Crveni fašizam
Medijska haranga koja je podignuta protiv ministra Hasanbegovića rukopis je “crvenog fašizma”. Danas je žrtva te harange ministar kulture, sutra može biti svaki građanin koji se usudi osporiti sveto, revolucionarno pravo onih koji govore i djeluju u ime naroda, uzimaju narodni novac iz proračuna, a ne smatraju potrebnim da svoje ideje potvrde na izborima.
Jedan od najutjecajnijih živućih filozofa Jürgen Habermas upotrijebio je u oštroj raspravi s njemačkim studentima radikalne ljevice, u vrijeme najvećih studentskih pobuna koje su kulminirale 1968. godine diljem Europe, izraz “crveni fašizam” kako bi upozorio na opasnu, destruktivnu ulogu tadašnje izvanparlamentarne oporbe u Saveznoj Republici Njemačkoj. Izraz “crveni” odnosno “lijevi fašizam” Habermas je prvi put upotrijebio u raspravi s jednim od vođa studentskih pobunjenika Rudijem Dutschkeom. Moram priznati, kada je o Dutschkeu riječ, bivšem asistentu na Sveučilištu u Zapadnom Berlinu, koji je dobio otkaz na sveučilištu jer je organizirao prosvjede studenata protiv rata u Vijetnamu, da su njegove akcije ipak bile motivirane željom za ostvarenjem humanih ciljeva. Stoga se pitam je li Habermas ipak pretjerao u svojoj prosudbi. Dutschke je bio marksistički sociolog s kršćanskom dušom koji je potjecao iz ugledne protestantske obitelji. Nekoliko je puta javno priznao da je ideju slobode dobio iz kršćanskog nauka, a Isusa je nazvao najvećim revolucionarom.
Ako je Dutschke bio crveni fašist, jer je sebi umislio da govori u ime većine njemačkih građana koji nisu bili svjesni da su bili izmanipulirani i postali žrtva kapitala, onda se pitam kako bi se trebalo okarakterizirati raznorazne subverzivne aktiviste nevladinih organizacija u Hrvatskoj koji se nominalno pozivaju na doktrinu antifašizma, a u praksi osporavaju najveća postignuća demokracije. U pravilu šire dezinformacije o fašističkoj vladi u Hrvatskoj, smatrajući svaki put kad u Hrvatskoj na vlast dođe desnica, da je kod nas na djelu perfidni oblik fašizma. Jedino što im se sviđa u Hrvatskoj jest novac poreznih obveznika koji im je Milanovićeva vlada u protekle četiri godine dijelila šakom i kapom. Tako je, primjerice, u 2014. godini iz državnog proračuna za revolucionarne aktivnosti nevladinih udruga na području kulture isplaćeno oko 600 milijuna kuna. Primjera radi navodim da je gotovo nepoznata udruga Kulturpunkt dobila 250 tisuća kuna, Mladi antifašisti za očuvanje natpisa Trg maršala Tita dobili su 170 tisuća kuna, H-alter 250 tisuća kuna, K zona 170 tisuća kuna. Istodobno navodim kao primjer da udruga Hegelovo društvo, koja proučava važnost europske kulturne baštine, nije dobila ni lipe. Jedan od čelnih ljudi ovoga kvaziljevičarskog establišmenta priznao je da je Milanovićeva vlada napravila propust jer je novac dijelila samo ljevičarskim udrugama u kulturi pa stoga ne čudi ako za godinu dana HDZ-ova vlada bude primjenjivala potpuno druge kriterije kako bi poduprla udruge koje se pozivaju na kulturnu djelatnost.
Sve ove udruge s malobrojnim članstvom i visokom svotom doniranih sredstava imaju zajedničko obilježje da zastupaju mišljenje koje bi ujedno prema njihovoj interpretaciji trebalo biti ispravan svjetonazor većine građana. Postoji jedna zajednička poveznica svih diktatura – od jakobinske preko boljševičke strahovlade pa sve do diktature proletarijata u različitim varijacijama. Analogno se može reći i za antiparlamentarne organizacije koje se bave ispiranjem mozga građana. Svi su oni govorili i djelovali u ime naroda, a to čine i danas u skladu s načelom Rousseauove “opće volje” (volonté générale) koju ne treba provjeravati u praksi na demokratskim izborima jer narod nije još svjestan što je njegova “opća volja”. Mistično poistovjećivanje svih velikih vođa sa svojim narodom, koje nije bilo podvrgnuto demokratskoj legitimaciji, opravdavano je Rousseauovom teorijom društvenog ugovora i općom voljom. Vladavina revolucionara uvijek je bila legitimirana jednim obrazloženjem da moć ne smije doći u ruke kontrarevolucionara. Da ne zaboravimo, najvjerniji Rousseauov učenik bio je upravo jakobinac Maximilien François Marie Isidore de Robespierre. Rousseauova opća volja uzdignuta je u vrijeme Robespierreove diktature kao univerzalni kriterij istinitosti i etičnosti, koji nje dopuštao nikakvo protivljenje. Čak kada bi protiv proklamirane opće volje bila većina građana, ne bi trebalo birati sredstva da se ona ostvari. Svoju djelatnost Robespierre je gnomski sažeo u tvrdnju da je vrlina bez terora neostvariva, a teror bez vrline opasan. Ne čudi stoga da su Robespierreovi revolucionari u ime pravednosti tijekom kratke vladavine pogubili u šest mjeseci više osoba nego katolička inkvizicija u dvjesto godina suđenja u ime pravednosti.
Robespierre je zapravo bio prvi značajniji teroristički promicatelj apstraktnih univerzalističkih vrlina – bez pokrića u praksi. Sličan svjetonazor imamo kod osoba regrutiranih u raznoraznim ljevičarskim leglima, koje u realnoj demokraciji vide najčešće protivnika za ostvarenje svojih proklamiranih ideja. Kao izvanparmalmentarne grupacije često se pozivaju na građanski neposluh, služe se totalitarnim metodama kako bi svoja stajališta univerzalizirale. Sjetimo se samo demonstracija studenata prije pet godina na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koje su organizirane sa svrhom da studentima uskrate prava na edukaciju, a profesorima da ostvare svoju radnu obvezu i odgovornost. Totalitaristički duh pseudodemokratskih izvanparlamentarnih grupacija artikulira se u različitim nevladinim organizacijama, registriranim kao udruge koje su postale poznate po subverzivnim djelatnostima koje nitko ne smije osporiti ili dovesti u pitanje.
Kada je riječ o razbacivanju antifašističkim frazama, smatram da složenim temama kao što je pitanje počinjenih zločina treba pristupiti strogo znanstveno, objektivno i nepristrano, bez strasti i emocija, bez srdžbe i pristranosti “sine ira et studio”, kao što je svojedobno zahtijevao rimski povjesničar Tacit. Medijska haranga koja je posljednjih tjedana podignuta protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića nosi vidljiv rukopis “crvenog fašizma”. Danas je žrtva te harange ministar kulture, sutra može biti svaki građanin koji se usudi osporiti sveto, revolucionarno pravo onih koji govore i djeluju u ime naroda, uzimaju narodni novac iz državnog proračuna, a ne smatraju potrebnim da svoje ideje potvrde u demokratskim izborima.
U tom je smislu antifašizam postao najobičniji flatus vocis, prazna floskula koja se koristi za obračun s neistomišljenicima. U državi gdje je antifašistički pokret smijenio jednu diktaturu, a istodobno uspostavio drugu komunističku diktaturu koja je trajala 45 godina, nemamo nikakvih razloga biti antifašisti. U Hrvatskoj, koja je službeno postala članica civiliziranoga svijeta, dovoljno je biti legalist i zagovarati pošteno i pravedno funkcioniranje državnih institucija. Prigovori nakon gubitaka izbora da je nova vlast fašistička samo su najobičnije bacanje dimne zavjese kojom se želi prikriti činjenica da su građani pokazali crveni karton bivšoj vlasti. Umjesto stupidnih prepucavanja o partizanima i ustašama, vrijeme je za kompetentne rasprave kako poboljšati standard građana, kako smanjiti odljev mladih iz države, odnosno kako onima koji su svoj život uložili u socijalnu pravdu, plaćajući mirovinsko i zdravstveno osiguranje, omogućiti barem donekle pristojan život građanina jedne države članice Europske unije.
Antifašizam kao pokret koji je bio protiv fašizma danas u tom pogledu ništa ne znači pa mirne duše mogu reći da nisam antifašist i da nemam uopće potrebe tako nešto biti. Štoviše, smatram da je povijest južnoslavenskih naroda opako zatrovana antifašizmom koji je u ime naroda sustavno progonio protivnike revolucije. Kontrarevolucionari od vremena Francuske revolucije pa do Homeinijeve Islamske revolucije zavrjeđuju također dostojanstven život, dostojanstvenu kaznu ako su se ogriješili o kriterije čovječnosti.
Mene osobno zabrinjava trenutačno u Hrvatskoj haranga koju vode pristaše kvaziantifašističke falange, prisiljavajući svakoga da se izjašnjava kao 1946. godine da je antifašist. Još malo pa ćemo počinjati i završavati dopise s potpisom “Smrt fašizmu, sloboda narodu!” Možda na prvi pogled prvi dio ove formulacije nije sporan. No problem je u tome da je svatko mogao biti stigmatiziran kao fašist, što je uostalom potvrdila brutalna povijest Titove boljševičke diktature. Drugi dio poslijeratne floskule, “sloboda narodu”, ne bih htio komentirati. Onog trenutka kada se sloboda stavlja u parole, na plakate i slično, očito se javlja sumnja da sa slobodom pojedinca nešto nije u redu. Naravno da nije, jer se pojedince koji su na bilo koji način stršili izvan komunističke uravnilovke dovodilo u red metodom Prokrustova kreveta. Sve što se ne ukalpa u postavljene kalupe, mora biti uklonjeno.
Iz vlastitog sam iskustva često doživljavao što znači promicanje pravednosti u ime antifašizma. Kada sam se prije nepune dvije godine prijavio na natječaj Ministarstva vanjskih poslova za izradu studije “Prikupljanje hrvatskih iskustava demokratske tranzicije – uspostava okvira i uvjeta za međunacionalnu i međuvjersku pomirbu” prikupio sam skupinu uglednih stručnjaka iz Hrvatske i njima prijavio istraživački program. Jedini kriterij za dodjelu programa bila je najjeftinija ponuda. Kasnije sam doznao da je naša ponuda od 111.111,00 kuna ipak bila najpovoljnija. Međutim, MVP nije se pridržavao propisanih kriterija, nego su se u posljednji trenutak odlučili primijeniti kriterij pripadnosti antifašizmu, pa je novac za istraživački projekt dobio povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tvrtko Jakovina. Tvrdnju da su primijenjeni “kriteriji antifašizma” priopćila mi je ista osoba koja me je nagovorila da se javim na natječaj za projekt jer su obećali pravednu i poštenu prosudbu. Navodno su htjeli da bude dobra studija koju će MVP moći koristiti u promidžbene svrhe. Na moj uloženi priziv državne institucije nikada nisu odgovorile.
Stoga mirne savjesti mogu ponoviti tvrdnju koju sam napisao kada sam počeo pisati kolumne za ovaj portal: “Antifašizam? Ne hvala, bilo je dosta!”
Autor: dr. Jure Zovko / 7Dnevno
