Zašto se ne treba odustati od ‘popisa izdajnika’
Uspostava dobro razrađenog i pravno dobro postavljenog registra izdajnika može biti veliki napredak ne samo za Hrvatsku
Nakon stišane bure, trenutak je da se vratimo ideji takozvanog “registra izdajnika” koji nipošto nije pogrešna, nego ideja vrlo perfidno napadnuta zamjenom teza.
Zašto biti protiv liste izdajnika? Trebaju li se tamo naći oni koje smo u poštenom i zakonskom suđenju presudili za silovanja u ratu, planiranje i provođenje ratnih zločina, ratno profiterstvo? Trebaju li se tamo možda naći oni koji su zbog istoga bjegunci od našeg pravosuđa? Zaslužuju li žrtve nakon svega takvu minimalnu satisfakciju? Pitanja su to koja se nakon svega moraju otvoriti.
Registri seksualnih prijestupnika postoje diljem svijeta
Diljem svijeta jako je poznat pojam registra seksualnih prijestupnika. Istina je da takvi registri možda otežavaju život silovateljima, pedofilima i sličnim osuđenim monstrumima. Međutim oni pomažu ostalima da se zaštite od onih za koje uvijek možemo i imamo pravo sumnjati da su spremni ponoviti zločin. Uostalom presude su javne, kao što je to slučaj i sa monstrumima koji su za vrijeme rata koristili priliku da čine zločine.
Što se tiče bjegunaca od našega pravosuđa, presumpcija nevinosti im je pravo ali registar izdaje trebalo bi biti pravo naših građana.
Abolirani ostaju abolirani, a zločinci zločinci
Odluka o aboliciji za pobunu u Domovinskom ratu bila je posve opravdana. Predsjednik Franjo Tuđman s njom je napravio snažan iskorak koji će se vremenom sve više cijeniti ali tu odluku ne treba miješati sa činjenicom da ima onih koji su se o Hrvatsku ogriješili čineći zločine koji nisu obuhvaćeni abolicijom.
Počiniti izdaju znači iznevjeriti povjerenje, povrijediti, načiniti štetu svojoj državi. Dakle takvi su definitivno i oni koji su recimo špijunirali u korist neprijatelja. Ako ima takvih tko je protiv da se njih unese u registar izdajnika?
Vratimo se na bjegunce. Nije li izdaja bijeg od našeg pravosuđa? Bježanje od suđenja i presude u trenutcima kada su tisuće naših građana završili na ulici zbog ovršnih presuda. Nisu li takvi izdali nas ostale, ne zaslužuju li se naći na listi, u registru izdajnika? Ne zaslužujemo li mi ostali provjeriti ime svakoga i znati s kime sutra trebamo poslovati, raditi, nešto kupiti? Imamo li mi pravo znati?
Bjesomučnim udarom na jednu ideju, prije svega zamjenom teza, registar koji treba prokazati izdajnike postao je nešto negativno jer se njime može učiniti nešto loše onima koji su u njemu, recimo reći istinu o njima. Pokušalo se lažno prikazati kako se njime želi popisati pola države bez razloga, bez da je to itko rekao, negdje napisao. Dobar dio uzornih građana progutao je dakle tu “šarenu lažu” bez ikakvog temelja.
Najglasniji kritičari nisu željeli konstruktivno razgovarati, predložiti koga staviti na popis, koga izostaviti, oni su jednostavno bili protiv. Kao da se plaše mogućnosti da zapravo zaslužuju biti u registru. To je ono što nas najviše treba plašiti. Da ima onih koji ne žele imenovati izdajnike, izvesti definiciju i objašnjenje potencijalnog registra. Ima onih koji ga jednostavno ne žele. Ne žele objasniti niti zašto, nego zamjene tezu i kažu kako je registar “zločinačka ideja”, poziv na napad onih koji su u njemu, a da nismo niti definirali tko su ti koji doista trebaju tamo biti. Situacija je to u kojoj doista vrijedi ona “da nije tužno, bilo bi smiješno”… Presude pravomoćno presuđenima danas možete pronaći na Internetu, registar to ne bi mijenjao.
Pa opet protivnici objava takvih registara koriste se argumentima zaštite ljudskih prava, prava na miran život nakon odslužene kazne. Međutim kako smo svjedoci sramotno niskih kazni nakon kojih zločinci slobodno šeću i nanose bol, zašto ih ne bi smo stavili na taj stup srama, malu satisfakciju žrtvama.
Registar je upozorenje
Primjerice svi znamo kako su prošli brojni ratni zločinci u Haagu, znamo da su osuđeni ali dobar dio ih je danas potpuno slobodno. Nisu nam nepoznati ali neka se nađu i u tom registru, za povijest, za buduće generacije. Kako se ne bi zaboravilo i kako bi se sva sramota tih monstruma skupila na jedno mjesto. Oni ne mogu povući što su učinili. Žrtve ne mogu zaboraviti bol koju su im napravili ali registar može biti veliko upozorenje svima onima koji misle da to mogu i oni činiti s obzirom da su se prethodnici provukli kroz vrata pravde.
Tko su izdajnici?
Biti protiv registra izdajnika, onih koji su činili ratne zločine, planirali protjerivanje ljudi, činili silovanja, masovna ubijanja je doista jednako izdaji. Posve sigurno velika većina onih koji su se sami upisivali u “lažni registar” nisu razmišljali o tomu. Povukla ih je zamjena teza onih koji jedini znaju zašto su doista protiv ideje. Zašto zapravo ne žele konstruktivno raspravljati, predlagati i osporavati.
Uspostava dobro razrađenog i pravno dobro postavljenog registra izdajnika može biti veliki napredak ne samo za Hrvatsku. Takva zbirka može poslužiti i drugima kao dobar primjer ali i upozorenje da zločinci neće biti zaboravljeni.
Izvor: direktno.hr
