Lustracija partijskih iskaznica
Neprestano se zamračuje početak, ona prva ne samo pojmovna već i praktična definicija – što je komunistički antifašizam i zbog čega postoji u samo dvije države: Hrvatskoj i Rusiji?
Slovenija se ne računa, ona je srbijanska ekspozitura na sunčanoj strani Alpa, Slovenija je čak i svojim gospodarima Srbijancima postala nevažna. BiH je protektorat, a Srbija je malo četničko vojvodstvo.
Mediji u sprezi sa svojim nalogodavcima obilno izmišljaju ustaše, sve kako bi se opravdali partijski antifašizam, u naravi okorjeli komunizam pun mržnje prema svemu što nije od njihova legla. U Hrvatskoj je – jednako kao u Rusiji – za partijce rasprava o lustraciji neprihvatljiva tema; previše žučljive nervoze i uvreda, a premalo argumenata.
Čak i (samoupravna) javnost, koja je stradala u Domovinskom ratu, odbija raspravu o lustraciji makar dobro zna koliko je doušnička hobotnica bila velika i razgranata, kapilarno sveprisutna, ukrijepljena u stotinama tisuća posrnulih osoba. Zapravo su gotovo svi bili „unutra“, svi su drukali za sitniš sitnih usluga. Ta licemjerno velikodušna javnost smatra da što prije mora prestati svađa oko ustaša i partizana, ona je za napredak („kako to gordo zvuči“). Javnost nešto krije, jer nije toj javnosti, a medijim pogotovo, do mira i gospodarskog napretka, nego ljudi ne želi sebe i svoje očeve, majke, djedove i bake, braću i sestre naći na spiskovima suradnika i doušnika, shvatiti koliko je sve bilo zagađeno i posrnulo.
Međutim nikada nam budućnost neće više biti sklona, i stalno ćemo se poput puha u kavezu vrtjeti u krug, ako prošlost ne rasvjetlimo istinom, kakva god ona odvratna i bolna bila.
Koliko god MOST kombinirao i oklijevao, Hrvatska mora slijediti put drugih tranzicijskih zemalja, jer prije ili kasnije lustracija osoba koje su služile komunističkoj diktaturi, a još su na važnim dužnostima, postaje nužna i bezuvjetna. Nitko (osim pojedinih i zna se kakvih Rusa) ne želi investirati u zemlju mračne prošlosti pune zabranjenih pismohrana i povjeriti na upravljanje svoju investiciju građanima koji nose u sebi mračnu tajnu doušništva i služenja komunističkoj tiraniji. Poteškoća je upravo u SKH/SKJ, danas prepoznatom pod imenom SDPartija, koja po cijenu izbijanja pravog građanskog rata odbija bilo kakav model lustracije. „Kome bi ona i čemu poslužila“, pita se i čudi partijski ideolog Nenad Stazić? On se čudi, ali zna da nije u pitanju samo sedam kuna cjelodnevnog pansiona na Brijunima, o punom većem ulogu je riječ – gubitku prava javnog nastupanja. Dakle život bez medijske pozornosti, a to je za takve prevelik gubitak.
Sa SDPartijom komunizam je itekako preživio i nastavlja svoj boljševistički pohod drugim sredstvima s novim svlakom. SKH/SKJ je zločinačka organizacija čija je političko-terorističko djelovanje bilo usmjereno stvaranjem diktature (proletarijata) i fizičkim uništenjem svih svojih protivnika i neistomišljenika. U temelje te diktature ugrađeno je u Hrvatskoj 400 tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga do Križnog puta; u temelje svjetskog komunizma 100 milijuna! Takvu diktaturu mogu braniti samo njeni nasljednici: crveni naci-fašisti, najgori zločinački umovi. Komunističke države su sve redom zločinačke diktature i neslavno su propale. Ostala je Sjeverna Koreja, zemlja bolesnog uma; Kuba, zemlja jeftine prostitucije i Rijeka, grad u kome se rodio fašizam i u kome će u Europi jednog dana crknuti komunizam.
U Hrvatskoj konkretno SDPartija, HNS, laburisti…, svi partijici koji se nisu nikad odrekli boljševizma, „njeguju“ ideju komunističke ljevice. Ipak, SDPartija je pravni, ideološki, politički i materijalni slijednik i nasljednik SKH/SKJ. Tu činjenicu SDP nije nikad ni zanijekao, pogotovo kad je imovina SKH vrijedna i obilno je ima. Imovinsko nasljeđivanje SKH/SKJ može se pratiti kroz katastar i gruntovnicu, imovinu u posjedu SDPartije. Ideološko nasljedovanje i politički program bilo je očigledno u Račanovoj Vladi, da bi Milanovićeva srpsko-hrvatska Vlada provodila bezočni boljševizam i projugoslavensku politiku kakve bi se posramio i SKH.
Možda bi bilo najjednostavnije lustraciju započeti, recimo, čisto administrativno: na osnovu članskih iskaznica, a potom svaki pojedninačni slučaj proučiti zasebno. Komisijski, naravno.
Odmah treba popisati članove ustaške stranke i njihove (javne) dužnosti u RH: postoje li uopće takvi? Zapravo proučiti postoji li u RH uopće regstrirana politička stranka koja je politički ili idološki nasljednik ustaške stranke, a tek onda popisati članove takve političke organizacije, nasljedika ustaškog pokreta i/ili političkog programa. Tu za tzv. antifašiste i njihove medije nastaje probem: takve političke stranke/partije nasljednice ustaškog pokreta u RH nema. Nema slijednika ustaškog pokreta ragistriranog u RH, znači da nema ni ustaša. Postoje mnogobrojni nacionalno osvješteni Hrvati u Hrvatskoj, naime domoljubi i to više nije nikakav grijeh. Ne živimo više u srboslaviji i nije kažnjivo biti hrvatski domoljub. Isto je kao u Austriji, Italiji, Mađarskoj… naime i u tim zemljama postoje nacionalno svjesni Austrijanci, Talijani, Mađari… bez nacionalno svjesnih građana nema nacije, bit nacije je njena nacionalna osvještenost.
U isto vrijeme treba popisati članove KPH/KPJ, one u RH na javnim dužnostima, policiji, vojsci, službama i one što su u kontaktu s djecom i mladeži, pravosuđu i prosvjeti, u svemu što lustracija zahvaća. I to nije poteškoća, svi su popisi uredno na svojim mjestima, uostalom kao i liste doušnika i denuncijanata, njihova kodna imena, po čemu su radili ili još uvijek rade… oni su za lustraciju najzanimljiviji. I tu ne treba kalkulirati ili imati obzira koju dužnost osoba trenutno obnaša i u kojoj je političkoj stranci. Dakle i u HDZ-u, HSLS-u, MOSTU… komunisti svi u svuda. Kad su znali dati svečanu prisegu Titu i Partiji, ponijeti crveni karanfil i uživat u plodovima sramotnog čina, mogu podnijeti i svoje ime na popisu.
Kod lustracije ne smiju se praviti razlike između ustaša i komunista, sve je to isti nacifašizam, crveni barjak natopljen krvlju nevinih.
Ako je metoda sa popisima pomalo gruba i nezgrapna, za neke uvredljiva, neka članovi sâmi istupe: ustaše i komunisti, svi sa svojim članskim iskaznicama. Tko ju je jednom imao, nikada knjižicu nije bacio ili zapalio! To su priče za neuke. I drugovi članovi SKH na privremenom radu u HDZ-u i ostalim hrvatskim strankama, neka se isprse, svi bez izuzetka – van s crvenom knjižicom.
Negdašnji doušnici i dužnosnici u komunističkom sustavu diktature ne smiju u RH obavljati javne funkcije, poučavati u školama i svojim svjetonazorm utjecati na odgoj građana RH – pa ma gdje bili. Što to znači u praksi?
Zoran Milanović ne potpada pod lustraciju, on nije boljševik, Milanović je govornička dijagnoza, ali Nenad Stazić bi u Hrvatskom saboru mogao raditi samo kao „klozet frajla“, Zlatko Komadina kao portir u zgradi gdje već toliko godina obnaša dužnost župana, Josip Leko ne bi mogao biti zastupnik, Slavko Linić…, što s njim, njega bi stavili za spikera zbog ugodna glasa. Vesna Pusić, na primjer, ne bi u RH mogla obnašati javnu dužnost zbog ustaške indoktrinacije, odgojena u ustaškom dugu (njen otac Eugen bio je ustaški časnik i vojni sudac u NDH)
Da je lustracija na vrijeme – dakle odmah, učinjena – Stjepan Mesić ne bi mogao biti ni predsjednik Vlade ni dva puta biran za Predsjednika RH. To isto odnosi se i na Ivu Josipovića, i koliko bi nam prošlost bila bolja, a povijest sklonija? Franjo Tuđman je svojom osobnom hrabrošću i svojim djelom stvaranja samostalne i neovisne RH sâm sebe lustrirao i besmisleno je prvog hrvatskog Predsjednika uspoređivati s bilo kime od hrvatskih političara.
Oni što imaju rezerve prema bilo kakvoj vrsti lustraciji, ili su drukali ili sumnjaju (možda znaju) da su članovi njihove obitelji bili doušnici. To su prljavi ljudi koji žele da nam cijela Hrvatska ostane prljava.
L. C./hrsvijet.net
