Govor “mržnje“ Marka Juriča odjeknuo je sve do Latinske Amerike gdje se trenutno nalazim i pišem ovu kolumnu. Srećom za moj progresivni, liberalni habitus javio se odmah s govorom punim ljubavi i ljevičarske tolerancije Tomislav Klauški iz katoličkog dnevnika 24 sata. Ali kako «plus i minus opet daju minus» ostaje gorak okus nacionalističkog incidenta Marka Juriča.

Zanimljivo je da je s govorom mržnje zapravo počela SOA negdje u srpnju prošle godine. U jednom dijelu izvješća koje je potpisao ravnatelj Dragan Lozančić služba tvrdi da se osjeća snažan porast “četničke ideologije“ u Lijepoj našoj. Jurič nije išao u nepotrebnu širinu. Bez Banovine i Korduna, on se usredotočio na Cvjetni trg te je za četnike utvrdio da su četnici. Time je odmah digao na zadnje noge razne ljevičarske falangiste. Da taj lik barem ima smisla za satiru k’o delije iz Pupovčevih novosti koji su na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti objavili pjesmu o “Lijepoj našoj haubici“. Sam kraj genijalne satire riječima “dok mu Meron suce sije, dok mu Haag prijetnja nije, dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek’ sve bije“ oduševio je Klauškog, Tomića, Lovrićku, Dežulovića, Pilsela Drageca Stazića do te mjere da je Milorad u jednom trenutku počeo razmišljati i o Nobelu. Zamislite, sad se Marko okomio na četnike. Zašto? Jer su tobože opasni. Pa nisu na Cvjetnom trgu Ružicu Čavar prebili četnici. Staru gospođu su prebili oni koji su sad užasnuti govorom mržnje Marka Juriča. Što je uostalom lošega u tome da na video snimci mitropolit Porfirije pjeva četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji.“ Pa i Stipe Mesić je u Australiji pjevao “Juru i Zvonu Bobana“ pa mu u HSP-u to nisu zamjerili. Biti četnik danas je potpuno legitimno i legalno u susjednoj Srbiji. Srbi rezoniraju izvan poltronskih šablona koje dominiraju u RH. Rehabilitirali su Dražu Mihajlovića četničkog vođu i ideologa. Zašto? Pa valjda zato što je Draža bio borac za veliku Srbiju. Ide i rehabilitacija generala Milana Nedića koji je prvi riješio židovsko pitanje u Evropi i o tome odmah obavijestio svog frenda Hitlera. Sprema se navodno i spomenik Aleksandru Rankoviću čija je ”velika Srbija“ bila malo prevelika i samom Titu pa je drug ”Marko“na Brijunskom plenumu 1966.g., odletio u istoriju. Usput oni koji su Draži, nakon pada Vukovara, u Borovom selu digli spomenik kasnije su bili dragi koalicijski partneri Sanaderu i Jadranki Kosor. I Srbi će rehabilitirati sve koji su se kroz povijest borili za Srbiju bez obzira na ideologiju. Rehabilitacija neće jedino zahvatiti njihove Jugoslovene jer kroz ideologiju jugoslovenstva nisu uspjeli stvoriti Veliku Srbiju. Svaka čast Srbima.

A Hrvati? Svi oni koji su se borili za Hrvatsku državu su sada proglašeni ustašama i zločincima. Da nije bilo “zloglasnog Merona“ to bi bila i službena povijest. Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina čekali su k’o zapeta puška da se zabije “zadnji čavao u Tuđmanovu državu“. Ni branitelji nisu, nakon 5.kolovoza 1996.g., kod hrvatskih neojugoslavena i orjunaša prošli bolje. Sve su to za njih samo neškolovani primitivci koji su neprekidno na nišanu nevladinih udruga, Teršeličke, Pilsela, Čička (slučaj Željka Sačića). Spomenimo i “Centar za mirovne studije» ma što to značilo. Vječiti studenti tog Centra oglasili se na 18.obljetnicu tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Ljuti su i pomalo razočarani što svi tupe samo o Oluji i pobjedi u ratu, a dobar dio RH priključen je bez ispaljenog metka. Studoši su ovaj put u pravu. U Oluji je bilo svega. Kanadski general tvrdio da je pobijeno između 20.000 do 30.000 Srba. Naši progresivni mediji upozoravali su da je nakon 5.kolovoza protjerano oko 250.000 Srba. Možda? A što je s podatkom UNHCR-a da je na tom području 1993.g., živjelo 82.000 ljudi. Bilo je puno traktora, bežanije i ljevičarskih laži. A mirna reintegracija. Jacques Klajn i Vesna Škare Ožbolt su darovali Hrvatskoj nešto što je uvijek i bilo hrvatsko. Uz to i zakon o oprostu te preko njega tisuće ubojica, silovatelja koji danas rade u Hrvatskoj mirni i bezbrižni. Silovane žene susreću se sa silovateljima na ulici. Oči u oči.

Sad desničari, čim su se dokopali vlasti, kreću u reviziju povijesti. Ova provokacija Marka Juriča je tek gornji dio sante leda. Počet će se postavljati pitanje 37.000 partizanskih mirovina. Tražit će se da se ukinu mirovine drugovima koji su 1945.g., imali 3 godine, a otišli su u partizane 1942.g. Pa bi neki objavljivali registar aboliranih četnika, pa registar izdajnika itd. Najgore su glasine o zatvaranju pipe nevladinim udrugama. Što će GONG i Documenta samo sa stranim donacijama? Moglo bi ih se, kao u Rusiji, proglasiti stranim ekspoziturama što bi strašno pogodilo demokratsku javnost.

Demokratska javnost pokazala je zube. Mirjana Rakić rekla je “non pasaran“. Mirjana koja je i danas uvjerena da je dr. Tuđman ratni zločinac samim tim što je stvorio ovu državu s posebnim potrebama. Zabranila je Mirjana rad TV Z1 na tri dana. I to nije prvi put da Jurič i Bujanec promoviraju ustašluk. Jer samo ustaša može ukazivati na Porfirija koji pjeva četničke pjesme. Što će sve pasti na pamet pomahnitalim desničarima? Još će nekom pasti na pamet pljuckati na istok prema komšijama jer je baš ovih dana ugašen Radio Subotica jedini elektronički medij u Srbiji preko kojeg su Hrvati mogli biti informirani o svim događanjima koji se tiču Hrvata u Vojvodini. Vlasnik Radio Subotice je država Srbija. Dobro da to nije doznala Mirjana Rakić jer bi i Radio Subotica bila tri dana «out».

Mislim da sam čak ovdje u Americi shvatio razmjere štete koje je Marko Jurič nanio ugledu RH. Kad me je čovjek u hotelu zapitao od kuda sam ponosno sam mu odgovorio -Croatia. Gledao me par sekundi i onda sretan što je skužio rekao “ah, Šuker“. Iz čiste pristojnosti nije ni zucnuo o Juriču i Porfiriju. Vidjelo se da mu je neugodno. Ali nije bilo neugodno Tomislavu Klauškom koji je povodom predstavljanje nove vlade napisao jednu nadahnutu kolumnu na kojoj bi mu pozavidio Joseph Gobbles inače poznat po povijesnoj mudrosti koja otprilike glasi ovako: ponovi 10 puta jednu laž i ona će postati istina. Tako umoči Tomislav pero u crvenu tintu i rodi se crni tekst. Naravno počelo je s glorifikacijom jedinog pravog HDZ-ovca kojeg Jugovići i orjunaši i danas obožavaju. Kad je HDZ 2003.g., pobijedio na izborima onda su strani diplomati, podučava nas Tomica, stisnuli dragog Ivu i on je raskinuo koalicijski ugovor s HSP-om zbog crnih košulja i ustaške ikonografije za koju Ivo za vrijeme izbora pojma nije ima da tako nešto postoji. Osobito kod Đapićevih pravaša. “Sanader ih je poslušao (strane diplomate), odbio pravaše i umjesto toga izgovorio ono slavno “Hristos se rodi“. Gdje su danas ta slavna vremena. U novoj koaliciji nalaze se čak dvije pravaške stranke koje veličaju ustaštvo i NDH, a u vladi će sjediti jedan štovatelj NDH kao ministar kulture.“ Tražili su desničari ministra kulture koji bi bio na razini Andreje Zlatar Violić, ali to je bila nemoguća misija. Stipe Petrina je bio najbliži tom idealu, ali ustašoidna vlada ne želi druga Petrinu jer drug Petrina voli druga Tita, a mrzi Titovog generala Tuđmana.

Klauški kao kirurškim skalpelom secira promašaje Domoljubne koalicije. Citira, progresivni novinar katoličkog dnevnika, svog idola Milorada Pupovca kojeg je zabrinuo “slučaj Marka Juriča koji nije slučaj izoliranog novinara ni televizije koja mu daje prostora da čini to što čini» kaže Pupi. «Nažalost, riječ je o političkoj agendi koja u posljednje tri godine sve više dobiva prostor u javnosti“. Inače netko bi trebao prišapnuti i Pupovcu i njegovom alter-egu Klauškom da se to inače zove demokracija. I nije demokracija samo kad Porfirije pjeva četničke pjesme, a Pupovčeve novosti se sprdaju s hrvatskom himnom “duhovito“ je uspoređujući sa “Lijepom našom haubicom“ koja sije smrt i sakriva srpske grobove. Demokracija je i nazvati četnike četnicima, između ostalog.

Nakon briljantnog Freda Matića koji je u Vukovaru uništio više srpskih tenkova nego ih je Srbija u povijesti imala, za njegovog nasljednika dolazi Mijo Crnoja. Nad njim se Klauški skoro sažalio. Niti je uništio stotinu tenkova, niti je mobiliziran, niti se sam izliječio od PTSP-a. Novi ministar bi jednu vrstu lustracije. Ni više ni manje. Popis svih domaćih izdajnika. E moj Mijo! Čista utopija. Takav popis izbacio bi na vidjelo jednu od najdebljih knjiga ikada izdanih u Hrvatskoj. Jer kad bi svi koji su izdali domovinu izdali i knjigu po toj izdaji Hrvatska bi bila jedna velika knjižnica.

I još bi ljevičarski korpus progutao puno toga, ali ministra kulture Zlatana Hasanbegovića ne mogu i ne mogu. «Previše je» kako bi rekli Zagorci «falingi». Povjesničar s Instituta “Ivo Pilar“, jedan od čelnika udruge “U ime obitelji“, član Počasnog blajburškog voda itd. Užas!!! Nesretni Zlatan je nedavno u Otvorenom na HTV izjavio kako je “jedini rat u kojem su Hrvati pobijedili u prošlom stoljeću onaj iz 1991.g.“ Što, naravno, nije točno jer su pobijedili i 5.kolovoza 1995.g. Nesretni ministar tvrdi da je antifašizam floskula jer ga Ustav RH izvorno ne spominje. E, tu ga je čekao stari partizan Klauški. U Ustavu se spominju odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Bravo Tomice! Vidi se da iza te mutne formulacije o antifašističkom vijeću koje je oslobodilo Hrvatsku stoji glavom i bradom Vladimir Šeks. I doći će vrijeme da će u hrvatskom Ustavu jasno, glasno i nedvosmisleno pisati da je Hrvatska kao samostalna država nastala 5.kolovoza 1995.g., zabivši nogu u tur onima iz “antifašističkog vijeća“ koji se i danas pokušavaju šlepati uz hrvatske branitelje.

A Klauškom i ucviljenim ljevičarima samo citat Brain Tracyja :“Ako želite da uspijete morate naučiti živjeti sa svojim neuspjesima.“

Čitam da Stipe Petrina poziva predsjednika Sabora akademika Reinera da pod hitno podnese ostavku, a predsjednica RH raspusti Sabor i raspiše nove izbore. I da izbori traju sve dok progresivne snage opet ne dođu na vlast. Stipe je u pravom trenutku prešao preko Mosta. Drugi put bi bilo malo teže pogoditi. Recimo, Gordana Rusak je prebacila, onako lijeva i progresivna, ruksak preko ramena i preko Mosta u Hrvatski sabor. Zanimljiva biografija. Goga se najprije zaprepastila da netko uopće želi koalirati sa strankom “ratnog zločinca“ Glavaša. Ona ima malo principa, ali to malo što ima uopće ih se ne drži. Najprije je s Mosta skočila na Hrid jer joj se učinilo da sa statikom nešto nije u redu. Sad je završila u HSLS-u. Razgovarala je i s penzićima i navodno htjela malo tržiti. A penzići bez love. SDP-ovci također potvrđuju da je bilo komercijalnih razgovora o poslu za frendicu koja već ima posao. Čudno SDP-e nije na listi nepoćudnih. Oni nemaju pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca ali dobro stoje s pravomoćno osuđenim gradonačelnicima. Recimo gradonačelnik Vukovara nastradao je zbog tzv. trgovine interesima. Za nešto slično je sada zločesti Glavaš prijavio Gogu DORH-u. Čista osveta odbačenog Branimira s kojim Goga nije željela koalirati. Gordana je inače očekivano lijevo osvježenje na hrvatskom političkom nebu. Ona je za ukidanje vjeronauka u školama, a navodno je i protiv privatnih škola. Samo državne k’o u Sjevernoj Koreji. Sigurno je ljuta na Stipu koji neoprezno pili granu na kojoj sjedi tražeći nove izbore. Kad će Gordana ponovno imati priliku družiti se s pet stranaka i divaniti k’o da je u Velikom Trgovišću ako na novim izborima popuši.

Gordana vjerojatno zna za mudrost koju je početkom 20. stoljeća izrekao američki političar mislim da se zvao Harington: “U politici su važne samo dvije stvari: prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti…“

Poglavar SPC Irinej zamolio je papu Franju za prijem delegacije SPC u Vatikanu. Sveta stolica reagirala je neuobičajeno brzo. Brzo su se našli u Vatikanu Irinej, Darko Tanasković bivši ambasador pri Svetoj stolici, i šećer na kraju – Amfilohije Radović crnogorsko-primorski mitropolit SPC-a. Amfilohije je poznat po tome što je zagovarao crnogorske napade na Dubrovnik te negirao genocid u Srebrenici. Naravno, vječna tema bila je kao i obično kanonizacija Stepinca. Irinej, skroman i pastoralan kakav već jest, zamolio je Svetog oca “da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skine s dnevnog reda i prepusti ga nepogrešivom sudu Božjem“. Nepogrešivi sud Božji, u kojem će kao porotnici sjediti Irinej, Amfilohije Radović i Mitropolit Porfirije pa, ako nakon zasjedanja suda treba, mogu oni “baciti i pismu“. I što ostaje hrvatskom kleru nakon svega? Možda da kardinal Bozanić zapjeva “Evo zore, evo dana..“

Možda savjet Albert Camusa Crkvi u Hrvata: “Ne čekaj sudnji dan. Svaki je dan sudnji.“

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save