UŠLI SMO U OPASNU GODINU: Gdje sve tijekom 2016. možemo očekivati ratove, vojne intervencije, revolucije…
U 2016. godini svjedočit ćemo povećanju broja konflikata u većini velikih globalnih problematičnih područja. Njihov raspon i utjecaj testirat će američke i europske sposobnosti na području diplomacije, rješavanja konflikata, vojnog zastrašivanja i borbene spremnosti.
Bijela kuća predsjednika Baracka Obame računala je da će povlačenjem američkih snaga iz Afganistana i Iraka okončati oba rata. No, Obamina politika nije pacificirala Afganistan ili spriječila oživljavanje džihadizma u Iraku, Siriji te na drugim salafističkim frontama. Doista, uspjeh militanata Islamske države (IS) vuče vojno SAD i druge države NATO-a natrag u regiju, unatoč Obaminoj izraženoj nevoljkosti da intervenira.
Washington se pokazao nesposobnim iskoristiti ustanke Arapskog proljeća. Umjesto da su doveli do demokratskog napretka i formiranja Zapadu prijateljskih vlada, revolt je oslobodio militantne islamističke osjećaje, razotkrio teritorijalnu krhkost nekoliko država, poput Libije, Iraka i Sirije, te uključio izvanjske sile, među ostalim Rusiju, u borbu za utjecaj.
Bliski istok je najpredvidljivije, konstantno ishodište terorizma, separatizma, nasilnih revolucija, unutardržavnih ratova i izvanjske intervencije. Multiregionalni konflikt sunita i šijita i borba za regionalnu dominaciju između Irana i Saudijske Arabije dva su ključna elementa koji uzrokuju te konflikte. Oni će se sigurno zaoštriti tijekom 2016., pogotovo kako cijene nafte nastavljaju padati i štetiti objema ekonomijama.
Teheran je uvjeren da su se Washington i saudijska vlada udružili kako bi dramatično povećali globalne cijene energenata s ciljem slamanja vjerskog režima. OPEC-ova odluka da održava crpljenje nafte na trenutačnim razinama stvara velike financijske probleme prvenstveno Teheranu, ali i Moskvi.
Kao posljedica, Iran bi mogao napasti saudijske interese mobiliziranjem šijitskih radikala protiv vlada u Iraku, Jordanu, Bahreinu i drugim obližnjim arapskim državama. Direktna iransko-saudijska konfrontacija također se ne može isključiti. Štoviše, sukob između Rusije i Turske mogao bi eskalirati u posredničke ratove, s Moskvom koja bi mogla poticati kurdsko pobunjeništvo i Turskom koja bi mogla podržavati čerkeski i druge sjevernokavkavske pokrete za neovisnost.
IS-ovo pobunjeništvo će nastavljati unositi nemir u regiju. Čak i u privremenom povlačenju u dijelovima Sirije i Iraka, njegovi lideri će nastojati širiti pobunu na druge države, pogotovo Jordan i Saudijsku Arabiju.
Nakon pariških napada, novi teroristički izboji mogu se očekivati u drugim europskim glavnim gradovima kako IS raspoređuje svoje borce volontere koje je regrutirao diljem Europe.
Kina će pojačano testirati svoju rastuću snagu i njezini pomorski teritorijalni sporovi s Japanom mogli bi voditi nasilnoj konfrontaciji. Peking pokazuje svoje vojne mišiće kao rastući regionalni hegemon koji želi smanjiti utjecaj SAD-a i njegovih regionalnih saveznika. Otvoreni konflikt s Tokijem imao bi velike ekonomske učinke budući da su te zemlje druga i treća najveća svjetska ekonomija. Također bi mogao uključiti SAD u direktnu obranu Japana i drugih ranjivih država poput Južne Koreje. Sjeverna Koreja bi također mogla udariti protiv svoga južnog susjeda ako Kina postane agresivnija.
Nekoliko destabilizirajućih scenarija moguće je i u Srednjoj Aziji. Dvije najveće države, Kazahstan i Uzbekistan, suočavaju se s problemima vodstva jer niti jedan od ostarjelih predsjednika, Nursultan Nazarbajev i Islam Karimov, nisu odredili nasljednike. Obojica kontroliraju svoje zemlje otkad su stekle neovisnost prije 25 godina i njihov će odlazak vjerojatno pokrenuti borbe za moć i potencijalne domaće pobune.
Srednjoj Aziji prijetit će prelijevanje iz nestabilnog Afganistana, bez obzira na to jesu li prijetnja etnički separatizam ili religijski terorizam. Kazahstan se dodatno konfrontira s Putinovim programom velike Rusije. Moskva će pokušati iskoristiti unutarnjuu nestabilnost Kazahstana kako bi oblikovala sjeverne regije u zemlji gdje živi brojno rusko stanovništvo. Astana bi također mogla proglasiti Euroazijsku ekonomsku uniju neprofitabilnom i nacionalističkije nastrojena kazahstanska administracija mogla bi odlučiti oduprijeti se ruskim ekonomskim pritiscima, dovodeći tako do vojne konfrontacije.
Pred izazovom će se također naći i kohezija Europske unije u 2016. zbog sve većeg otpora bilo kakvim vojnim operacijama u inozemstvu, zatim unutarnje opozicije proširenju i dubljoj integraciji, ali i odbijanjem nekoliko država da uzimaju više izbjeglica s Bliskog istoka.
Vanjska granica Schengena trebala bi se bolje braniti kako bi se migracija odvijala na uredan način, dopuštajući prave izbjeglice i isključivanjem ekonomskih migranata, ali postoje sumnje oko toga može li Grčka braniti svoje otočne granice i hoće li biti izbačena iz Schengena. Reakcija nekoliko vlada i javnosti na novi priljev nekontroliranih izbjeglica ozbiljno će potkopati kontinentalnu ujedinjenost i oživiti nacionalističke osjećaje.
Zadnje, ali ne najmanje važno – Rusija lebdi između ekspanzije i implozije. Transatlantski savez naći će se na ozbiljnom testu kako Rusija tone u ekonomsku crnu rupu najvećim dijelom zbog kolapsa cijena nafte. Predsjednik Vladimir Putin će najvjerojatnije udariti na određene susjede i mobilizirati populaciju protiv izmišljenih neprijatelja, što lako može proširiti ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku te utjecati na regionalnu stabilnost na području Baltika i Crnog mora.
Daljnji konflikti su jedino što je sigurno u jeku američke kampanje za predsjedničke izbore.
Izvor: jutarnji.hr
