Zločinačke ideologije i njihove države
Europska Unija i slobodni svijet, pobjednik Drugog svjetskog rata, izjednačili su totalitarne diktature, sve zločine totalitarnih režima 20. stoljeća, te 23. kolovoza proglasili danom sjećanja na žrtve tih krvavih diktatura.
To je datum kad su 1939. nacistička Njemačka i boljševički Sovjetski savez sklopili sporazum o uzajamnom nenapadanju i zajedničkom komadanju drugih država te prisvajanju tako osvojenih teritorija. Mandatima Ivice Račana, Stjepana Mesića, Ive Josipovića i Zorana Milanovića na vlast u Hrvatskoj dolazi tzv. reformirani komunizam: ne Savez komunista Hrvatske nego Socijal demokratska partija. Da suživot komunizma i nacifašizma traje u kontinuitetu dokazuje i pečati Zoran Milanović koji je obnovio ideološku retoriku i ponašanje Agitpropa te promovirao jedinstveni pozdrav komfašizma: uzdignuta ruka ala romana sa stisnutom pesnicom i bojni poklič: „ili mi ili oni“! Tom ritualnom gestom i krvožednim uzvikom slikovito je opisao i promovirao neraskidivo jedinstvo, sljubljivanje crnog nacifašizma i crvenog komunizma u crveni fašizam, njihovu metarmofozu iz bolesti u bolesnu nakaznost.
Nacifašizam i komunizam spadaju u istu kategoriju totalitarnih režima i od novoizabrane se vlasti očekuje da ih u duhu demokratske Europe isto i jednako tretira. Ustaštvo i komunizam jednako su bili pogubni za Hrvatsku i Hrvatima nisu donijeli sreću i blagostanje i tako ih treba i povijesno i zakonski tretirati. Hitlerov izvorni plan bio je očuvanje Jugoslavije, ali je beogradski puč od 27. ožujka 1941 preusmjerio kotač u drugom smjeru. Tako je NDH bila grubo iskorištena želja hrvatskog naroda za oslobođenjem od srpsko-četničke okupacija u kraljevini Jugoslaviji. Njeni su mentori bili fašistička Italija, nacistička Njemačka i SSSR koji je u svom programu (zapravo program Kominterne) imao razbijanje kraljevine Jugoslavije i osamostaljivanje Hrvatske. Na dan proglašenja NDH, 10. travnja 1941., SSSR i Njemačka su itekako saveznici. Do veljače 1945. godine Stajin je preko diplomatsko obavještajnih kanala slao Paveliću poruke da će sačuvati NDH, ako se dogovore o prolasku tenkovskih jedinica Crvene armije preko teritorija NDH do Trsta.
Nacifašizam (uz pomoć SSSR-a) i komunizam na ovim su hrvatskim prostorima stvorili dvije neuspješne i nesretne države: Nezavisnu državu Hrvatsku (1941. – 1945.) i Socijalističku republiku Hrvatsku u sklopu SFRJ (1945. – 1991.). Slomom fašizma u Italiji i denacifikacijom Njemačke nestala je svaka ideja obnove fašizma u Hrvatskoj. Niti jedna politička stranka u Hrvatskoj danas nije sljednik ustaškog pokreta niti slijedi njegovu ideologiju. Međutim postoji neprestani pokušaj imputacije takvih ideja i krivotvorenje povijesti, a sve s ciljem kako bi se stigmatizirala ideja hrvatske državnosti.
Socijalistička republika Hrvatska (SRH) je, međutim, država stvorena na ideologiji komunizma/titoizma (SKH/SKJ) i svog ideološkog nasljednika ima u SDP-u i HNS-u. Da bi se stvorila tzv. SRH komunisti su ubili pola milijuna Hrvata na Bleiburgu, Sloveniji, Križnom putu i u poraću na raznim lokacijama i djelove hrvatskog etničkog i povijesnog teritorija prepustili susjedima. SDP je stvoren metamorfozom SKH i ništa u svojoj totalitornoj ideologiji nije promijenio ili se makar pokušao približiti političkim načelima socijal-demokracije. O kakvoj je političkoj kozmetici riječ dovoljno govori podatak da je partijski predsjednik SKH postao predsjednik SDP – Ivica Račan, i čvrsto jezgro istih okorjelih boljševika. SKH/SDP nije se borio za suverenu hrvatsku državu, njihovi zastupnici su u ključnom trenutku napustili Hrvatski sabor kad se o tome glasovalo. Nije SKH/SDP promovirao demokratsko višestranačije, nego je procijenio da ne može izaći na kraj sa Slobodanom Miloševićem pa je borbu s velikosrpstvom i vojujućim svetosavljem prepustio onome tko tog agresora može pobijediti. Pobjedu u Domovinskom ratu izveo je HDZ i predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman.
Proces detuđmanizacije, koji je uslijedio nakon 2000., je rušenje domoljubnih snaga koje su stvorile suverenu RH, to je krađa u ratu oslobođene države. SKH/SDP, uz pomoć udbaških snaga HNS-a, a smrću prvog hrvatskog predsjednika i izborom Stjepana Mesića za predsjednika RH počeli su demontažu suvremene hrvatske Države. Započela je obnova socijalističkih vrijednosti i vraćanje Hrvatske u tzv. regijon, u okrilje starih neprijatelja hrvatske države.
Je li nakon ovih parlamentarnih izbora jasno da bi Zoran Milanović, u duhu svog komfašističkog pozdrava izveo vojsku na ulice i silom zadržao vlast – da RH danas nije punopravni član NATO-a i EU? Milanovićeva prijetnja nakon gubitka parlamentarnih izbora o tome „kako ništa još nije gotovo“ i slično upozorenje Vesne Pusić, išli su u tom pravcu.
Apsurdno je govoriti o ostacima ustaštva u suvremenoj Hrvatskoj, samo zato jer novi predsjednik Hrvatskog sabora namjerava taj hrvatski najviši politički dom preimenovati u Hrvatski državni sabor. „Krunski“ dokaz ustaštva novog predsjednika Sabora, akademika Rainera, je podatak da je za vrijeme NDH Hrvatski sabor nosio taj naziv. Istina je, međutim da se tako zvao i 1848., i 1918. godine!
I kome to smeta? Zoranu Pusiću, Ivanu Fumiću i drugim „hrvatskim antifašistima“. Nevjerojatno je da taj „hrvatski antifašizam“ – u naravi vojujući komunizam – sve vrijeme samostalne i suverene Hrvatske paktira sa srpsko-srbijanskim fašizmom, poznatijim kao četništvo. Taj tzv. antifašizam u hrvatskoj politici uporno traži i dokazuje navodno ustaštvo, a prešućuje četništvo u svojim redovima. Zašto „antifašistima“ četništvo, čak ni četništvo u hrvatskoj bivšoj Vladi Zorana Milanovića ne smeta?!
NDH i SRH proizvod su istih totalitarnih režima; dva naličja bez ljudskog lica i žalosno je da se u Hrvatskoj i nakon 25 godina od samostalnosti osuđuje samo ustaštvo, a komunizam se nakon svih krahova i dokazane krivnje tumači kao nešto normalno, čak napredno?
Lustracija se odnosi na ljude, istina se odnosi na povijest. Jedno bez drugog ne ide pa je na ovoj je vlasti da – nakon četverogodišnjeg SDPartijskog pokušaja da vrati Hrvatsku u stisak svojih neprijatelja – de facto Hrvatsku uvede u društvo demokratskih država.
Hrvatska je od 1918. iščupana iz svog društvenog okruženja; najprije je to bila svinjogojska dinastija Karađorđevića, potom nesretna epizoda s revolucionarnim ustaškim pokretom i na koncu komunistički režim koji je samo nominalno pobijeđen 1991., ali je i dalje nazočan u tzv. antifašizmu, orjunaštvu, jugonacionalizmu i djelovanju SDPartije koja u svom programu ima rušenje samostalne Republike Hrvatske i vraćanje u tzv. regijon.
L. C./hrsvijet.net
