Jednog jutra, u Montrealu, vrlo rano, koji trenutak nakon što se pogasila javna rasvjeta i već pomalo razdanilo, gadno sam pao s bicikla, pogodivši kotačem u poprilično veliku rupu na cesti. U toj dugoj sekundi padanja našao sam dovoljno vremena sjetiti se koječega. Sjetio sam se da pripazim da ne udarim glavom i možda ne izgubim svijest. Sjetio sam se i čvrsto stegnuti prste da ih ne polomim i onda se pokušao dočekati na dlanove i laktove, ne bi li se tako nekako najbolje zaštitio. A palo mi je i još nešto na pamet. Zašto, mater im njihovu, u ovom gradu ne popravljaju rupe na cestama?

Pao sam na bok i lakat. Srećom, oko mene nije bilo automobila koji bi me mogli dohvatiti, tako da sam se mirno podigao, ispravio bicikl i nastavio do kuće. Dobrodošao u Kanadu, moj prijatelju!

Malo me mučilo da nisam možda slomio kuk, no zapravo sam samo ogulio lakat. Dobro sam prošao. Ovo bih mogao smatrati i nekom vrstom provjere kanadskog ministarstva zdravlja. Upravo sam prošao ispitivanje izdržljivosti kostiju. Očito nemam osteoporozu, što je dobro. I sve sam to obavio, a da nisam morao u bolnicu. Da sam htio to obaviti u bolnici, morao bih na pregled čekati šest mjeseci. No, ako odem privatniku, tu se čeka samo sat vremena. Kad je za vrijeme teniskog turnira u Montrealu Kim Clysters radi boli u kuku htjela obaviti liječnički pregled, rekli su joj da može, ali za šest mjeseci. “Ali ja sutra moram igrati”, rekla im je. Bila je to neugodna situacija. Netko je objasnio bolnici da je ona velika svjetska tenisačica i da svojim dolaskom na turnir Kanadi donosi milijune dolara, pa su se predomislili i pozvali je da se vrati, no bilo je kasno. Ona je već odustala od turnira, jer nije htjela riskirati ozbiljniju ozljedu. Bila je to prilično neugodna situacija za slavno kanadsko zdravstvo. Naime, zdravstvo je u Quebecu vjerojatno najgore u cijeloj Kanadi, iako su tu državni porezi najveći.

Mislim da ova epizoda nije loša za tekst koji bi trebao nešto reći o tome kako se danas živi i radi u Kanadi. Iako, ima ovdje život i dobrih strana. Montreal je tijekom ljeta pun festivala. Jazz festival, svira se puno francuske glazbe, filmski festivali, što god vam padne na pamet. Ljudi puno izlaze van, na ulicu, vole se lijepo odijevati i dobro izgledaju. Žene puše na otvorenom, u pozama poput francuskih glumica i prilično sam siguran da bi se svatko iz Zagreba ovdje osjećao kao kod kuće.

Niti jedno subjektivno iskustvo ne može objasniti niti obuhvatiti zemlju koja je tako velika poput Kanade. Ne bih uspio pokriti niti polovicu toga što bi se sve moglo ispripovijedati o ovoj zemlji da imam na raspolaganju i pet ovakvih članaka. Pokušat ću nanizati nekoliko objektivnih činjenica, ako tako nešto uopće postoji. Kanada je, na primjer, druga najveća zemlja na svijetu, po nekim mjerilima. Veća je i od svog južnog susjeda, Sjedinjenih Američkih Država. Kanađani se jako vole uspoređivati s Amerikancima, dok to obrnuto uopće nije slučaj. Karta gustoće naseljenosti Kanade također je neobična. Devedeset posto stanovništva živi u pojasu niti stotinu kilometara od svoje južne granice sa Sjedinjenim Državama, kao da bi svi htjeli emigrirati u Ameriku, ili joj biti što bliže. Istina, taj bi se fenomen mogao pojasniti i klimatskim prilikama. No, Kanada je druga najveća zemlja na svijetu samo ako i njezina vodena područja gledamo integralno. Toliko, naime, ima jezera u Kanadi da bi, ako ne računamo ta vodena područja, Kanada po veličini bila tek četvrta po veličini zemlja na svijetu. No, u svakom slučaju, naseljenost joj je najniža među najrazvijenijim zemljama svijeta. Ne znam kako se danas točno postavlja ta razlika između razvijenih i nerazvijenih zemalja, odnosno kako danas gledamo na takozvane zemlje trećeg svijeta. Donedavno se i Indiju smatralo zemljom trećeg svijeta, a danas je to jedna od tehnološki i inženjerijski gledano, najrazvijenijih zemalja na svijetu. Kako god, Kanada je velika zemlja, a ostat će jako velika čak i ako globalno zatopljenje sljušti i sve one naslage vječnoga leda koje se smatraju kanadskim kopnom.

Velika je to zemlja, obdarena mnogim prirodnim bogatstvima i silnim ljepotama. Kao takva bi zapravo trebala biti jedna od najbogatijih zemalja svijeta, u odnosu na broj stanovnika, ali iz nekog razloga to nije tako. Možda su se Britanci ovdje zadržali ipak malo predugo. Kanada je izvojevala punu samostalnost od Velike Britanije tek 1982. godine, no oni i dalje sudjeluju u pokrivanju troškova britanske kraljice, kao što su i dalje neka kombinacija monarhije i parlamentarne demokracije. Ta vezanost uz Veliku Britaniju i uz politiku koju Britanci vode bila je po Kanađane kobna u više navrata. Točno je, međutim, da su Britanci spasili Kanadu da ih svojedobno ne progutaju Sjedinjene Države, ali u posljednjih stotinu godina taj je odnos po Kanađane bio izrazito štetan. Kad god je Britanija stupila u neki veliki rat, Kanada je prva slala svoje trupe u borbu pod britanskom zastavom. Tako su, primjerice, Kanađani prolili poprilično krvi u Prvom svjetskom ratu, posebno ako se zna da nisu imali nikakve izravne prijetnje. A uključili su se u rat odmah, već 1914. godine, za razliku od svojih južnih susjeda. Sjedinjene Države uključile su se u Prvi svjetski rat tek 1917. godine, kad je bilo puno jasnije tko će dobiti rat. Sjedinjene Države na isti su način postupile i u Drugom svjetskom ratu. Uključile su se u rat na tlu Europe tek 1944. godine, kad je Njemačka već prilično posustala i u ljudstvu i u materijalu. Tako su Sjedinjene Države s relativno malim brojem ljudskih žrtava pokupile slavu predvodnika u velikoj pobjedi. (Čini se da danas Sjedinjene Države više ne vode tako mudru vanjsku politiku, nakon što su se uključile u izgubljeni rat u Afganistanu. A više nemaju običaj ni ući u rat kad su sukobi pri kraju, već ratove same započinju, kao onaj u Iraku.) Nekada je upravo vanjska politika činila Sjedinjene Države uspješnima, dok danas glupo vođenje politike vodi zemlju u sasvim pogrešnom smjeru.

Kanađani su se uključivali u velike ratove istodobno kad i Britanija. Tako je u Prvom svjetskom ratu u bitkama izgubilo živote više od 60.000 Kanađana, dok je Amerikanaca poginulo 54.000. U Drugom je svjetskom ratu poginulo više Amerikanaca od Kanađana, no ni tu podaci nisu baš sasvim jasni. Kanađani su, naime, ponajviše izginuli braneći na početku Nizozemsku od Nijemaca, tako da se Kanađane u toj zemlji izuzetno cijeni i štuje sve do dana današnjega. Neki moji prijatelji su mi pričali da te tamo, čim spomeneš da si iz Kanade, odmah počaste hašišem. O ljubavi da ne govorim. Ipak, Kanađani za sve te svoje žrtve kroz povijest i nisu dobili mnogo zauzvrat. Danas Kanađani politiku vode uglavnom autonomno od britanske, iako nisu autonomni i od američke. Za vrijeme vladavine premijera Harpera Kanađani bi bili prvi koji bi odobrili svaku idiotsku Bushovu odluku ili akciju, tako da su donedavno i Kanađani ginuli po Iraku, Afganistanu i drugdje. Zašto? Kanadska ekonomija nije više primarno izvozna, tako da joj slobodno tržište ne treba koliko Kini ili Njemačkoj, zemljama koje u takvim sukobima sudjeluju samo da bi vojno osigurale slobodan protok roba. Danas je u Kanadi na vlasti novi premijer, Trudeau, u kojega su zaljubljene sve tinejdžerice, uljučujući i moju kćer. Taj Trudeau želi stati na kraj vođenju te politike. Što ima i smisla. Drago mi je da su na vlasti ljudi koje želi više osamostaliti kanadsku vanjsku politiku nego što je do sada bio slučaj. Tko zna, možda na kraju Kanada uistinu postane moćna zemlja. Uz to, dakako, iz perspektive Iraka, Sirije, Bosne i svih drugih zaraćenih zemalja i zona po svijetu, Kanada se čini više nego sigurno utočište, daleko od svih mogućih neprijatelja. Iz tog razloga je Kanada i toliko silno privlačna zemlja.

Pažljivim odabirom stranaca kojima se dopušta da usele u zemlju, odabirom koji traje već stotinu godina, pri čemu se favoriziraju što mlađi i što obrazovaniji, Kanada je stekla vrlo talentiranu populaciju. Danas jednu petinu Kanađana čine oni koji se nisu rodili u Kanadi. Ta je zemlja doista multikulturalni raj. Kanada je također i vrlo aktivna po pitanju prihvata izbjeglica. Štoviše, poznajem neke ljude s prostora bivše Jugoslavije koji su ovdje dobili invalidske mirovine na temelju dijagnosticiranog posttraumatskog poremećaja. To je zaista veličanstveno. Toronto je vjerojatno etnički najraznolikiji grad na svijetu, sudeći po mnogim pokazateljima i ispitivanjima. Uz to Kanada ima, kako smo rekli, i puno prirodnih bogatstava, kao što su voda, drvo, zlato, nafta, plin, ugljen itd. A ima i probrano stanovništvo. Zato je teško objasniti zašto Kanada nije i na čelu svjetskih zemalja koje se najbrže razvijaju. Sa samo deset posto stranaca Sjedinjene Američke Države upravo na useljenicima uvelike temelje svoj stalni uspon i u kreativnosti i u poduzetništvu. To ima smisla. Doista čovjek mora biti poduzetan da odluči ponovo krenuti ispočetka u Americi ili u Kanadi. I zaista je zagonetno zašto Kanadu ti useljenici nisu učinili ekonomski kreativnijom, kao što se to dogodilo u Sjedinjenim Državama. Možda se ova zemlja ne vodi dovoljno pažljivo, a možda se vodi i previše pažljivo. Ja bih rekao ovo drugo.

Nevjerojatna je birokracija i na lokalnoj i na saveznoj razini, baš kao nekada u Jugoslaviji ili danas u Hrvatskoj. Treba vam tona papira za sve. Kao što i za svaku sitnicu treba nešto i platiti. Sudeći po bruto domaćem proizvodu, po glavi stanovnika, Kanada je trenutno dvadeseta na svijetu. Katar je prvi. Dobro, možda sada, nakon pada cijena nafte Katar ne ostane na vrhu, ali to se neće poboljšati položaj Kanade jer i ona prilično ovisi o nafti. Kako jedna toliko napredna zemlja može biti toliko ovisna o vlastitim sirovinama? To je, primjerice, bio razlog velikog ruskog pada. Ukrajina je, prije nego što se raspolovila počela razvijati obrazovanje i nove tehnologije, ali nećemo sada o Rusiji i Ukrajini, osim što moram primijetiti da Kanada ima dosta sličnosti sa Sibirom, ne samo po vremenskim prilikama, po broju stanovništva, nego i po sastavu minerala i ruda i konačno, prema ekonomskim mjerilima. Zašto ovdje nema inženjerijskih genija kakvima obiluju Japan i Indija? Očito je za to krivac opće blagostanje. A opet, nije ni baš sve tako lako. Kanadska nafta se teško i složeno eksploatira, pri čemu se nepovratno onečišćuje voda, također jedna od primarnih kanadskih prirodnih sirovina, voda koja tako postaje načelno nepitka. Nije da se više ne može nikako iskoristiti, ali nemojte je piti. Quebec, gdje ja živim, je najveća i najvažnija svjetska regija po proizvodnji azbesta. Kad se kaže Kanada, to zvuči progresivno, i po mnogo čemu jest, ali ja više doista ne znam što je to zapravo progres. Ako govorimo o prirodi, mogli bismo žrtvovati nešto tog instant profita od prodaje nafte, plina i azbesta, ali bi zemlja bila prva na svijetu po očuvanju prirodnih bogatstava. Ovako Kanada nije čak ni potpisnica Sporazuma iz Kyota. Kako bi i bila, s ovoliko jakom, a štetnom naftnom industrijom.

Ne bih ja želio govoriti samo loše o Kanadi. Lijepa je ovo zemlja i to po mnogo čemu. Iako nije baš toliko velika kao što neki ljudi misle, da se prostrla baš po cijeloj zemaljskoj kugli. I konačno, i Kanadu vode ljudska bića. Sjetimo se samo što se dogodilo komunizmu. Odlična ideja, no našla se u rukama ljudi. Tako je i Kanada sjajna ideja.

Nemoguće je objasniti cijelu zemlju u jednom ovakvom, relativno kratkom članku, tako da se odsada nadalje više neću pretvarati da želim biti objektivan. Konačno, nikad neću zaboraviti ono što mi je rekla moja prijateljica Sara Karig, kad sam došao u Budimpeštu. Ona je mađarska prevoditeljica s bugarskog i ruskog koja je provela deset godina po gulazima (gdje je i naučila ruski i bugarski) i prevela je pedesetak knjiga. “Ja ne znam što rade moji susjedi. Ne znam ni što se nalazi u podrumu zgrade u kojoj živim. Ne znam ni što sama mislim. Zašto ti onda od mene želiš da ti kažem kakva je zapravo Budimpešta?”, rekla mi je. Odgovorio sam joj sasvim jednostavno, “Bravo!”. Što drugo? To mi se učinilo vrlo mudrim. Ne kanim sada povući sve što sam do sada napisao ovdje, ali ako meni moja mudra prijateljica nije mogla ni objasniti, ni opisati Budimpeštu u kojoj živi sedamdeset godina, kako bih ja nekome onda mogao išta napisati o Kanadi, drugoj ili četvrtoj najvećoj zemlji na svijetu, nakon što sam u njoj proživio samo šest godina? Sve što imam na raspolaganju su statistike i vlastito iskustvo. Statistike lažu, zato su ih ljudi izmislili, dobrim dijelom. Subjektivnost, pak, nikada nije istinita, ali zato je uvijek i najzanimljivija. Drugim riječima, ne obraćajte previše pažnju na to. Ja vam, evo, pružam tek jedan od mogućih pogleda na Kanadu.

Da, najbolje je početi od osnova. Azbest. Quebec proizvodi ogromne količine azbesta koje se prodaju po cijelom svijetu, uglavnom da bi se spriječili požari. U proizvodnji azbesta jednako tako, naravno, prednjači i Rusija. Azbest! U ekonomiji koja bi željela postati prva na svijetu! Dajte, molim vas. Voda. Hidrocentrale. Zahvaljujući Tesli, Quebec izvozi električnu energiju koja se dobiva na vodenim branama prema Vermontu. A imamo i jako puno čiste vode. Meni moji prijatelji govore da slobodno mogu piti vodu iz slavine, da je to najčišća voda na svijetu. Da, to je možda bila čista voda, prije nego što je ušla u prastari sustav zahrđalih cijevi i ventila. (Montreal je grad stariji od New Yorka, nastao vrlo rano, radi trgovine krznima.) Meni se čini da tu vodu ipak ne bih trebao piti. Uz to postoji još i sustav pročišćavanja korištene vode u koji ulazi voda s ulice, uključujući i pseći izmet koji ljudi tamo također istresaju, tako da mi se čini da voda koju pijemo nije baš ona koju pamtimo s izvora. Prošle godine pojavila se opasnost od trovanja arsenom. Vlasti su oglasile uzbunu i bilo je rečeno da se ne smije piti voda iz slavina cijeli taj tjedan. A sada je opet, kao, sve savršeno? Nisam siguran. Postoci oboljenja od karcinoma u Quebecu su visoki, kao i u Hrvatskoj. U Sjedinjenim Državama još uvijek je veća vjerojatnost da ćete umrijeti od srca nego u Kanadi, gdje najviše ljudi umire od karcinoma. Taj je podatak obično vezan i uz loše gospodarenje okolišem. Naravno da puno zagađenog zraka dolazi i iz Ohija, gdje ima puno industrije, ali nemojmo se zavaravati – azbest, zagađenje vode, olovo, živa, itd., svega toga ima jako puno u Kanadi i sve to dovodi do najvećeg zagađenja. No, tko sam ja da o tome sudim?

Nakon azbesta i vode, recimo koju riječ i o alkoholu. Vino je ovdje toliko visoko oporezovano da sam se šokirao kad sam došao u Švedsku i vidio koliko je piće tamo jeftino. Vlada ovdje nameće užasno visoke poreze na sve. Cigarete koštaju deset dolara kutija, a vino, recimo, ono koje košta pet dolara u Sjedinjenim Državama, kad stigne do Kanade, košta petnaest. Izgleda da mi koji živimo u Kanadi moramo biti anđeli, nema nam druge. No, kako su, recimo, trenutno dnevne temperature ovdje oko minus 24 stupnja Celzija, uz melodiozne vjetrove i snježnu prašinu što šiba zrakom, uglavnom nisam raspoložen za šetnje gradom i uživanje u proljetnim narcisima, nego bih radije, ipak, popio koju čašu vina. U tom slučaju, istog ću časa potpomoći ovdašnje vlasti, jer polovica iznosa koji platim ide lokalnoj vlasti Quebeca, kao i saveznoj vlasti, istima onima koji vode računa o kakvoći kanadskih prometnica. Ali, kako sam naveo na početku članka, gotovo sam slomio kuk naletivši na veliku rupu, rupu koju su odavno trebale popraviti moje alkoholičarske navike. Hoću reći, ta je cesta odavna trebala biti popravljena i ravna kao sunce. Jer, ja ovdje pijem upravo zato da bi se te ceste popravile. Da, ovdje nastojimo biti prilično iskreni, ali imamo dojam da ipak neka oligarhija jako dobro živi na naš račun. No, dobro, svijet je tako sazdan. Ili je u pitanju Bog, ili Putin, ili Warren Buffett ili Trump, ili talijanska mafija ili Hells Angelsi u Montrealu. I zato je vino toliko skupo. Uz to, u svemu tome postoji i ravan hipokrizije. Turistička industrija u Montrealu u dobroj se mjeri oslanja na slovo zakona koje dopušta konzumiranje alkohola u vrlo ranoj dobi. Samo iz tog razloga deset do dvadeset tisuća klinaca iz Sjedinjenih Država dolazi u Kanadu svakog vikenda – samo zato da bi mogli piti u skladu sa zakonom. U Sjedinjenim Državama djeca smiju ubijati već od 18. godine, kad odlaze u vojsku, no moraju čekati do 21. godine da bi uz koju čašicu ubijanju mogli i nazdraviti. Zato mladi Amerikanci dolaze ovamo i onda ovdje piju i divljaju. Ali, ako vas je policija ikada uhvatila da ste vozili pod utjecajem alkohola, onda vam nije dopušteno da dođete u Kanadu, nikada nećete moći ovamo emigrirati itd., jer je Kanada zemlja koja štuje zakone. Jednom prilikom je devet mojih američkih poznanika odlučilo poći u lov u sjeverni Ontario, pa su platili unaprijed cijele aranžmane koji su uključivali i letove malim avionima i slično. Međutim, petorica od tih mojih devet poznanika bili su zavedeni kao prijestupnici koji su uhvaćeni u vožnji pod utjecajem alkohola, tako da su im na kanadskoj granici vrlo pristojno priopćili da ne mogu ući u Kanadu. Drugim riječima, da su za Kanadu preopasni. Zabilježeno je da su bili pijani. Čekajte malo, pa zar nije alkohol jedan od jačih aduta kanadskoga turizma? No, dobro. Treba piti odgovorno. Najviše dvije čaše.

Evo sada malo i iz osobnoga kuta. Moja kćer je imala 15 godina kad smo je iz njezina raja u Pennsylvaniji dovukli ovamo, u montrealske tundre, i bila je od svega toga prilično deprimirana. Međutim, vrlo brzo počela je izlaziti sa svojom novom prijateljicom, Belgijankom i još nekim engleskim prijateljima, a vrijeme su provodili po kojekakvim barovima. Emigranti su se očito skupili i držali zajedno. I majka moje kćeri i ja bili smo prilično zabrinuti oko toga što se događalo.

“Kako ti uopće uđeš u te barove?”, upitao sam kćer. “Samo im kažem na ulazu da imam 18 godina. I još im se zahvalim. Bude im drago što sam ljubazna.” Zapravo je imala lažnu osobnu kartu na kojoj je pisalo da je Brazilijanka, ruskog podrijetla. Pobunio sam se. “Nemoj više odlaziti u te barove”, rekao sam joj, a ona mi je odgovorila da tako ona njezina prijateljica Belgijanka nije išla u barove, pa su je silovali u nekoj pokrajnjoj uličici. Očito je ovdje djeci sigurnije u barovima, nego po mračnim ulicama, pogotovo kasno noću.

Ovako ili onako, vrlo je skupo piti u Quebecu. Usprkos prevladavajućoj francuskoj kulturi koja se posebno ponosi svojim vinima, ovdje si ne možete priuštiti pošteno vino. Nedavno me ovdje posjetila prijateljica koja je vrlo brzo prestala piti. Rekla mi je da nikad u životu nije pila gorih vina nego ovdje. “Molim te, nemoj više dotakati”, rekla mi je. Da. Dobro. O vinu više nećemo.

Zdravlje. Odnosno zdravstvo. Jednom sam naletio na prijatelja iz Teksasa i pitao ga kako je u Kanadi zadovoljan s liječnicima i zdravstvenim uslugama. “Dobro je ovdje”, rekao mi je, “ako ti treba antibiotik radi upale sinusa. Ali, ako imam neki ozbiljan problem, onda sjednem na avion i odem u Houston”.

“Zašto?”, upitao sam.

“A jesi li ti bio u nekoj od ovdašnjih bolnica?”, upitao je sada on mene.

“Da, morali smo u bolnicu kad je moja žena pala s bicikla, nakon što je naletila na neku veliku rupu na cesti i tako jako udarila glavom da je došlo do unutrašnjeg krvarenja. Naravno, otišli smo u židovsku bolnicu, jer je najbolja u gradu, ali i ta je izgledala kao bolnice iz trećeg svijeta. Dugo čekanje, liječnici stažisti, tek s fakulteta, nigdje ni jednog pravog, iskusnog liječnika, itd. Jedan moj prijatelj morao je na hitnu, u bolnicu McGrill i onda tamo na pregled čekao 12 sati. Ovo ovdje je otprilike kao nekada u Jugoslaviji. Treba li tome još nešto dodati? Ovdašnji dobri liječnici otišli su odavna preko južne granice, jer tamo mogu zaraditi puno više. U Quebecu, čak i ako uspiju dogurati do odlične plaće, od 240.000 kanadskih dolara, pola od toga im pojede porez. Jedan moj prijatelj, radiolog iz Londona, zarađivao je 48.000 dolara, ali mjesečno, i to u Pennsylvaniji. No, ni to ga nije usrećilo, iako je oženio neku prelijepu Francuskinju. To je trebalo doprinijeti njegovoj sreći, ali nije. Iz nekog se razloga ustrijelio.

Dakle, kanadski liječnici uglavnom bježe u Sjedinjene Države i tamo se bogate. Rezultat svega toga jest da u Quebecu nema dovoljno liječnika. Od 100 najboljih svjetskih bolnica, Kanada ima dvije (doduše te dvije nisu u Quebecu), a gotovo svih onih 80 nalaze se u Sjedinjenim Državama. Ovdje, u Montrealu, gotovo nitko nema obiteljskog liječnika, onog liječnika kojemu uvijek idete kad ste bolesni. Istina, ja imam jednog takvog liječnika, preko Sveučilišta, koji je ovamo stigao iz Armenije i taj me posavjetovao da se više krećem i da manje jedem. Baš, hvala, pomislio sam. Za tako nešto mudro mogao sam obratiti i svojoj baki. No, istina je da je moj liječnik zaista dobar. I da mi je baka mrtva. Možda bi svi liječnici trebali raditi upravo ono što bi radila baka da nije mrtva. Usput budi rečeno, besplatno kanadsko zdravstvo je besplatno samo za nezaposlene i za one koji ispune tone formulara. Ovo je zemlja snova za protuhe, ali samo za one koji znaju ispuniti sve te formulare. Ima, naime, mnogo takvih ljudi koji nisu uspjeli dobiti zdravstveno osiguranje, jer nisu dobro ispunili formulare. Takvi umiru po ulicama Montreala i sada, dok ovo čitate, ili pak viču kojekakve gadarije na glavnoj montrealskoj ulici, St. Catherine. Ja plaćam otprilike tisuću dolara mjesečno za zdravstveno osiguranje. Ono jest besplatno, ali samo ako ne znate ili ne pogledate na što odlazi vaš porez.

Zašto sam toliko kritičan prema Kanadi? Ne zato što bih želio reći da ovdje nije dobro. Kanada bi mogla biti i sjajna zemlja. Nema razloga da ne postane doista velika, da bude svjetionik cijelome svijetu.

No, sada ozbiljno, što zapravo ja mislim o Kanadi? Prije svega, to je još jedina doista velika zemlja, s velikim Z. Hrvatska je mala zemlja. Kanada je jako dobro povezana s drugim isto tako velikim zemljama. Što bi Kanada mogla izvesti u Hrvatsku, a da bi bilo korisno? Možda političare? Nadam se da će ovo s Oreškovićem krenuti na bolje, ali Kanada je toliko izbirokratizirana zemlja da možda i ne bi trebalo puno toga učiti od nje. Vi u Hrvatskoj imate svoju birokraciju i papirologiju, svoje županije i svoje općine. Hrvatska je na neki način Kanada u malom. S tom razlikom da Kanada rado prima ljude iz drugih zemalja, dok Hrvatska još nije naučila kako da se osnaži na način da primi u zemlju nove, talentirane ljude. Kanada možda bude dobra mojoj djeci. Školovanje je ovdje relativno jeftino, oko tri tisuće američkih dolara godišnje, ako se radi o sveučilištu, a moja će se kćer prvu godinu studija školovati besplatno. U Sjedinjenim Državama, usporedbe radi, slično bi obrazovanje platili oko 25.000 dolara godišnje, doduše, uz mogućnost kreditiranja. Da su moja djeca krenula na Penn State, u Sjedinjenim Državama, gdje sam ja predavao, tada bi školarina iznosila samo oko 6 tisuća dolara godišnje. Međutim, u Kanadi se sve manje sufinanciraju visokoobrazovne ustanove. Za vrijeme mog boravka u Montrealu, McGill, svojedobno pozicioniran kao 17 sveučilište na svijetu, pao je 60. mjesto. Djelomice je do toga došlo i zato jer su se studenti pobunili radi povišenja školarina. Marširali su ulicama Montreala potpuno goli, bila je to operacija pod nazivom MaNUfestation, u kojem ono NU znači golo, na francuskom. Tada je na ulicama bilo puno veselih promatrača koji su uživali gledajući lijepa, mlada tijela studenata i studentica. A bilo je tu i razmjene dobrog raspoloženja, joie de vivre, ipak je ovdje jak francuski utjecaj. Ali, da, nakon toga došlo je do promjene. Školovanje jest pojeftinilo, ali je i kvaliteta opala – dobitna kombinacija.

Kanada ima i nešto jake industrije. Na primjer, avionska industrija. Tvrtka Bombardier proizvodila je male avione za većinu svjetskih zračnih kompanija, no onda je, možda zbog jakog kanadskog dolara, prestala biti konkurentna. Kanada je i proizvodila i izvozila i super brze, TGV vlakove za Europu i još neke druge zemlje po svijetu, no istovremeno vam u Kanadi treba od Montreala do Toronta pet i pol sati, a radi se o udaljenosti od 540 kilometara. Dobar TGV vlak istu bi udaljenost prešao za dva sata. Mi u Kanadi od svojih visokih poreza izdvajamo i za vlakove, pa nije jasno zašto nisu brži, a i jeftiniji. Povratna karta je oko 160 dolara, a neki put i puno više. Nije jasno ni zašto je tvrtka Bombardier posustala. Kina danas proizvodi TGV vlakove puno jeftinije. Možda će ova nedavna devalvacija kanadskog dolara, od 35 posto, pomoći Bombardieru. Možda je Hrvatska profitirala kanadskim menadžerom Oreškovićem, koji je radio za odličnu izraelsku farmaceutsku tvrtku Teva, ali ne bih preporučio nekoga iz Bombardiera. Kanadsko je bankarstvo donedavno bilo solidno, sve dok nije došlo do apsorpcije nekih bolesnih američkih banaka i napuhavanja nekretninskog mjehura (tržište je precijenjeno, po mnogim indikatorima, tvrdi Deutche Bank), tako da smo sada u vrlo osjetljivom razdoblju. No dobro, kad se radi o bankarima, ipak slobodno možete uzeti kojega, da vam pomogne u Hrvatskoj.

Ovako bih mogao završiti ovaj članak, no moji prijatelji zamolili su me da napišem tekst o tome kako je živjeti u Kanadi. Morao bih, dakle, napisati barem još jedan članak, o tome kako se ljudi voze podzemnom željeznicom, kako se voze biciklom, kako izgledaju barovi, kako izgledaju crkve, predavanja na fakultetu, kako se stječu prijatelji, kako izgledaju tržnice, gdje kupujem ribu… No, sada više nemam prostora. Da kažem još i to, da imamo i Leonarda Cohena. On, naravno, ne živi u Kanadi. Koliko je znam, on živi, mislim, u Grčkoj, ili negdje drugdje, možda u Hrvatskoj. I Oscar Peterson je rođeni Kanađanin. Za vrijeme velikog jazz festivala u Montrealu, po mnogim se crkvama održavaju mise na kojima se svira jazz. Možete li vjerovati? To je zaista sjajno. Zaista jest. No, evo, završavam ovaj članak i izlazim van, na ulicu, gdje je minus 27 stupnjeva. Čujemo se kasnije. A bientot!

Autor: Josip Novaković/jutarnji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save