičare, inženjere, tehničare, pilote itd. i počeli s njima ugovarati o eventualnoj evakuaciji u Ujedinjene Države.

Putt im je razjasnio da im on za sada ne može ponuditi dokumente za sporazum s američkom vojskom (U.S. Army contracts), ali da će uskoro biti u stanju to učiniti. U međuvremenu, dok će čekati ugovor, Putt ih je sve preselio u hotel Wittelsbacher Hof u Bad Kissingenu i pobrinuo se da imaju obilje hrane, pića, cigareta, sapuna i sve što im je trebalo za udoban život.

Odprilike u isto vrieme oko 120 km zapadno od Hanovera, za vrieme “lova za plienom”, britanski vojnici našli su najveće podzemno skladište kemijskog oružja na svietu. Vojnici britanske 21. vojne grupe (Twenty-first Army Group), došli su pred napušteni kamp njemačke vojske pod imenom Raubkammer. Na prvi pogled, sudeći po rupama od granata, kamp je izgledao kao standardni poligon za izprobavanje težkog oružja. Na jednoj strani vidile su se zgrade za administraciju. Malo dalje bile su fine nastambe za posadu i menza za častnike. Na malo većoj udaljenosti vojnici su naišli na “zoološki vrt” napunjen raznim životinjama. Tu su bile gajbe miša, mačaka, pasa, majmuna i štale s domaćim životinjama; konjima, kravama, svinjama itd.

Istovremeno, druga grupa vojnika, koja je pretraživala područje nekoliko kilometara jugoiztočno od Raubkammera, naišla je na dvie kompozicije od ukupno blizu 200 bunkera, koji su također bili dobro zakamuflirani. Unutar prve grupe (oko 20 bunkera) vojnici su našli velike hrpe uredno složenih granata. Na svakoj od njih bio je žutom farbom ofarban prsten (znak za bojni otrov “mustard gas” (senfov plin) koji je na veliko rabljen u 1. svj ratu. Britanci su, kako piše u dokumentima, “vrlo oprezno izvršili inventuru i nabrojili točno sto tisuća tih granata.

Svi ostali bunkeri (nih preko 170) obilježeni kao vlasništvo Luftwaffe, bili su puni za Saveznike nepoznatih bombi. Na svakoj bombi bila su ofarbana tri zelena prstena. Odmah je pozvan CIOS (Combined Inteligence Objectives Subcommittee) da se izpita o kakvim bombama se radi. Vidjevši ovaj kolosalni arsenal nepoznatog oružja, stručnjaci CIOS-a su postali vrlo nervozni i nisu se usudili u njega dirati. Nu brzo su došli na ideju da će biti najbolje da se pronađe netko od njemačkih stručnjaka na tom području koji bi mogao znati što je u tim bombama. I, uskoro su pronašli nekoliko njemačkih znanstvenika koji su priznali da su radili u Raubkammeru, ali nijedan nije htio priznati da išta zna o tim bombama. Ipak, kad su američki kemisti došli s pokretnim laboratorijem i gajbama s zečevima, neki su pristali pomoći im u vađenju neke “vrlo, vrlo opasne tekućine” iz jedne bombe. Najprije su svi morali obući dupla gumena odiela i disati samo kroz specijalne maske.

Nastavlja se..

Zvonimir Došen

Izvor: ovdje

1 comment

  1. Pingback: OSLOBODITELJI ILI NAJVEĆI RAZBOJNICI, LICEMJERI I ZLOČINCI? (2. DIO) - Hrvatska udruga Benedikt

Odgovori

Skip to content