Žuri li se Milanoviću na izbore zbog straha od istrage zlouporabe sustava?
Ministar unutarnjih poslova u demokratskom sustavu nije ministar Policije, a pogotovo nije prvi pendrek. Njegov je posao da osigura budžet za svoje ministarstvo
Demokratska je ona vladavina koja je ograničena. Ključno ograničenje vlasti proizlazi iz zakona, jer u demokratskom poretku, za razliku od građana, koji mogu činiti sve ono što im zakon izričito ne zabranjuje, nosioci vlasti mogu poduzimati samo one mjere koje im zakon izričito dopušta.
Vlast je, nadalje, ograničena i načelom diobe i međusobne kontrole različitih nosilaca vlasti i njihovih ambicija, a u suvremenim demokracijama sve veće značenje u ograničavanju i kontroli vlasti dobivaju i građansko društvo, javnost i institucije građanskog društva. U konsolidiranim demokracijama i mediji funkcioniraju kao svojevrsna kontrolna vlast, a represivni sustavi države, osim što su pod političkom kontrolom, dovode se i pod građansku kontrolu, i to jasno definiranim mehanizmima.
Jedan od važnih problema izgradnje demokratskog poretka uvijek je svojevrstan paradoks: kako istovremeno osigurati da vlast bude efikasna i da bude kontrolirana, da se onemogući da nosioci vlasti zloupotrebe svoju moć i da pritom ne ugrožavaju ljudska prava svojih sugrađana.
Sustav ograničene vladavine nije nešto što se postiže samo zakonskim rješenjima, nego je nužno razviti i demokratsku političku kulturu. Pritom je važna demokratska politička kultura cijeloga političkog naroda, koji ne smije tolerirati da ga se dovodi u podložnički položaj, ali je ipak najvažnija demokratska politička kultura onih koji obnašaju javnu vlast, jer oni moraju biti spremni na samoograničenja, čak i onda kad nemaju osjećaja da nosioci drugih vlasti, javnost ili građansko društvo, nadziru ono što trenutno čine.
Čvrsto proračunsko ograničenje i striktna kontrola državnih represivnih sustava u demokratskom su društvu samo dvije strane iste medalje. Vlade, koje nisu sposobne funkcionirati unutar čvrstoga proračunskog ograničenja, koje nekontrolirano generiraju budžetski deficit, koje ne znaju upravljati javnim dugom, redovito su i vlade koje se olako upuštaju u poigravanje represivnim sustavom. Nesposobnost funkcioniranja unutar čvrstoga proračunskog ograničenja indikator je da je neka javna vlast fokusirana na očuvanje položaja i privilegija nosilaca vlasti, a ne na javno dobro građana, a ako zloupotrebljava financijske fondove, kako bi se održavala na vlasti i postizala neke partikularne interese, ta vlast olako će, radi održavanja na vlasti, zlorabiti nacionalni represivni sustav, Policiju, tajne službe, Državno odvjetništvo…
Činjenica da Vlada Zorana Milanovića nije niti pokušavala funkcionirati u okviru čvrstoga proračunskog ograničenja, da je posve nekontrolirano generirala novi javni dug, da je posljednjih godinu dana vladavine proračun iskorištavala za predizborne svrhe i povećanje vjerojatnosti da na parlamentarnim izborima bude reizabrana, ne obazirući se na dugoročne posljedice takve politike, govori kako je riječ o vlasti koja ne zadovoljava temeljne kriterije da bismo je mogli smatrati demokratskom. Vlast, koja se u proračunskom smislu nije spremna ponašati kao ograničena, dakle, trošiti samo onoliko koliko može prikupiti iz poreza, a da pritom ne zatre ekonomsku aktivnost u državi, redovito je spremna preskakati i ograničenja kad je riječ o zaštiti temeljnih ljudskih prava građana, dakle, kad je u pitanju ostvarivanje jednog od temeljnih načela na kojima se zasniva i Europska unija: načela vladavine prava.
Zlouporabi državnoga represivnog sustava svjedočili smo tijekom cijelog mandata Milanovićeve Vlade, pa stoga i bez velikih dokaza o tome da su bili nadzirani, možemo povjerovati političkim predstavnicima Mosta kad tvrde da je tijekom pregovora njihov vođa dr. Božo Petrov bio izložen nedopustivoj povredi privatnosti od strane i inače ozloglašenog dijela policijskog sustava. Neke prethodne sumnje u prekoračenja ovlasti takozvanog PNUSKOK-a, dijela Policije, koji je zapravo izuzet od racionalnog nadzora djelovanja, a „kadroviran“ je prema posebnim načelima partijske povjerljivosti i obavlja posebno povjerljive poslove za dosadašnju vladajuću nomenklaturu, pokazale su se točnima.
Ono što se sada sumnja da je šef Milanovićeva represivnog sustava Ranko Ostojić radio dr. Petrovu, dakle, izlistavao njegove telefonske pozive, identificirao korisnike telefonskih brojeva, s kojima je Petrov komunicirao, i na taj način rekonstruirao njegovo djelovanje i veze te pokušao predvidjeti naredne pozive, nedvojbeno je utvrđeno da se prije nekoliko godina radilo tadašnjem šefu nacionalne obavještajne službe.
To je razdoblje bilo tek početak Ostojićeva autoritarnog ovladavanja represivnim sustavom, pa je unutar sustava bilo točaka profesionalizma i ambicije da se u ime profesije odupre političkoj zlouporabi. Zato je javnost i mogla saznati da je novovjeka “UDB-a” unutar Policije nadzirala šefa obavještajnog sustava, a kad se to saznalo, pa kad nije uspio niti manevar pokušaja kompromitacije tadašnjeg šefa obavještajnog sustava (tvrdnja da je komunicirao s kriminalnim miljeom), sve je završilo zaboravom i naknadno eliminacijom iz sustava profesionalca koji je upozorio na zlouporabu. Nakon što je šef nacionalnoga obavještajnog sustava mogao biti pod nazorom Milanovićeva šefa represivnog sustava, a da se pritom ne dogodi ništa, jasno je da je taj sustav u nastavku mandata mogao raditi što mu drago.
Ako je točno da je, nakon što je dr. Petrov izabran za saborskog zastupnika i pošto se profilirao kao vođa trećega najsnažnijega parlamentarnog bloka, dakle, postao akterom s “pivotalnom ulogom” u parlamentu, on bio izložen nedopustivom nadzoru paraobavještajnog sustava, uspostavljenog pod okriljem Milanovićeva šefa represivnog sustava, možemo zaključiti da akteri, koji su se u tu operaciju upustili, nisu baš inteligentni. Za razliku od autoritarnih sustava u kojima je smjena vlasti teško provediva, pa se ovakvi “profesionalci za kršenje ljudskih prava” mogu dugoročno opustiti, dokle god uspješno zadovoljavaju potrebe i zahtjeve svojih političkih gospodara, u hrvatskom političkom sustavu, u kome je Milanović obnovio elemente autoritarizma, ipak djeluju mehanizmi smjenjivosti vlasti, a pokazalo se da je vlast smjenjiva već nakon jednoga četverogodišnjega parlamentarnog ciklusa.
Za razliku od nas građana, koji smo za dosadašnju vlast cijeli njen mandat bili tek nevažni marginalci, nosioci vlasti, dakle gospoda Milanović i njegov šef represivnog sustava, vrlo dobro znaju je li istina ono u što sumnjaju dr. Petrov i njegovi suradnici. Mi, marginalci, na osnovu iskustva, što smo ga imali s Milanovićevom vladavinom, koja sigurno nije bila u skladu niti s najskromnijim demokratskim standardima, možemo biti skloni povjerenje pokloniti onome što govore dr. Petrov i Nikola Grmoja, a ne Milanovićev šef represivnog aparata.
Već činjenica da je u dilemi o tome je li ili nije bilo zlouporabe policijskog sustava lakše povjerovati onima koji sumnjaju da jest, nego onima koji rezolutno tvrde da nije, kad zapravo nema neutralnog aktera koji bi mogao reći što se stvarno događalo, jasno je da s državnim represivnim sustavom nešto ozbiljno nije u redu i da taj sustav u najkraćem vremenu mora biti podvrgnut temeljitoj reformi i da valja uspostaviti mehanizme kontrole nad njim, i to unutarnje kontrole, kontrole zakonitosti djelovanja, ali i političkoga, pa i građanskog nadzora.
Ministar unutarnjih poslova u demokratskom sustavu nije ministar Policije, a pogotovo nije “prvi pendrek”. Njegov je posao da osigura budžet za svoje ministarstvo, da se brine o zakonskom okviru koji omogućuje efikasno, ali kontrolirano djelovanje Policije kao državne agencije za provođenje zakona, da uspostavi sustav unutarnje kontrole i građanski nadzor, ali se sam ne smije uplitati u djelovanje Policije kao autonomne agencije, a pogotovo ne smije naređivati ili kontrolirati pojedine istrage. Ravnatelj Policije mora biti autonoman akter, koji svoj položaj legitimira visokom stručnošću, a ne političkim kriterijima, a njemu moraju biti podređeni svi funkcionalni dijelovi Policije kao vladine specijalizirane agencije. Osim ministra, koji takvoj Policiji osigurava financijske i sve druge preduvjete za djelovanje, a brine se i o profesionalnoj kontroli, Policija mora biti i pod nadzorom Državnog odvjetništva i saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, koji moraju imati prerogative za ozbiljan nadzor njena djelovanja, ali i pod građanskom kontrolom.
Takav sustav nova administracija mora početi uspostavljati odmah nakon potvrđivanja nove Vlade, a ovaj slučaj morao bi biti jedan od prvih u kojima bi se proveo sustavan neovisni nadzor. Pokaže li se da su sumnje dr. Petrova i njegovih suradnika bile utemeljene, nužno je da odgovornost za eventualna kršenja temeljnih ljudskih i političkih prava bude temeljito utvrđena. Pritom se ne radi, prije svega, o tome da bi dvojac najviše rangiranih u ovoj sumnjivoj situaciji trebao uvijek imati pripremljene četkicu i pastu za zube, te pribor za brijanje, nego o tome da se temeljito utvrdi njihova politička odgovornost.
Naime, ako se pokaže da u ovom slučaju ima osnova sumnji da je vrh vlasti zlouporabio državni represivni sustav, onda taj slučaj pomalo naliči na aferu Watergate. Richard Nixon zbog te afere nije bio izložen impeachmentu, sustavu utvrđivanja kaznene odgovornosti državnih dužnosnika, kakav predviđa američki ustavni model, iako ga je impeachment mogao odvesti u zatvor. Afera u kojoj je, doduše privatnim, stranačkim sredstvima, republikanski lider prisluškivao izborni stožer konkurentske Demokratske stranke, okončana je njegovom ostavkom, ali i definitivnim povlačenjem sa svih javnih funkcija, javnom difamacijom i isključivanjem iz nacionalnoga javnog života.
Žuri li se Milanoviću provesti izbore u svojoj stranci i zato jer se boji rezultata istrage u ovom slučaju, ali i u prethodnim slučajevima zlouporabe nacionalnoga represivnoga i obavještajnog sustava?
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
