Evolucija, kreacionizam i teorija inteligentnog dizajna
Činjenicu da je hrvatski ministar znanosti upozorio na neka dobra znanstvena rješenja koja nudi kreacionizam shvaćen kao teorija inteligentnog dizajniranja u području biotehnoloških znanosti treba shvatiti kao poziv na ozbiljnu znanstvenu raspravu, a ne ići đonom na ministra jer je dirnuo u dogme koje nam nude teoretičari neodarvinističke slike svijeta i ono što one implicir
Medijski lovci na senzacije bombardirali su nas prošlog tjedna atraktivnim otkrićem da ministar znanosti prof. Predrag Šustar, kao deklarirani katolik, navodno zastupa pseudoznanstvenu teoriju kreacionizma. Kao potvrda tvrdnji naveden je Šustarov članak “Znanost i religija kod Ruđera Boškovića”, objavljen 2013. godine u koautorstvu s dr. sc. Aleksandrom Golubović u Riječkom teološkom časopisu u kojem autori zastupaju kreacionističku teoriju po kojoj je svijet stvorio inteligentni dizajner, objašnjavajući je na primjeru hrvatskog filozofa Ruđera Boškovića. Javilo se i nekoliko naših uglednih znanstvenika koji su izrijekom zatražili ministrovu neopozivu ostavku uz jasno upozorenje da osoba koja podržava kreacionizam i osporava teoriju evolucije ne može voditi sustav znanosti i obrazovanja jedne države, jer nije sposobna razlikovati što je znanost, a što pseudoznanost. Kao potvrda da ministar znanosti nije u pravu navedeno je mišljenje pape Franje da su, naime, “teorija evolucije i Velikog praska točne, a da Bog nije mađioničar s čarobnim štapićem.” Ako, dakle, Bog nije mađioničar, otpada i “argument finog uštimavanja“ (fine tuning argument) da je naime Bog optimalno posložio fizikalne konstante, kao npr. najpoznatije koje opisuju jačinu četiri prirodne sile – gravitacijsku, elektromagnetsku, jaku i slabu nuklearnu silu – kao što je ministar pisao dok još nije bio ministar.
Ministra znanosti pokušalo se dodatno diskreditirati zbog navodnog kreacionističkog svjetonazora navodeći kao činjenicu da većina uvaženih znanstvenika i teoretičara znanosti danas smatra kako je kreacionizam neprihvatljivo pseudoznanstveno objašnjenje stvarnosti. Kreacionizam u uskom smislu pojma, vezan prvenstveno za američku kulturu, podrazumijeva protuznanstvenu, fundamentalističku teoriju prema kojoj je svijet star šest do deset tisuća godina. Teorija evolucije je za takve kreacioniste neprihvatljiva jer je Bog izravno stvorio sve vrste u jednom trenutku, kao što je izrijekom navedeno u starozavjetnoj knjizi Postanka.
U članku o Boškoviću autori rabe kreacionizam u “najjednostavnijem obliku, tj. kao tezu da je Bog stvorio i uredio svemir.” Možda je bilo primjerenije da zbog pogrešne konotacije s trivijalnim pseudoznanstvenim kreacionizmom uopće nisu koristili izraz “kreacionizam”. Na stupnju argumentacije kako je izložen dokaz dizajna odnosno “finog uštimavanja” formalno-logički je prihvatljiv. Kant je kao najrezolutniji kritičar dokazivanja Božje opstojnosti pokazao velike simpatije prema fiziko-teleološkom dokazu koji možemo smatrati ranom varijantom argumenta inteligentnog dizajna, ali je ipak ostao konzistentan u mišljenju da je ideja Boga najviše što nam argument može ponuditi. Za dokazivanje realnoga postojanja Boga moramo ponovno posegnuti za argumentacijom iz ontološkog dokaza, a ovaj sadrži klasični primjer skoka u zaključivanju jer po uzoru na matematiku entitete mišljenja proglašava ontološki realnim.
Činjenicu da Darwin nije dao objašnjenje nastanka života iz neorganske materije mnogi pristaše inteligentnog dizajna vide kao mogućnost da se inzistiranjem na najboljem objašnjenju teorija evolucije nadomjesti kombinacijom emergentizma i dizajniranja svijeta, pri čemu se Bogu pripisuje uloga tvorca i dizajnera kozmosa. Već je poznati američki filozof znanosti Thomas S. Kuhn plauzibilno pokazao da u znanstvenom svijetu dolazi do promjene određene znanstvene slike svijeta, koju on naziva paradigmom, kada se pojave anomalije i prijepori koji ugrožavaju znanstvenu stabilnost paradigme. Ako nije moguće riješiti problem anomalija, dolazi do promjene paradigme. Protivnici neodarvinističke slike svijeta već desetljećima sustavno traže rupe u teoriji evolucije, ukazuju na nedostatke u mehanizmima objašnjenja koje nudi teorija evolucije. No, ipak ostaje upitno koliko je moguće kreacionističkim objašnjenjem života u cjelini, reduciranog na formu inteligentnog dizajna, opovrgnuti teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju razvoja biološkog života.
Prigovori protiv evolucije ne dolaze samo iz religioznih krugova, među kojima prednjače američki metodisti i baptisti. Jedan od najpoznatijih kritičara neodarvinističke slike svijeta je poznati američki filozof Thomas Nagel, koji je osnovu za svoju kritiku teorije evolucije pronašao kod poznatog američkog zagovornika teorije inteligentnog dizajna Stephena C. Meyera u njegovoj knjizi Zapisi u stanici: DNK i evidentnost inteligentnog dizajna (Signature in the Cell: DNA and the Evidence for Intelligent Design; 2009.). Nagel je 2009. u obrazloženju za knjigu godine napisao u tjedniku The Times Literary Supplement, najuglednijem svjetskom tjedniku za književnu kulturu, da Meyerova knjiga sa stajališta inteligentnog dizajna daje najbolje obrazloženje nastanka života iz neorganske materije. Budući da je nakon nominacije stiglo jako puno kritičkih primjedaba, Nagelov prijedlog ipak nije prihvaćen.
Već sam u nekoliko navrata spominjao Nagelovu knjigu Um i kozmos (Mind and Cosmos, 2012.) koja je u međuvremenu pokrenula oštru lavinu protiv neodarvinističke paradigme, ali je istodobno postala i predmetom oštre kritike i osporavanja. Glavna poruka Nagelove knjige glasi da bi, imajući u vidu znanstveni napredak, slika svijeta koju nam nude prirodne znanosti, fizika, evolucijska biologija, medicinske neuroznanosti trebala biti točna, pouzdana i sigurna. Na žalost, to po Nagelovu sudu nije slučaj, jer ljudski duh i um u njoj ne nalaze svoje odgovarajuće mjesto ni objašnjenje. Nagel smatra da u svijetu znanosti, u kojem dominira materijalističko-neodarvinistička slika svijeta, koja je po njegovu sudu supstancijalno pogrešna, treba doći do novoga objašnjenja uloge i konstelacije ljudskoga uma i duha. Nagelov odgovor je plauzibilan: ljudske kognitivne sposobnosti, kreativnost ljudskoga duha, sposobnost zasnivanja morala i intrinzičnih moralnih vrjednota ne mogu se reducirati na materijalistički fizikalizam i darvinizam. Važno je u ovom kontekstu naglasiti da Nagel jednako tako smatra da ni teističko objašnjenje nije uvjerljivo. Za Nagela, koji je deklarirani ateist, ne postoji objašnjenje kako je priroda stvorila tako nešto uzvišeno kao što je ljudski duh, posebice ljudski um, a materijalistički neodarvinizam nudi nam neprihvatljiva objašnjenja po kojima smo u pogledu analize DNK-a gotovo identični s čimpanzama.
Ako je darvinistička slika svijeta po mišljenju jednoga od najvećih živućih filozofa pogrešna, onda se opravdano nameće pitanje je li potrebno provesti reformu obrazovanja, posebice u znanostima koje su u velikoj mjeri temeljene na različitim varijacijama teorije evolucije.
Paul Feyerabend, utjecajni austrijsko-britanski filozof znanosti smatra da su nas prirodne znanosti tijekom 20. stoljeća previše opterećivale svojim dogmatizmom o posjedovanju istine pa bi u pogledu podučavanja iz područja prirodnih znanosti trebalo primijeniti model odvojenosti države i religije koji se primjenjuje u Sjedinjenim Američkim Državama i u nekim državama Europske unije. Kao što roditelji djece biraju hoće li u školi imati poduku iz religije i koje od religija, slično bi, tvrdi Feyerabend, trebalo primijeniti i na nastavne predmete fizike, kemije i biologije te omogućiti da se umjesto navedenih znanstvenih predmeta ponude odgovarajuće alternative. Ostaje otvoreno pitanje koliko radikalno možemo ići u procesu demokratizacije znanosti koju je zagovarao Paul Feyerabend. Možemo li prihvatiti njegovu tvrdnju da bi na kalifornijskim državnim sveučilištima trebalo predavati „čarobnjaštvo, pučku medicinu, astrologiju i dodoške ceremonije”, ako to građani američke države zažele? Protiv Feyerabenda je potrebno naglasiti da je u području edukacije studenata važnije mišljenje stručnjaka nego demokratski diktat neobrazovanih građana. Feyerabend više naginje bezrezervnom prihvaćanju demokratskih odluka nego postignućima znanosti. Može se reći da je ljudski duh ovakvim pristupom jednoga od najeduciranijih filozofa znanosti postigao velik napredak u pogledu tolerancije u odnosu na Humeov rezolutni zahtjev da sve metafizičke knjige treba spaliti jer ne sadrže štivo koje bi bilo korisno za eksperimentalno rezoniranje o činjeničnom stanju stvari i egzistenciji, ali je svakako neodgovoran za jednog filozofa znanosti.
S tim u vezi nameće se pitanje koliko treba poštivati volju građana u želji da njihova djeca dobiju alternative teorijama koje poput teorije evolucije dominiraju u našim školama. Prema istraživanju njemačkog Der Spiegela većina britanskih građana ne prihvaća evoluciju u obliku kako se danas naučava u školama, dok 40 posto njih želi da se u biologiji također razmatra blaža varijanta kreacionizma. U Njemačkoj svaki peti građanin odbacuje teoriju evolucije, dok u Sjedinjenim Američkim Državama broj protivnika teorije evolucije premašuje trećinu građana. Zanimljivo je da je najeduciraniji papa u povijesti pontifikata Benedikt XVI. ostao rezolutan u stavu da ne postoji konflikt između teorije evolucije i vjere, pa da u tome pogledu nije potrebno tražiti alternativna rješenja. Po mišljenju Benedikta XVI. postoji mnoštvo znanstvenih argumenata (Nachweise) u prilog evoluciji, iako ona još nije znanstveno dokazana. Važno je ipak naglasiti kako Benedikt XVI. smatra da je evolucija ipak nešto više od obične hipoteze, čime je ovaj veliki zagovornik racionalizma izrijekom potvrdio praksu da u Katoličkoj crkvi nema razloga za dizanje uzbune protiv teorije evolucije, odnosno za uvođenje kreacionizma kao poboljšanog rješenja.
Činjenicu da je hrvatski ministar znanosti upozorio na neka dobra znanstvena rješenja koja nudi kreacionizam shvaćen kao teorija inteligentnog dizajniranja u području biotehnoloških znanosti treba shvatiti kao poziv na ozbiljnu znanstvenu raspravu. Budući da je Darwinova teorija o podrijetlu vrsta lišila čovjeka posebnog mjesta u prirodi koje su mu po mišljenju Ernsta Mayra, jednoga od najpoznatijih biologa 20. stoljeća, pridavale objavljene monoteističke religije i filozofija, ostaje ipak složeno pitanje kako obrazložiti moralnu odgovornost čovjeka upravo u području biogenetičkog inžinjeringa. A upravo u tom području neodarvinistička slika svijeta krije opasnost eugenike, u kojoj bi moglo doći do stvaranja nove savršenije ljudske vrste.
Hoće li sprega biotehničkih i biopolitičkih lobiranja imati za posljedicu pogubni nestanak s našega planeta čovjeka kao biološkoga speciesa u sadašnjem obliku, kao što tvrdi njemački filozof Wolfgang Wieland? Zato i treba prigovore protiv neodarvinističke slike svijeta koje je s motrišta moralnog realizma iznio Thomas Nagel uzeti jako ozbiljno.
Autor: Jure Zovko/7Dnevno
