Naivnost? Neznanje? Podvala? Samo dobronamjerna ideja nekoga tko živi među policama povijesnih knjiga ili lukavo podvaljena priča koja vodi prema zavodljivoj teoriji zavjere?

Teško je reći što je rektora Zagrebačkog sveučilišta koji, nota bene, u recentnoj političkoj stvari nikada nije reagirao ovako politički jednoznačno, natjeralo da zatraži uvođenje ćirilice u hrvatske škole, no nema puno dvojbe da je taj prijedlog u najmanju ruku politički nepismen.

Ovaj zahtjev, s obzirom na političke implikacije, još je čudniji uzme li se u obzir da Sveučilište godinama odbija očitovanje glede promjene naziva Trga maršala Tita gdje, uostalom, stoluje, da se prave da ne vide da im svakih par mjeseci na ogradu Sveučilišta zakvače imena upravo od Titova režima likvidiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta, te da na niz drugih recentnih političkih relacija koje su na prvu loptu kulturne, ultimativno znanstvene i primarno obrazovne baš nikada nisu reagirali.

Te teme i niz drugih tema Sveučilište odbija čak i komentirati upravo zato što na političkom prostoru žele hodati na prstima.

Smanjivanje tenzija?

Ovdje su pak, premda se radi o ultimativnom političkom pitanju, zakoračili strojevim korakom!

Dakle, Borasova ideja inspirirana je, kako i sam kaže, ambicijom „da se tenzije smanje“, što je politička, a ne lingvistička definicija problema. Osim toga Boras je dodao kako „nije bilo dobro da se ćirilica isključila iz upotrebe jer se u Hrvatskoj upotrebljavala stoljećima i nikome nije ništa falilo“. Naravno da nije „nikome ništa falilo“ dok se pod ćirilicom nije odvijalo masovno klanje!

Ali, tko je nakon Oluje prošao okupiranim područjima, vidio je da je od agresora ostala samo – ćirilica! Taj prijedlog je rektor imao potrebe iznijeti i mandataru Oreškoviću, unatoč činjenici da je čuo da je Orešković rekao kako u Vukovaru nije vrijeme za ćirilicu. U nizu komentara vidio sam kako je netko dodao da se i njemački jezik učio u hrvatskim školama bez obzira na njemački fašizam, pa je, ako netko zazire od ćirilice glede srpske agresije, primjer s njemačkim ilustrativan.

Stručni prijedlozi za ćirilicu ističu da je to bilo kroz povijest hrvatsko pismo, da su neki od velikih povijesnih dokumenata pisani i na ćirilici. Da, ćirilica je bila kroz povijest jedno od pisama kojim su pisali Hrvati, ali bio je to i hrvatski pisan korijenskim pravopisom, i to godinama prije pojave Pavelića, pa povijesni razlozi nisu dovoljni da ga se vrati u uporabu.

No, bez obzira na to što je srpska agresija vulgarno koristila ćirilicu kao zastavu agresije, kao simbol velikosrpstva, kao crtu do koje seže velika Srbija, kao šifru, odaziv i lozinku četništva, kao dekor pod kojim se klalo u ovom ratu, rektor Zagrebačkog svečilišta od svih ideja koje bi mogao iznjedriti u jednoj sveučilišno siromašnoj zemlji s milijun problema, novom hrvatskom mandataru imao je potrebu istaknuti upravo povratak ćirilice.

Zašto? Da bi se “smanjile tenzije”. Gdje to, rektore, imamo tenzije s ćirilicom? U Vukovaru. Hrvatska ne odbija ćirilicu ni u jednom drugom mjestu gdje manjina za tim ima potrebe osim u Vukovaru, pa „smanjiti tenziju“ glede ćirilice znači smanjiti teniziju u Vukovaru. Tenzije bi se najviše smanjile kad bi Pupovac i Stanimirović kleknuli na Ovčari, ali našem vojniku Švejku, našem domobranu Jambreku, slavnom našem rektoru, ne pada na pamet smanjivati političke tenzije na taj način.

Po njemu bi cijela zemlja trebala pisati ćirilicom samo da bi se smanjile tenzije primarno u Vukovaru. Ali, Boras ne ulazi u razloge vukovarskih tenzija, pa zato i ne razumije da se uvođenjem ćirilice tenzije ne bi smanjile nego povećale. Jer, zašto je ćirilica danas problem u Hrvatskoj, a nije to bila godinama? Samo i jedino stoga jer je prije koju godinu svaki metak u srpskoj agresiji koji je na Hrvatsku ispaljen imao metaforičku, a često i stvarno ispisanu ćiriličnu poruku.

Zato što, kad su Stanimirovićevi drugovi ušli u Vukovar, sve moguće vukovarske zidine bile su išarane ćirilićnim natpisima. Zato što su Srbi upravo majstori u politiziranju svega i svačega, pa su ispolitizirali i krvlju umrljali istu tu ćirilicu.

Obilježavanje teritorija

Ćirilica je korištena kao obilježavanje ratom osvojenog teritorija, ćirilica je korištena kao znak pobjede, ćirilica je korištena kao znak da tu prestaje latinica. Žurim reći da je svaka usporedba srpskog i njemačkog fašizma deplasirana jer su Njemci, pa onda i njemački jezik, nakon Hitlera širom svijeta prihvaćeni tek kada je Njemačka ispričavajući se na svakom koraku doslovno i metaformički padala na koljena, tek kada su priznali i prihvatili sve Hitlerove zločine i grijehe i kad su evidentno doživjeli katarzu i tek kada su isplatili ratnu odštetu.

Tek tada su Njemačka i njemački jezik primljeni u europsku i svjetsku obitelj. Srbija ništa od toga nije napravila, ali našeg rektora to ne zanima.

On ne misli da kraljevski dio hrvatsko-srpskih tenzija leži u tome. On ne želi vidjeti da Srbijom vladaju četnici i sljednici Miloševića koji su spalili trećinu Hrvatske i ćirilicom je označili, a svoj grijeh ni danas ne priznaju. On se pravi da ne zna da su srbijanski predsjednik i srbijanski premjer bili dio agresorske vojske što je ćirilicom ispisivala buduće nazive slavonskih okupiranih sela.

Srbija krije sudbinu više od tisuću nestalih, Srbija krije sudbinu tisuća i tisuća komada kulturnog hrvatskog blaga otetog ovog rata, Srbija policijom i vojskom drži pod okupacijom hrvatske ade na Dunavu. I sve te hrvatsko-srpske tenzije bi rektor smanjio uvođenjem ćirilice?!

Nema mira i nema pomirenja, nema smanjenja tenzija u Hrvatskoj, najmanje u Vukovaru, dok god Srbi ne priznaju elementarne činjenice vezane uz srpsku agresiju.

Ćirilica? Može, ali…

Nema ćirilice u Vukovaru dok se ne saznaju imena ratnih silovatelja i ratnih zločinaca i dok oni ne budu odgovarali. Nema ćirilice u Vukovaru dok agresor istinski ne klekne na Ovčari. Uvesti ćirilicu u Vukovar prije tih izraza pune katarze značilo bi de facto legalizirati ćirilicu kao agresorsku zastavu jer ju je kao takvu u ovom ratu postavila srpska vojska u čijim su redovima bili i Vučić i Nikolić!

Može ćirilica, ali kad je očistite od agresorskih poruka, šifri i oznaka. Jer, ćirilica je u ratu korištena kao dio agresorskog asortimana i dok se to ne prizna i dok se agresija ne prizna, vraćanje ćirilice u Vukovar bila bi afirmacija iste one ćirilice koja je u Vukovar ušla u studenom 1991.. Ako pak govorimo o tenzijama u društvu, čudno je da nam rektor nema potrebe pomoći glede tenzija vezanih uz zločine iz Drugog svjetskog rata, tenzija vezanih uz lustraciju i brojne Hude jame.

Naime, za raščišćavanje tih tenzija držanje akademske zajednice je upravo kapitalno, ali ona o tome šuti starom hrvatskom šutnjom koja je iznjedrila niz profesora emeritusa koji sjede slijeva i zdesna našem slavnom rektoru.

TIHOMIR DUJMOVIĆ/SLOBODNA DALMACIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save