Most koji se izrazito neideološki deklarirao, bez obzira na to što je to diletantizam ili bezobrazluk, na isto se svodi, ne polazi od toga da je ovakav usputni komentar političko promoviranje ideoloških pozicija i to nasuprot Domoljubne koalicije s kojom je na vlasti.
Ako gospođa Ines Strenja Linić danas u Saboru kaže da pitanje izbora Ostojića na čelno mjesto Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost treba biti iznad „osobnih odnosa“, onda je to jasan znak da Most, odnosno gospođa Strenja Linić, duboko brka temeljne elemente političkog upravljanja zemljom.
A upravo je s tih pozicija u ime Mosta izjavila da Most „ne podržava njegovu (Lozančićevu) smjenu bez da se sazove nadzorni Odbor“.
Ne znam razumije li da „ne podržavanje njegove smjene“ znači da u slučaju da Orešković supotpiše razrješenje Lozančića, Most izlazi iz Vlade?
U istoj raspravi Nenad Stazić joj vrlo precizno objašnjava o kakvim se „osobnim odnosima“ radi.
Stazić kaže: „Sve to ponižava zemlju i ugrožava nacionalnu sigurnost. Ugrožavanje je počelo kad je Predsjednica potpisala razrješenje, navodno zbog toga što je bila povrijeđena. Prisjetimo se inauguracije Predsjednice i hrpe kriminalnih tipova koje je pozvala, mafijaša, dilera. Ja se ne bih čudio da Predsjednica svaki dan upadne u škare prisluškivanja“.
Vidljivo je iz reakcija Mosta da je HDZ pogriješio računajući na njihovu potporu osporavajući izbor Ranka Ostojića na čelno mjesto Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Savezništvo saborske većine se tako našlo na još jednom prilično traumatičnom ispitu usred posve neprijateljskog vrtloga.
S obzirom na to da je tijekom četverogodišnjega mandata upravo u području unutarnje politike i nacionalne sigurnosti bilo nevjerojatno puno teških propusta, pa i prvorazrednih skandala koji su graničili s veleizdajom zemlje, bilo bi prirodno da se uopće u Odboru na nalazi bivši potpredsjednik Vlade nadležan za ta pitanja i bivši Ministar unutarnjih poslova. A pogotovo da ne postane njegov predsjednik.
Međutim?
Bilo bi međutim prirodno da potpredsjednica Sabora u normalnoj zemlji ne bude osoba koja svoju državu bez ikakvih argumenata optužuje već godinama za agresiju na zemlju i narod, koju je i koji je po svim faktima, spasila od potpune propasti. Mislim na Vesnu Pusić, BiH i Bošnjake.
Ali to je u Hrvatskoj, nažalost, politička činjenica.
Najveći je problem što Most i njegovi zastupnici izgleda misle da je to – normalno.
Dakle, ako je potpredsjednica Sabora Vesna Pusić ili Milanka Opačić, koja javno kaže da je pri ulasku u prostorije Mosta uvijek imala dojam kao da ulazi u septičku jamu sa snažnim mirisom Katoličke Crkve, onda je normalno da je i Ranko Ostojić – predsjednik Odbora.
Svatko normalan u tim izjavama jasno čita vrlo ružan udarac i mržnju prema nacionalnom identitetu hrvatskoga naroda. Međutim, Mostovci ne vide.
A vladaju.
Domoljubna koalicija ima pravo, jer poslovnikom nije propisano da Ranko Ostojić bude predsjednik Odbora. Propisano je da to bude kandidat oporbe, pri čemu članovi Odbora glasovanjem odlučuju o izboru. Da je izbor predsjednika Odbora isključivo u nadležnosti predlagatelja, glasovanja ne bi bilo. SDP je ciljano predložio Ostojića, provocirajući sudar Mosta i HDZ-a.
Glasovanje je uvijek pravo na izbor, koga ovim putem Most negira.
Drugi je razlog da, ako nova Vlada i institucije državne sigurnosti budu bilo što ozbiljno radile, Ostojić se vrlo lako i očekivano može naći na dnevnom redu kao problem, a ne kao sudionik rasprave.
Inzistirajući da se prethodno konstituira Odbor pa da se na njemu otvori rasprava o radu SOA i njezina ravnatelja Lozančića, kao temeljnoj poziciji za zauzimanje političkoga stava o njegovoj sudbini na čelu tajne službe, Mostovci zapravo šalju jasnu poruku da nemaju nimalo povjerenja u predsjednika Vlade Oreškovića, niti u predsjednicu Republike.
Je li to u redu?
Da, bilo bi u redu da imaju bilo kakav povod ne imati povjerenja i u jedno i u drugo.
S obzirom na to da bar javno nijedno od to dvoje ljudi ne može stati nikako u isti svemir s ljudima s kojima Most ilegalno koalira radeći kao službeni politički partner Domoljubne koalicije, Most navodnom principijelnošću zapravo razumnim ljudima šalje jasnu sliku stranoga tijela u hrvatskoj državnoj vlasti.
To je pitanje obične kredibilnosti svih tih ljudi kojima se sve više ljevica smije kao provincijskim diletantima koji su stjecajem okolnosti dograbili u dramatičnim trenucima zemlje komadić slave i vlasti pa plijen ne puštaju iz zubi, dok istodobno šapama grabe dodatni ulov. Mostovci na žalost svakodnevno šalju takvu sliku u javnost.
To je vrlo teško pitanje za Karamarka.
Ovako neće ići.
Treba li navoditi primjere, počevši od prešućene, ali skandalozne primjedbe Roberta Podolnjaka prigodom donošenja odluke o pokroviteljstvu nad komemoracijom u Bleiburgu, da je to uvjetovano – ponašanjem sudionika, do posve ideološke izjave Mostove stručne ministrice uprave Jurline Alibegović da je „Hrvatska ponosna na Zakon o životnom partnerstvu“, koji, iako nije u nadležnosti njezina resora, „se neće mijenjati“.
Most koji se izrazito neideološki deklarirao, bez obzira na to što je to diletantizam ili bezobrazluk, na isto se svodi, ne polazi od toga da je ovakav usputni komentar političko promoviranje ideoloških pozicija i to nasuprot Domoljubne koalicije s kojom je na vlasti.
Konačno, o kojoj to „ponosnoj Hrvatskoj“ govori Ministrica?
Može li se u ovakvim okolnostima efikasno upravljati zemljom?
Ne može.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
