UDBINE IGRE SMRTI: Pogubni mamac za Marijana Šimundića
Varoš je 1967. dojavio Udbi da je Šimundić glavni logističar HRB-a u Europi – i jugorežim je odlučio likvidirati ga. Nadzor nad akcijom vodio je zloglasni hercegovački udbaš Vice Sopta, a njegov šef u Splitu bio je zloglasni Marko Roglić. Zadatak je izvršio dobro plaćeni Jozo Cvitanović
Udbin ubojica Jozo Cvitanović obučavan je u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu za poslove državne “bezbednosti”. Početkom 1960-ih stigao je u Zapadnu Njemačku kao radnik na privremeni rad u inozemstvu. Tu je upoznao i zbližio se s mladom njemačkom državljankom Brunhildom Koblenz.
U ljeto 1967. Cvitanović je prihvatio dobro plaćenu ponudu Udbe za izvršenje likvidacije 29-ogodišnjeg hrvatskog iseljenika Marijana Šimundića. Pritom je odlučio iskoristiti slabost Šimundića prema ženama. Brunhilde je pristala biti smrtonosni mamac za likvidaciju Šimundića. Odmah nakon ubojstva Šimundića – 12. rujna 1967. – Brunhilde i ubojica Jozo Cvitanović uspjeli su pobjeći u Jugoslaviju, koja im je pružila zaštitu i zbrinula ih u Splitu. Njemačka državna tijela uzalud su tražila njihovo izručenje.
Šesnaest godina kasnije – 1984. – Brunhilde se odlučila vratiti u Njemačku, misleći kako je sve zaboravljeno. No, uhićena je već u zračnoj luci u Stuttgartu. I 1985. godine osuđena je na devet godina zatvora. U presudi su detaljno opisane okolnosti i čin ubojstva Šimundića, koje su nalik dramatičnom scenariju iz najnapetijih kriminalističkih filmova.
Na ubojstvo usmjerena “razmjena nježnosti”
Najprije je u jednoj gostionici inscenirano navodno slučajno upoznavanje Brunhilde sa Šimundićem. Brunhilde se predstavila pod lažnim imenom te kao podatna i bogata prodavačica nakita. Cilj je bio Šimundića namamiti na neko osamljeno mjesto koje je pogodno za izvršenje ubojstva. Međutim, brojni pokušaji Brunhilde nisu uspijevali zbog čestih putovanja i drukčijih zauzetosti Šimundića.
Tek nakon dva mjeseca stvorila se prigoda. U presudi njemačkog suda ta je kobna noć opisana na sljedeći način:
„Marijan Šimundić i optužena ostali su u gostionici do iza ponoći. Razgovarali su, pili vino u malim količinama, a kasnije razmijenili i nježnosti. Oko 0.30 sati lokal su napustili zajedno. Da bi nastavili izmjenjivati nježnosti i možda obaviti spolni odnos, na što je optužena ponašanjem ohrabrivala Marijana Šimundića. Šimundić se odvezao svojim automobilom Opel Rekord, registracijskih oznaka S-YY-559, u Stuttgart-Wilimdorf. Na kraju mjesta zaokrenuo je udesno na poljski put gdje je parkirao svoja kola otprilike 100 m daleko od državne ceste 295.
Da bi Marijanu Šimundiću odvratila pozornost, a po dogovoru s Cvitanovićem, optužena je dulje s njim u vozilu izmjenjivala nježnosti. Šimundić je već bio otkopčao hlače i svukao gaćice. Dok se optužena milovala sa Šimundićem otvorila je suvozačev prozor unatoč tome što je vani temperatura bila najviše od 6° do 8° C.
Cvitanović je, za kojeg je pretpostavljala da je već posve blizu vozila nakon što je prije toga čula da se približava jedno vozilo po državnoj cesti 295, imao neometan pogled u vozilo i slobodan prostor za otvaranje paljbe. Zato se od Šimundića, koji je napola ležao na unatrag povučenom sjedalu, pomaknula udesno prema suvozačevim vratima. Šimundić se lako nagnuo prema optuženoj, položio desnu ruku na naslon suvozačevog sjedala i time se također približio suvozačevim vratima.
Cvitanović, koji se u međuvremenu neprimjetno približio vozilu, ispalio je dva ciljana hica iz pištolja Walther, kalibra 7,65 mm, na posve iznenađenog i time za obranu nespremnog Šimundića. Jedan je hitac pogodio Šimundića u desni obraz ispred desnog uha i, nakon što mu nije nanio teže ozljede, kroz površinske je meke dijelove izašao na desnoj strani gdje završava kosa na vratu. Hitac je potom probio lijevu stražnju stijenku osobnog vozila.
Drugi je hitac Šimundića pogodio u desnu nadlakticu, malo iznad lakta. Samo ga je okrznuo jer je u visini podlaktice prodro u rukav žaketa i izašao u visini desnog ramena te probio stražnji naslon suvozačeva sjedala, torbu za spise na stražnjem sjedalu i stražnje sjedalo te ostao ležati ispod straženjeg sjedala na podu vozila.
Šimundić je pokušao pobjeći. Bio je otvorio vrata kad je Cvitanović sa svoje strane otvorio suvozačeva vrata i pritisnuo optuženu na sjedalu suvozača da dobije slobodan prostor za pucanje. Ispalio je na Šimundića još tri naciljana metka. Sva su tri metka pogodila Šimundića u glavu. Jedan je metak prodro iza desnog uha u lubanju i ostao u lijevom režnju malog mozga. Drugi je hitac pogodio Šimundića u desnu stranu vrata. Kod ulaznog kanala metka, koji isto tako prolazi s desna na lijevo, probio je bazu lubanje, mozak i lijevu tjemenu kost, te ostao u lijevom predjelu tjemena ispod kože glave.
Treći je hitac prodro također u desnu stranu vrata. Ozlijedio je desnu vratnu žilu kucavicu, probio vratnu kralježnicu i ostao u lijevom zatiljku na mjestu gdje počinje kosa. Šimundić je ubrzo preminuo od teških ozljeda.“
Glavni logističar HRB-a u Europi
Marijan Šimundić je rođen 1938. u Lovreću, selu blizu Imotskog, a u djetinjstvu se s roditeljima preselio u Split. Šimundićev motiv za bijeg iz komunističke Jugoslavije bilo je izbjegavanje služenja vojnog roka. Najprije je 1956. ilegalno stigao u Italiju, a sljedeće godine prešao je u Njemačku. U Stuttgartu je Šimundić, zajedno s Nikolom Kovačićem, osnovao uvozno-izvozno poduzeće. Osim posla, Šimundića i Kovačića povezivala su i hrvatska državotvorna stajališta.
Na drugom kraju svijeta, u Sydneyju u Australiji, četvorica mladih Hrvata (Geza Pašti, Jure Marić, Ilija Tolić i Josip Oblak) u rujnu 1961., u konspirativnim uvjetima i pod pseudonimima, su osnovali tajnu organizaciju Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Osnovni cilj HRB-a bio je uspostava samostalne hrvatske države, a glavna metoda djelovanja bilo je oružano suprotstavljanje totalitarnom jugoslavenskom režimu.
Vijest o osnivanju HRB-a brzo je stigla do Šimundića i Kovačića, te oni među prvima postaju simpatizeri i podupiratelji HRB-a u Europi. Krajem 1962. u Europu je najprije doputovao Ilija Tolić, a uskoro potom i Josip Oblak. Cilj je bio dovršiti oružane pripreme i obuku (s kojima su započeli u Australiji), te zajedno s još sedam hrvatskih mladića (Radoslav Stojić, Dražen Tapšanji, Branko Podrug, Vlado Leko, Mirko Fumić, Krešimir Perković i Stanko Zrilić) upasti u Jugoslaviju i izvoditi diverzantske akcije.
Tolić i Oblak brzo su shvatili da im najbolju logističku potporu u Europi mogu pružiti Šimundić i Kovačić, koji su to i učinili. Početkom srpnja 1963. naoružana Tolić-Oblakova skupina je ilegalno ušla u Jugoslaviju i podijelila se u tri trojke, koje su krenule svaka svojim smjerom. Tijekom srpnja sve tri trojke su uhićene i prije nego su započele s diverzantskim akcijama.
U međuvremenu je u Europu iz Australije stigao i Geza Pašti, čelna osoba HRB-a. Svrha njegova dolaska bila je organizirati niz daljnjih akcija protiv Jugoslavije. Međutim, brzi neuspjeh akcije Tolić-Oblak privremeno je odgodio slanje novih diverzantskih skupina, pa Pašti mijenja plan i najprije kreće u organizacijsko jačanje HRB-a u Europi. Osnovao je kontinentalno povjerenstvo HRB-a za Europu, tj. europski stožer HRB-a pod kodnim nazivom „Povjerenstvo br. 2“.
Između ostalih, članom „Povjerenstva br. 2“ postao je i Marijan Šimundić, te se uskoro pokazalo da je jedan od najpovjerljivijih i najaktivnijih suradnika Geze Paštija. Tako su Pašti i Šimundić u djelovanju na organizacijskom širenju i umrežavanju HRB-a posjetili (sredinom 1965. u Španjolskoj) Vjekoslava Luburića, predsjednika Hrvatskog narodnog otpora, a potom su se u Italiji sastali i s Branimirom Jelićem, predsjednikom Hrvatskog narodnog odbora.
Šimundić je, uz rad na organiziranju mreže HRB-a, od početka i značajno materijalno podupirao HRB, te je stoga Glavni stan HRB-a kasnije imenovao Šimundića za glavnog logističara u Europi. No, Šimundić je i na druge načine sudjelovao u različitim akcijama HRB-a. Primjerice, u pripremi atentata na jugoslavenskog konzula Andriju Klarića, Šimundić je zaveo i prevrbovao Udbinu suradnicu Daru Rogić. Ona je u zamku namamila Klarića kojeg je, u lipnju 1965., u njemačkom gradiću Meersburgu iz pištolja izrešetao Stanko Kardum. U ovom slučaju, osim što je dvije godine kasnije i Šimundić upao u sličnu žensku zamku, zanimljivo je i to da je Klarić prije konzularne dužnosti bio djelatnik zagrebačke Udbe te je s tog mjesta osobno u Njemačku uputio Daru Rogić kao Udbinu suradnicu.
Udbaši infiltrirani u sve hrvatske iseljeničke organizacije
Udba je za djelovanje HRB-a u Europi, kao i za ulogu Šimundića, saznala već 1963., poslije uhićenja pripadnika skupine Tolić-Oblak. Narednih nekoliko godina, nakon niza oružanih protujugoslavenskih akcija u europskim državama i u Jugoslaviji, Udba je povećavala stupanj obrade nad Šimundićem. O njemu je Udbu detaljno izvješćivao niz Udbinih suradnika, koji su se duboko infiltrirali u sve hrvatske iseljeničke organizacije, uključujući i HRB.
Tako se Šimundić sve češće spominjao u izvješćima Milana Doriča – „Hanzija“, dugogodišnjeg suradnika slovenske Udbe koji je uglavnom „pokrivao“ hrvatske iseljenike i dekonspiriran je tek nedavno zahvaljujući slovenskom istraživaču Romanu Leljaku. Šimundićem se bavio i Miroslav Varoš – jedan od najuspješnijih Udbinih suradnika – kojeg je Udba vodila pod kodnim nazivom „Zdenko“.
Varoš je niz godina intenzivno pokrivao svećenika Krunoslava Draganovića, kojeg je Jugoslavija smatrala državnim neprijateljem broj jedan do 1967. godine, tj. do njegova tajanstvenog „povratka“ u Jugoslaviju. Isto tako intenzivno Varoš je jedno vrijeme „pokrivao“ i Branimira Jelića, najistaknutijeg hrvatskog političkog iseljenika u 20. stoljeću. Varoš je dekonspiriran tek krajem 1969., te je u zadnji tren, pred talijanskim istražnim tijelima, uspio umaći u Jugoslaviju. O svemu tome bit će više govora u narednim brojevima 7dnevno.
Varoš je 1967. dojavio Udbi da je Šimundić glavni logističar HRB-a u Europi, što je značilo da on nabavlja oružje i eksploziv za protujugoslavenske akcije. To je jugoslavenskom režimu bio razlog za donošenje odluke o likvidaciji Šimundića, a za tu akciju bio je zadužen splitski centar Udbe, koji je do tada i vodio obradu nad Šimundićem. Nadzor nad akcijom vodio je zloglasni hercegovački udbaš Vice Sopta, koji je 1960-ih iz Mostara bio premješten u Split.
Sopti je u splitskoj Udbi bio nadređen također zloglasni Marko Roglić, koji je kasnije premješten na direktorsko mjesto u strateško jugosalvensko poduzeće – zagrebačku INA-u. Početkom 1990-ih „biznismen“ Marko Roglić je bio jedan od najmoćnijih političara na splitskom području te jedan od glavnih sponzora Marinku Božiću. Božić je na početku samostalne hrvatske države osnovao tada iznimno utjecajni i kontroverzni „Slobodni tjednik“, čija se tjedna naklada kretala između 200 i 300 tisuća primjeraka.
Ove udbaške niti uopće ne završavaju tada, nego se na površini i daleko više ispod površine protežu do sadašnjosti. Naime, svakako ne slučajno, jedan od najbogatijih državljana sadašnje Hrvatske je miljarder, vlasnik 30-ak jahta itd. – Branko Roglić, kojem je Marko Roglić stric. Branko Roglić je krajem 1980-ih, u vrijeme jugoslavenskog premijera Ante Markovića, osnivao više desetaka poduzeća u više europskih država. Ta poduzeće su postupno preuzimala goleme vanjskotrgovačke i investicijske poslove, koje su do tada nadzirale jugoslavenske službe državne sigurnosti.
Duga je to i u hrvatskoj javnosti gotovo nevidljiva priča. Uglavnom, Branko Roglić je, između ostalih, blizak prijatelj sa Stipom Mesićem i Ivom Josipovićem, kojima je bio i financijski sponzor. Ono na što najviše sada trebaju paziti hrvatski građani i čisti dijelovi MOST-a jest javni podatak da su sponzorske niti Branka Roglića ugrađene i u MOST.
Ove niti ukazuju na javno nevidljivi i moćni most između udbaške prošlosti i katastrofalne hrvatske sadašnjosti, u kojoj se plete mreža još beznadnije hrvatske budućnosti.
Autor: Josip Jurčević/ Roman Leljak/ 7 Dnevno
