Dragutin Dimitrijević-APIS i Milanović-Baukov APIS
Zamislite slijedeću situaciju. U demokratskoj parlamentarnoj Državi Izrael ( Medinat Jisr“el), jedinoj židovskoj državi na svijetu, predsjednik vlade i stranke Likud, Benjamin Netanjahu osnuje agenciju za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama. Iako se tvrtka bavi upravljanjem dokumentima, produkcijom i finalizacijom dokumenata, njena osnovna namjena je tehnička realizacija provedbe izbora i unos podataka izbornih rezultata.
U tvrtku se zapošljavaju samo članovi stranke Likud sa osobitom preporukom o masovnom zapošljavanju omladinaca te stranke. Zabranjuje se svaki neovisni građanski nadzor i provjera korektnosti rada tvrtke u obradi izbornih rezultata. Nakon višednevnog vijećanja i rasprava unutar partije, dvojbu oko imena agencije između dva prijedloga GESTAPO IT ili GOEBBELS IT prekinuo je sam predsjednik Netanjahu i nova vladina tvrtka dobila je ime GOEBBELS IT d.o.o. U izraelskom parlamentu Knesetu, kojeg čine 120 zastupnika ovaj događaj nije ni zamijećen ili narodni zastupnici židovskog naroda nisu smatrali da je stvaranje takve tvrtke vrijedno parlamentarne rasprave. Naime, nije im uopće zasmetalo da se državna tvrtka nazove po prezimenu Paula Josepha Goebbelsa, Reichova ministra narodnog prosvjećenja i propagande, jednog od najbližih suradnika i najvećih obožavatelja Adolfa Hitlera. Iako je Goebbels u svom djelovanju propagirao enormne doze antisemitizma, zastupnici Kneseta nisu smatrali da je tu išta sporno niti da tu ima elemenata bar minimalnog ugrožavanja dostojanstva židovske nacije, a samim tim ni naznaka ugroze nacionalne sigurnosti.
Svakome tko ovo pročita odmah će biti jasno da je to fikcija odnosno nešto nestvarno i nemoguće te da se nešto slično nigdje ne može dogoditi, a pogotovo ne u Izraelu. Međutim, svi koji tako misle grdno su se prevarili. Postoji jedna zemlja u srcu Europe gdje se fikcije pretvaraju u stvarnost i gdje se nitko ne obazire na gaženje dostojanstva vlastitog naroda pa čak ni oni kojima je to posao i kojima bi jedino morala biti na umu zaštita nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti.
U Hrvatskoj egzistira Agencija za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama, APIS IT d.o.o. koja pruža strateške, stručne i provedbene usluge javnom sektoru Republike Hrvatske u planiranju, razvoju, podršci i održavanju poslovno-informacijskih sustava po principima umrežene korisnički usmjerene uprave. Između ostalog APIS je zadužen za tehničku realizaciju provedbe izbora. APIS se našao u fokusu hrvatske javnosti poslije izjave Tomislava Karamarka o postojanju indicija o krađi zastupničkih mandata, radi čega DIP podnosi Državnom odvjetništvu (DORH-u) kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog mogućeg počinjenja kaznenog djela izborne prijevare. APIS IT d.o.o. je 51% u vlasništvu države i 49% u vlasništvu grada Zagreba. Tvrtku vodi menadžerski trojac koji su, sasvim slučajno svi članovi SDP-a. U Jutarnjem listu je (2014.g.) objavljeno da je u zadnje dvije godine u APIS-u zaposleno čak 115 osoba većinom članova SDP-a i Foruma mladih SDP-a ili osoba obiteljski ili na drugi način tijesno vezanih uz istaknute članove te stranke. Gradonačelnik Milan Bandić tvrdi da je u posljednje četiri godine u istoj zaposleno preko 300 ljudi bez njegovog znanja iako je grad Zagreb suvlasnik tvrtke. Ne želeći suditi o opravdanosti indicija o izbornoj prijevari, teško je ne primijetiti da se i ne razmišlja o nekakvom neovisnom građanskom nadzoru tvrtke APIS pri provođenju tehničke realizacije jednog od simbola zapadne demokracije, slobodnih višestranačkih izbora. Pod neovisnim građanskim nadzorom svakako se ne misli na nadzor udruga kao što je GONG koja se besramno svrstala uz jednu opciju prilikom provođenja referenduma U ime obitelji, ali se i dalje nameće i gura od strane hrvatskih medija kao relevantan faktor u promatranju i kontroli izbornih procesa.
Da bi se vratili u kontekst početka ove fikcija–stvarnost–priče potrebno je raščlaniti što je ili tko je APIS.
Srpski pukovnik Dragutin Dimitrijević-APIS je davne 1903. godine osnovao tajnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt“, poznatiju pod imenom „Crna ruka“. Prilikom osnivanja postavljeni su glavni ciljevi organizacije, a to su ujedinjenje svih Srba i susjednih zemalja u kojem ima srpskog stanovništva u „Veliku Srbiju“. Konspirativna špijunska i teroristička djelatnost po njezinu statutu trebala se odvijati izvan Srbije. „Crna ruka“ je poslala svoje operativce u Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Slavoniju sa Srijemom, južnu Ugarsku (Vojvodinu) i u Hrvatsko primorje. Zadaće su im bile širenje propagande i nezadovoljstva među srpskim pučanstvom u tim zemljama, organiziranje četničkih skupina i provedba terorističke revolucionarne djelatnosti. Tadašnja ideologija i djelovanje „Crne ruke“ odigrala je presudni utjecaj na četnički pokret usmjerivši ga na vrlo brutalno i zločinački agresivno djelovanje u bližoj i daljoj budućnosti, što posebno dolazi do izražaja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali i u obrambenom, hrvatskom Domovinskom ratu, te agresijama na Sloveniju, Bih i Kosovo. Uostalom kada se kompariraju smjernice velikosrpskog djelovanja od tih vremena do danas, kristalno jasno se vidi sinkroniziranost provođenja tih ideja kako kroz vrijeme tako i kroz prostor. One su konstanta bez obzira provode li se iz Srbije ili se njihovo djelovanje širi unutar same Hrvatske. Koliko je djelovanje prema primarnom cilju stvaranja „Velike Srbije“ aktualno i danas vidi se po nekim dijelovima statuta „Crne ruke“ (Ustav organizacije).
Članak 1. U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenje Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.
Članak 2. Organizacija pretpostavlja revolucijonu borbu kulturnoj, stoga joj je institucija apsolutno tajna za širi krug.
Članak 4. Za ispunjenje svog zadatka organizacija sprovodi revolucijonu organizaciju po svim teritorijama na kojima Srbi žive van granica, bori se svim sredstvima protiv svih neprijatelja ove ideje.
Kada se uz ovo razmotre i neke točke iz memoranduma SANU 2 stvaranog u bliskoj prošlosti, stvari postaju još jasnije:
– Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju.
– Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haaškom tribunalu
– Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.
– Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.
– Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.
– Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.
Jedini mogući zaključak je da ideja „Velike Srbije“ još postoji i da uz nju čvrsto stoji mnoštvo pojedinaca, raznih grupacija i udruga svih kameleonskih boja kako u službenoj Srbiji tako i nažalost, u modernoj Hrvatskoj.Između ostalog na tu opasnost po nacionalnu sigurnost je ukazala i SOA u svom godišnjem izvješću Hrvatskom saboru, ukazujući na zabrinjavajući porast četničkih pojava u Hrvatskoj. SOA: „Obavještajnim radom su zabilježeni kontakti četničkih pokreta iz okruženja sa svojim istomišljenicima u Hrvatskoj“. Zanimljivo, ovaj upozoravajući izvještaj SOA-e u Hrvatskome javnom prostoru u potpunosti je – prešućen.
Ivica Čutura/hrsvijet.net
