IVICA ŠOLA: Šustar između anarhista i totalitarista
Kada sam čitao “Povijest ljepote” Umberta Eca začudilo me kako među mnoštvom autora i djela Eco ne spominje niti jednog Slavena. Teško je reći da je Eco tek bahat ili neinformiran.
Pogotovo ako se obratimo nekim dijagnozama koje dolaze iz redova samih slavenskih autora. Jedna zanimljiva studija slovenskog autora Janka Prunka, u kojoj izučava intelektualnu povijest Europe i najvažnije osobe od 1775. do 2000. godine, donosi podatke kojima nemamo razloga ne vjerovati: Odnos slavenskih i neslavenskih imena je 1: 100 u korist neslavenskih.
Ako tome dodamo da su Slaveni kroz to razdoblje najbrojnija skupina u Europi, rezultat je dodatno deprimirajući.
Mana u Slavena
Netko bi mogao reći da ovime idem na ruku višestoljetnim rasističkim predrasudama prema Slavenima od “starih Europljana”, no onda bismo i same Slavene koji su se bavili slavenskim mentalitetom i šibali po njemu, mogli nazvati autorasistima. Tu mislim na dva gorostasna slavenska sina, na Rusa Nikolaja Berdjajeva i Čeha Tomaša Špidlika.
Berdjajev je kao najveću manu “slavenske duše” naveo maksimalizam. Tako u “Samospoznaji” kaže da, za razliku od Zapadnjaka, kad Slaven usvaja neku znanstvenu ideju sa Zapada, ona za njega nije tek znanstvena (hipo)teza ili činjenica, već religija. Slavenska duša je u svemu sklona pretjerivanju: u pristupu politici, kao i u pristupu znanosti.
Nije čudo da je komunizam baš u Rusiji, a ne na Zapadu gdje je “patentiran”, našao plodno, krvavo tlo. Tomaš Špidlik, jamačno jedan od najboljih poznavatelja slavenske kulture i, za razliku od Berdjajeva, naš suvremenik, zanimljivo kaže: “Slaveni se kroz povijest neprestano klate između anarhizma i totalitarizma.”
Prosječni Slaven sve čega se dotakne pretvara u ideologiju, u negativnom, totalitarnom smislu, pa i znanost. Dakako da se iznesene teze navedenih autora mogu osporavati, dapače, nećemo ovdje biti Slaveni i prigrliti ih kao dogme, no o tome jednom drugom prilikom.
Skandal? Samo u Hrvatskoj
Meni se izrečene dijagnoze tek čine primjenjivima na jedan “neviđeni znanstveni skandal” koji potresa jednu malu slavensku zemlju, Hrvatsku. Slučaj “spornog” znanstvenog članka ministra Šustara i kolegice Golubović može postati slučaj samo u mentalitetu poput Hrvatskog, mentalitetu koji se klati, kako reče Špidlik, između anarhizma i totalitarizma.
Takvih članaka na Zapadu u znanstvenoj zajednici imate na tone, što je uostalom vidljivo i iz fusnota “skandaloznog” ministrova rada. No ovdje je začas ušao u sitnu slavensku meljavu između anarhizma i totalitarizma.
“Aferu” je otkrio jedan “kompetentni” lijevi anarhistički portal jednog anarhističkog utemeljitelja, koji na samu spomen riječi Bog, čak i u psovci, nekmoli u znanstvenom radu, dobije pjenu na ustima. Na ovu “stručnu ekspertizu” ovog portala umah se nadovezali neimenovani (!) znanstvenici (totalitarna metoda) koji znanost očito poimaju totalitarno, kao jedinu vrstu djelatnosti ljudskog duha koja donosi istinu, koja ima monopol na nju.
Takva vrsta totalitarne ideologizacije znanosti na Zapadu je odavno dekonstruirana od same znanosti. “Slučaj Šustar” na Zapadu se u ovakvom obliku i dimenzijama nikada ne bi dogodio jer mu manjka duhovno – mentalitetska pretpostavka, kakve ne manjka u posttotalitarnoj slavenskoj zemljici zvanoj Hrvatska, koja lebdi između anarhista i totalitarista na svim područjima, od znanosti preko politike do novinarstva.
Tako, umjesto da se pokuša razumjeti što to Šustar i Golubović iznose, krenuše mantre o odnosu znanosti i religije, pri čemu se upravo od znanosti pravi religija, na tragu Feyerabendove dijagnoze takvih zastranjenja, sežetih u rečenicu: “Oni znaju sve, i to je sve što znaju.” Šustar i Golubović u “spornom” članku “ne znaju sve”, pa im je jamačno i novo da zagovaraju kreacionizam. Zapravo, ova fabricirana “afera” je toliko iracionalna da joj je mjestu u nekom teatru apsurda tipa Pirandellove drame pod naslovom “Tako je, ako vam se čini”, a ne u prostoru racionalne argumentacije.
Povijest ružnoće
Ostavimo zato “slučaj Šustar” po strani, jer cijeli je problem surealan, nema veze ni sa znanošću ni s religijom, i ništa se ne bi dogodilo da je Šustar “naš”, a ne “njihov”. Tu je cijela “afera”. Tada bi sporni članak, da nije napustio Laburiste i prišao HDZ-u, bio dokaz njegove širine i “svjetonazorske uključivosti”.
Zato o “slučaju Šustar”, ma štogod da se događalo, s moje strane više ni slova, neka se u kontekstu “naših i vaših” time bave sociobiolozi, etolozi i veterinari.
Ono što zabrinjava je mentalitet hrvatskog društva. Mentalitet koji se klati između anarhizma i totalitarizma stalno će proizvoditi iracionalne sukobe i “probleme”, priječeći racionalni razvoj i organizaciju našeg društva i države. U tom slučaju, kada neki Umberto Eco bude pisao “Povijest ružnoće”, pronaći će kod nas izobilje materijala. Da bar po nečemu zauzmemo istaknuto mjesto na karti Europe.
Izvor: Slobodna Dalmacija
