Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Podizanje koprene
Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Riječ Gospodnja.
(Lk 9, 28b-36)
PODIZANJE KOPRENE
Ovonedjeljno čitanje vodi nas na vrh gore. Isus tamo vodi svoja tri učenika. Vodi veterane. Petra, Ivana i Jakova. I dok se je molio, Isusu se izgled lica izmijeni.
Ovaj događaj Crkva zove Preobraženje Kristovo.
Isusov izgled se je promijenio.
Isus je drugačije izgledao.
Preobrazba je danas veliki svjetski biznis. Svi to žele.
Od običnih ljudi do svjetski poznatih zvijezda. Mnogi teško rade i na kraju potroše i brdo novca kako bi to i ostvarili.
Novo lice. Novi izgled.
Padaju mi na pamet moja prva danonoćna putovanja, kao turističkog vodiča, od Splita do Barcelone, odnosno do malog–velikog mjesta Lloret de Mar u Kataloniji. Đačke i apsolventske ekskurzije. Putovanje koje traje preko 30 sati. Naravno autobusom. I to ako nema kvarova putem.
Pedesetak djevojaka i mladića u trenirkama, tenisicama, nepočešljani, neumiveni, nenaspavani, došli bi nakon tih, pa skoro 2.000 kilometara, iscrpljujućeg putovanja u hotel. Prva večer obično bi bila rezervirana za flamenco show program u famoznoj i mitskoj „Zlatnoj kozi“ („La Cabra d’Or“).
I što bi se dogodilo?
Te bi večeri iz hotela prema „Zlatnoj kozi“ krenulo 50-tak manekenki i manekena. Niste ih mogli prepoznati. Pepeljugama ni traga!
Preobrazba je danas enorman biznis, jer je današnji čovjek jako svjestan svojeg lica kojeg predstavlja svijetu. I čovjek će promijeniti i svoje lice, kako bi bio u prednosti pred svojim bližnjim, ako to ikako može. Ponekad se ta promjena ne odnosi samo na tjelesni izgled nego na čitav imidž osobe – uključujući i ime.
Tako je Issur Danielovitch Densky postao Kirk Douglas, Frances Gunn – Judy Garland, Aaron Schwalt – Red Buttons, a Marion Morrison – John Wayne.
I u Starom i u Novom Zavjetu ljudi su mijenjali svoja imena. U novi život ulazili su s novim imidžem. Abram je postao Abraham, Sarai je postala Sara, Jakov je postao Izrael, Savao je postao Pavao, Šimun je postao Petar.
Preobrazbe nisu iznimka. One su pravilo. Svi se mi mijenjamo. U izgledu svoga lica, u svom držanju. Naš život se neprestano preobražava.
I tko mi preobražavajući se postajemo?
Isusova preobrazba nije bila rezultat kozmetike.
Njemu je preobrazba data.
On je nije trebao činiti sam sebi.
U Evanđelju Sv. Luke stoji da se je Isus molio kada se je preobrazba događala.
I dogodila se je u pravo vrijeme – upravo prije nego što će se Isusov život dramatično promijeniti. Upravo prije nego što će Isus krenuti u Jeruzalem, ususret opasnosti, ususret smrti.
Preobraženje nas podsjeća na jedinstvenost i posebnost Isusovog identiteta. Ono nas podsjeća na patnju i muku koju će Isus podnijeti.
Zašto se je preobraženje dogodilo u najboljem trenutku?
Zato što je prije patnje, prije muke, prije teških iskušenja, prije opasnog puta, najbolje primiti ohrabrenje.
Svima nama treba ohrabrenje, svi mi trebamo vidjeti slavu Božju prije nego se suočimo s teškoćama.
Svi mi trebamo podsjetnik na Božju prisutnost kada nam je ići „dolinom smrti“.
Prije patnje dolazi ohrabrenje i podsjećanje da nikada se ne ćemo s patnjom sučeliti sami.
Pred nama jesu križevi koje trebamo ponijeti, boli koje trebamo istrpjeti, krize s kojima se trebamo suočiti.
Križeve nosimo, ali ne sami svojom snagom.
Ni sa jednom se krizom ne suočavamo sami.
U vjeri vidimo Kristovu slavu i njegova snaga postaje i naša snaga, a mi postajemo dionicima njegove slave.
Tko to mi postajemo?
Mi se neprestano mijenjamo, postajemo drugačiji, neprestano se preobražavamo i mijenjamo svoj identitet, po diktatu ovog svijeta, ali to je taj jedini put kada ga moramo mijenjati, jer neprestano postajemo poput Krista.
Jedan od najvećih filmskih hitova posljednjih godina svakako je film „The Bourne Identity“ („Bornov identitet“). Glavni lik Jason Bourne (glumi ga Matt Damon) pati od teške amnezije kaja ga čini frustriranim i zbunjenim.
Puno nas živi kao Jason Bourne.
Možda naše životne priče nisu tako dramatične, ali teme su iste.
I pitanja su ista.
„Tko sam ja?“ i „Je li koga briga?“
Jurimo iz jedne veze u drugu, od jednog društvenog događaja do drugog, od jednog posla do drugog, od jedne duhovnosti do druge i pokušavamo „pronaći sebe“.
Ali ako tražimo svoj osjećaj identiteta u svojoj karijeri, tko ćemo onda mi biti kada odemo u mirovinu?
Vjera, naša kršćanska vjera, naša rimokatoločka vjera, za sve one koji su u potrazi za svojim pravim identitetom, ima dobre vijesti.
Možemo imati siguran identitet u vezi s Isusom.
Iako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, grijeh je poharao našu dušu i uskratio nam je radost odnosa s našim Tvorcem. Naš identitet, a to je da smo mi njegova dragocjena kreacija, bio je oštećen – sve dok se nije na sceni pojavio Isus Krist.
Kada čovjek vjeruje u Kristu svome Bogu onda dobiva privilegirani status biti „u Kristu“, jer on uzima sve što je staro i sve to čini novim.
Jednom kada čovjek shvati da je novo stvorenje, onda nestaje i njegove krize identiteta.
Preobraženje je pojava Božje slave usred našeg putovanja prema križu.
Iz tame, iz mraka Bog nam šalje preobraženog sebe.
I govori nam.
„Sve je u redu. Ja sam s tobom. Ti si moje voljeno dijete u kojem mi je sva milina. Sve će biti u redu.“
A kada dođemo do križa i kada budemo na križu naši će se putevi spojiti, dom će nam se približiti, biti će nam u vidokrugu.
„A ja kada budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući sebi.“
(Ivan 12, 32)
Kroz tugu i strah, sumnju i cinizam, nasilje i rat, patnju i smrt, naš put biva osvjetljen svetim svjetlom Božje prisutnosti i ljubavi.
Tu svjetlost mi najprije ugledamo na vrhu planine, na brdu Preobraženja i zatim je nosimo dolje u ravnicu, u pustinju, sve do „doline smrti“.
Svjetlo svijetli i razgoni svaki strah.
Henri Nouwen kaže da je preobraženje poput ikone. Ono nudi pristup kroz vrata vidljivog do misterije nevidljivog. Tu, visoko u brdu, poznato lice njihovog dragog prijatelja i učitelja, otkriva se u novom svjetlu i u tom svjetlu njihova srca čuju Božji glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina. Slušajte ga!“
I odjednom usred tame i mraka ovoga svijeta, svjetlo zasja i mi vidimo.
Koprena se podiže i mi vidimo ono u što vjerujemo.
Ovo jesu uistinu mračna vremena, vremena nasilja, ratova, gladi, opačina, laži, ali Bog nas ohrabruje kako bismo izdržali.
Trebamo biti hrabri i dosljedni, trebamo držati oči otvorenima i trebamo se usuditi gledati, iz vidljivog u nevidljivo i onda prihvatiti odgovornost za sve što smo vidjeli iza podignute koprene.
Ivica Ursić
