Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra dr. Ante Nazor najavio je u Hrvatskom saboru skoro objavljivanje kompletnog popisa poginulih u Domovinskom ratu s hrvatske i srpske strane. Na popisu je oko 20.000 ljudi i njegovo sastavljanje samo po sebi golem je posao, zahtjevan i odgovoran. No, sve je za Nazorov tim bilo mnogo još složenije jer su im se stavljale (ne)očekivane zapreke.

Nazor objašnjava zašto se Centar uopće prihvatio toga posla jer podaci o poginulima su i prije objavljivani.

– Prvi “službeni” podaci o žrtvama na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu navedeni su 15. siječnja 1996. u “Izvješću predsjednika Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini”:

“U čitavom Domovinskom ratu, od 1991. do 1995. hrvatski narod imao je sljedeće ljudske žrtve: u Republici Hrvatskoj 10.668 poginulih i 2915 nestalih (ukupno 13.583 poginulih i nestalih), te 37.180 ranjenih.

U BiH Hrvati su imali 9909 poginulih i nestalih i 20.649 ranjenih. Prema tome, ukupni hrvatski gubici iznose 23.492 poginulih i nestalih te 57.289 ranjenih osoba, što sveukupno čini 81.321 stradalih osoba. Od toga u Republici Hrvatskoj 50.763 ili 62 posto, a u BiH 30.588 ili 38 posto.”

No, poslije je bilo još preciznijih popisa.

– Da, prema podacima Odjela za informiranje Ministarstva zdravstva iz 2000. godine, u Domovinskom ratu u Hrvatskoj poginulo je ili je ubijeno 4737 civila. Istodobno, prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz 2002., u Domovinskom ratu poginulo je ili je ubijeno 8147 hrvatskih branitelja.

Dakle, prema navedenim podacima, ukupno je poginulo ili je ubijeno najmanje 12.884 hrvatskih branitelja i civila. Tome broju treba pridodati i više od 1000 osoba koje su se tada vodile kao nestale, uglavnom 1991. i 1992. godine.

Svi podaci objedinjeni su potom u Ministarstvu hrvatskih branitelja u jednu bazu podataka, na temelju koje je sastavljen i popis od oko (najmanje) 12.500 žrtava u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani, koji je Hrvatska koristila na suđenjima u Haagu.

Istraživanja su se i poslije toga nastavila.

– Da, zadnje podatke o broju poginulih i ubijenih naveo je ratni ministar zdravstva prof. dr. sc. Andrija Hebrang u svojoj knjizi “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” (Zagreb, 2013.), pisanoj na temelju podataka Stožera saniteta Ministarstva zdravstva, zaprimljenih od svih 58 zdravstvenih ustanova koliko ih je sudjelovalo u zbrinjavanju ranjenika, tijekom Domovinskog rata: “U Domovinskom ratu na hrvatskoj strani ubijen je 6891 hrvatski vojnik i 7263 civila (ukupno 14.154)”, a među ubijenim civilima je 345 djece (4,8 posto).

Pa to su prilično različiti podaci, više od tisuću žrtava razlike.

– Baš zbog toga što je očito da postoje različiti podaci o broju ubijenih, odnosno o omjeru između ubijenih branitelja i civila (poduži je popis poginulih koji se navode i kao branitelji i kao civili), naš Centar počeo je provjeravati sve dostupne podatke s podacima u našoj bazi podataka.

To su baze podataka iz MORH-a, MUP-a, Ministarstva zdravstva, te postojeća objedinjena baza podataka iz Ministarstva hrvatskih branitelja, kao i literatura o tome – do sada smo provjerili podatke iz 124 knjige – žrtvoslova.

Koje sve podatke prikupljate za svaku pojedinu osobu?

– U bazi podataka našega Centra o poginulim i ubijenim civilima nedostaju mnogi od podataka koje smo predvidjeli. Baza sadrži sljedeće podatke o osobi: ime, prezime, JMBG, ime oca, mjesto rođenja, mjesto i županiju prebivališta, datum stradanja, mjesto i županiju stradanja, spol, način stradanja i, ako je riječ o braniteljima, postrojba, te okolnosti stradanja i izvor.

I kako ćete te prazne stavke upotpuniti?

– Spomenuti popis sada je na provjeri u MUP-u, a nakon te provjere, sve što ostane nepoznato trebat će riješiti “terenskim” istraživanjem. Da bi se izbjeglo ponavljanje istih osoba, a s obzirom na to da je namjera izrade spomenutoga popisa utvrditi izravne demografske gubitke u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, kao glavni kriterij prebrojavanja uzima se mjesto prebivališta.

A što je sa žrtvama na srpskoj strani? Ulaze li i one na popis?

– Naravno, za ukupne izravne demografske gubitke u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, navedenim podacima treba pribrojati i poginule i ubijene na okupiranom području Republike Hrvatske, dakle uglavnom osobe srpske narodnosti, koje naš Centar unosi u posebnu bazu podataka na temelju podataka iz dokumenata “RSK” od početka svoga rada.

Tako su, zaključno s krajem lipnja 2015., u bazu podataka uneseni podaci za 6203 smrtno stradalih i nestalih osoba, od toga 3755 poginulih, 863 ubijenih, 463 samoubojstava, 338 smrti nakon ranjavanja, 21 ubijenih u zatočeništvu, 98 nepoznatih okolnosti stradavanja i 665 nestalih. Među stradalima je i 54-ero djece.

Moram naglasiti, popis nestalih, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, vrlo uspješno je priredila Uprava za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, za što je dobila pohvale od međunarodne zajednice.

I kad bi ovaj cjeloviti popis mogao biti objavljen?

– Teško je reći. Naglašavam, posebno su zanemareni podaci o ubijenim civilima, zbog čega će se na javno objavljivanje konačnog popisa izravnih demografskih gubitaka Hrvatske u Domovinskom ratu pričekati još neko vrijeme. Sigurno je da to neće biti moguće bez odobrenja Vlade RH.

Ipak, neki vam prigovaraju da u radu nemate isti tretman prema svim žrtvama?

– Ne stoji tvrdnja pojedinih nevladinih udruga da država nema popis poginulih i ubijenih, a posebice ne stoji tvrdnja da hrvatske institucije “ne zanimaju žrtve na srpskoj strani”. Žalosno je da su takve izjave dolazile od pojedinaca iz nevladine udruge “Documenta”, kojoj je upravo naš Centar dao popise poginulih i ubijenih na okupiranom području Banovine i Sisačko-moslavačke županije.

Njihovo prozivanje i negiranje rada državnih ustanova, te prešućivanje dijela izvora na kojima temelje svoje podatke, u najmanju ruku nije korektno.

Je li Centar uopće surađivao s nevladinim udrugama?

– Sve dosad izneseno pokazuje da je Centar bio otvoren i prema nevladinim udrugama, no da je nekorektnost vodstva “Documente”, što se ne odnosi na ostale ljude koji tamo rade, te njihova neprofesionalnost i neodgovornost razlog zbog čega ta suradnja nije moguća.

Dakle, moj stav nije utemeljen na predrasudama prema nevladinim udrugama, nego na iskustvu promatranja odnosa pojedinih takvih udruga prema izvorima i činjenicama.

Kako to mislite? Čelnici tih udruga dugi se niz godina bave tim poslom i podrazumijeva se da su stručni.

– Ja bih baš postavio pitanje stručnosti ljudi koji su se profilirali kao njihovi čelnici, da javno nameću svoje stavove u područjima za koje nemaju potrebne referencije te iskustvo znanstvenog i stručnog rada.

Nakon svega, oni državne ustanove prozivaju da nisu odradile pojedine projekte, prešućujući da već dugi niz godina dobivaju znatna sredstva za iste projekte, koje također nisu završili, niti ih mogu završiti bez pomoći državne administracije.

E, sad smo došli na još jednu aktualnu temu, novog ministra Hasanbegovića i njegovu namjeru da reorganizira način dodjele novca udrugama…

– Odmah ću vam reći, prema istom obrascu “etiketiranja” koje su provodile tijekom suđenja generalima Gotovini i Markaču u Haagu, kad su hrvatsko društvo prozivale za netolerantnost i nespremnost na “suočavanje s prošlošću”, uglavnom iste osobe, potpuno zanemarujući okolnost i smisao njegove izjave, danas optužuju ministra kulture za nešto što nije rekao, kako bi našle opravdanje za izmišljenu tvrdnju da je na djelu “fašizacija” Hrvatske.

Je li onda problem u novcu?

– Držim da svi mi koji se financiramo sredstvima poreznih obveznika, bilo da je riječ o državnim ustanovama ili “nevladinim” udrugama ili neprofitnim portalima koji dobivaju sredstva iz državnoga proračuna, moramo u javnim nastupima, kako u govorima, tako i u pisanim tekstovima, biti odgovorni prema činjenicama.

To znači da bi svaki autor trebao poznavati problematiku o kojoj govori ili piše, no opravdano pitanje je li to tako, uporno se zanemaruje.

Tako će i sada u medijima prevladati pitanje motiva i opravdanosti ministrove odluke o raspuštanju povjerenstva za neprofitne medije, a zanemarit će se drugo, meni važnije, pitanje kako je moguće da se državnim sredstvima financiraju članci iz čijega sadržaja je očito da motiv njihova objavljivanja nije objektivno informiranje javnosti.

Je li povjerenstvo ipak bilo naprasno smijenjeno?

– Na to se može odgovoriti i protupitanjem: Ako su objektivnost i odgovornost, te stručnost i profesionalnost, poželjni kriteriji za rad svih nas koji dobivamo plaću iz državnoga proračuna ili odlučujemo o tome kome će ići sredstva iz državnoga proračuna, tko može podržati povjerenstvo čiji se član vodi kriterijem: “Uskoro će vaši doći na vlast, pa ćete onda dobiti novce…”?

No ostaje pitanje je li ministrova odluka zakonita?

– Zakonitost raspuštanja neka komentiraju pravnici, ja se nisam žalio kad su mene smjenjivali iz upravnih vijeća, doduše nisam ni tražio da postanem njihov član.

Odakle su poginuli branitelji

Podaci Ministarstva branitelja:
iz Vukovarsko-srijemske županije 1134 poginula branitelja
(ili 16,4 posto)
iz Zagrebačke županije 1163 (14,3 posto)
iz Osječko-baranjske 948 (11,6 posto)
iz Brodsko-posavske 614 (7,5 posto)
iz Splitsko-dalmatinske 560 (6,9 posto)
iz Sisačko-moslavačke 556 (6,8 posto)
iz Karlovačke
555 (6,8 posto) itd.

Pola žrtava iz 1991.

Najviše hrvatskih branitelja, prema podacima Ministarstva branitelja, poginulo je u 1991. (3761), a zatim u 1992. (1841), a kad se broju poginulih branitelja u 1991. pridoda i broj poginulih i ubijenih te nestalih civila 1991. (vjerojatno više od 3500), postaje jasno da je više od 50 posto žrtava iz 1991. godine.
Godine 1995. poginula su 844 hrvatska branitelja, od toga, prema zadnjem popisu koji smo ažurirali u srpnju 2015., u oslobodilačkoj operaciji “Oluja” poginula su 204 hrvatska vojnika i policajca (još dvojica se vode kao “nestali”). Svi ti brojevi izneseni su na temelju dosadašnjih rezultata istraživanja i nisu konačni.

’Documentine’ krivotvorine

Potrebno je podsjetiti javnost da su čelnici pojedinih udruga poput “Documente” i njihovi istomišljenici podržavali one koji su, iznoseći netočne podatke i neutemeljene zaključke, hrvatske generale Gotovinu i Markača prikazivali kao zločince, a Oluju kao “udruženi zločinački pothvat”, uvjeravajući nas pritom kako Haaški sud treba pisati hrvatsku povijest.
Istodobno, Centar je ogroman trud i vrijeme, zajedno s drugim znanstvenim ustanovama, posvetio prikupljanju i prezentaciji dokumenata koji su, na kraju, takve optužbe ipak demantirali.

Istočna Slavonija

Prema podacima Ministarstva zdravstva iz 2000. godine, u istočnoj Slavoniji poginulo je najviše civila, njih 2587, što je 54 posto od broja ukupno stradalih civila na području Hrvatske.

DAMIR DUKIĆ/SLOBODNA DALMACIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save