NA MARKOVOM TRGU neradnička klasa u obrani privilegija
Fašistički antifašizam: Zašto nije bilo specijalaca na Trgu Svetog Marka?
Članovi “stručnog povjerenstva za neprofitne medije” su dodjeljivali novac samima sebi, odnosno medijima za koje pišu kao autori, i za to dobivaju honorare. Nije problem što je to povjerenstvo raspušteno, problem je što nisu u zatvoru. Nego još i prosvjeduju. I nitko ih ne tuče niti im spori pravo biti na Markovom trgu.
Pred nekoliko dana održan je prosvjed za slobodu medija i protiv cenzure, koji je u medijima i od strane oporbe proglašen filofašističkim. U ponedjeljak je održan prosvjed protiv ukidanja prava jednom malom dijelu “kulturnih djelatnika” da sami sebi dodjeljuju novac iz proračuna, po potrebi. Prvi prosvjed je u medijima Pustite sad priče o tome tko tu koga zove “fašist”, “antifašist”, gledajte samo činjenice i vrlo brzo ćete uvidjeti tko je tko!
Fašist bi, po logici stvari, trebao biti onaj tko zabranjuje oporbi i protivnicima da prosvjeduju. Onaj tko se služi difamacijom protivničke strane kroz medije. Onaj tko šalje policiju i specijalce na prosvjednike. Onaj tko guši slobodu govora i uvodi cenzuru, pravdajući to “sprječavanjem govora mržnje”. Usto i brutalno laže i primjenjuje dvostruke kriterije, kako bi začepio usta posve određenom govorniku, zanemarujući pravdu i pravo. Onaj tko na ljude koji prosvjeduju izvodi pse čuvare režima.
Milanovićeva vlada je posve nelegalno i mimo svih ljudskih prava zabranila lani braniteljima prosvjede na Trgu Svetog Marka. Postavila im je policijski sat, oni su ga ispoštovali i povukli se s javne površine u crkvu, ali je vlast na invalide svejedno poslala nabildane specijalce koji su provalili u Crkvu, a potom su promotori onog jedinog pravog fašizma u Hrvatskoj – crvenog – krenuli u obračun s prosvjednicima kroz svoje režimske medije, koji su dobili zadatak predstaviti Hrvate, ratne veterane, u svjetlu gorem od onog u kom je Goebbels oslikavao Židove: fizički i moralno nakazni, skloni krađi od drugih i životu na tuđi račun, privilegirani, zavjerenička skupina koja živi među nama, koju je nemoguće identificirati, ali nam siše krv i živi na naš račun. Slika stvorena o ratnim veteranima u Hrvatskoj posve odgovara medijskoj slici Židova u Njemačkoj tridesetih, samo što naši fašisti sami sebe smatraju antifašistima. Kao što sami sebe smatraju izdajnicima, ali kao i za upis u registar branitelja, i za upis u registar izdajnika treba vam državna vlast potvrditi da to stvarno jeste! Da ste se kvalificirali, ispunili kriterije! A to ona povlači zatvorsku kaznu. Jedini izdajnik kojeg znam koji je kvalificiran prosvjedovati nije bio tamo, Davor Gjenero. Njega (bivše) vlasti sumnjiče da je odavao vojne tajne Srbiji.
Par dana ranije ti isti branitelji održali su novi prosvjed, u zaštitu slobode govora od nelustriranih komunističkih kadrova koji opet uvode verbalni delikt. Naime Mirjana Rakić, za koju se osnovano sumnja da je bila suradnica tajne policije u doba diktature, je odlučila da nije govor mržnje kad se slavi ratnog zločinca koji je klao Hrvate, nego je govor mržnje kad se tom koji ih je slavio kaže da je četnik. Nitko nije rekao da su svi Srbi četnici, iako većini to i ne bi smetalo s obzirom na popularnost Draže u Srbiji, nitko nije rekao da su svi pravoslavci četnici, jednom konkretnom četniku je rečeno da je četnik, a on uostalom nikad nije ni bježao od četništva. Zbog toga je cijela jedna TV “ugašena” na tri dana.
Istovremeno, Mirjana Rakić se ne obazire na portale i blogove po kojima pijana i vulgarna Vedrana Rudan piše kako su – njen današnji naslov – “Hrvati smeće od naroda”. Iako su joj brojni ljudi danas poslali prijavu tog teksta, čisto da vide hoće li reagirati i zabraniti dotični blog s .hr domenom na tri dana, kako je zabranila Z1. Naravno, nikog nije briga što Vedrana piše, nama je draže da nam iskreno kaže što misli o nama nego da je tjeramo da laže da nas voli, ili bar ne mrzi, ali “antifašisti” nisu takvi. Nemojte misliti da je današnji “govor mržnje” išta do li verbalni delikt. Sve to žalosno podsjeća na vremena kad je Gotovac za riječi “nekakve sulude brbljarije o nama pričaju; ja zbilja ne mogu drukčije to nazvati, i da nas se difamira, da nas se pokuša ušutkati time, da nam se kaže da smo fašisti, da smo ustaše”, dobio dvije i kusur godine robije. A danas se u njega kunu razne Rakićke i bratija koja ga je na robiju i slala! I opet nas nazivaju ustašama i fašistima, kao i onda, kako nas je i Milošević nazivao! I on je deklarativno bio antifašist, a u stvarnosti fašist.
Kao i bratija koja se okupila u obrani svoji privilegija. “Hrvatska je jedna od najbogatijih zemalja svijeta”, rekao je jedan od prosvjednika okupljenima te patetično zavapio kako ljudi umiru u neimaštini. “Ja sam završio na teškim drogama radi svega toga”, rekao je okupljenima mladac koji možda najbolje oslikava profil prosvjednika koji su se okupili na Markovom trgu. Njemu su svi drugi krivi, društvo mu je krivo što je narkoman i besposličar bez obrazovanja. Ne slučajno to što je lijen i sebičan. Hrvatska je njemu jedna od najbogatijih zemalja svijeta, jer on misli da se bogatstvo zemlje mjeri “prirodnim bogatstvima” koja pak po ljevičarima, iako su internacionalisti, treba pripadati “naciji”, ne slučajno svim ljudima niti jednom čovjeku. Oni su jednostavno preglupi i preneuki da bi razumjeli da najbogatije zemlje, od Singapura i Japana do Švicarske i Monaca, nikad nisu imale nikakve prirodne resurse – a iza te ideje o “bogatstvu koje je tu, samo ga treba pravedno svima podijeliti” stoji želja za bogatstvom bez ulaganja, rada, i učenja. O dobrom životu u Utopiji, gdje samo treba ležati pod stablom i hrana sama padne u usta. Ili eventualno netko treba naći naftu i prodati je Amerikancima, i onda novac podijeliti.
Upravo taj lezilebaroški i neradnički mentalitet stoji iza prosvjeda koji je organizirala Radnička Fronta. Jer, među tisuću (prema medijima) prosvjednika na Markovom trgu teško se moglo primijetiti nikoga tko je i dana u životu pošteno radio. Bila je tamo recimo Zrinka Vrabec-Mojzeš, koja je možda još najbliže tome da je ipak nešto radila – ali je za sobom ostavila posve uništeni Radio 101 i milijunske dugove koje su na kraju morali pokriti porezni obveznici. Novac je to koji je Zrinka potrošila dijeleći ga nepotistički, jer ionako nije njezin. Bio je tu, s njom zagrljen, Zoran Pusić, veliki zagovornik Jugoslavije, pripadnik antifašističko-aktivističkog klera koji cijeli život siše novac iz desetaka udruga u kojima je član, za pričanje gluposti i moraliziranje. Bio je tu Nenad Stazić, čuveni primitivac iz SDP-a, čovjek čiju nekulturu ophođenja nadilazi samo njegova pohlepa za bilo čim besplatnim, čovjek poznat po ljetovanjima na Brijunima po sedam kuna dnevno, all inclusive.
Ali ono što stvarno boli je što tu bratiju badavadžija, lezilebaroša, narkomana, lopova, besposličara, manipulatora, kradljivaca, nitko ne gleda onako kako se gledalo na branitelje. Bilo bi zgodno usporediti količinu tekstova i minutažu na TV u odnosu na broj prosvjednika. Za prvi prosvjed, za slobodu govora, su komentari mahom bili: primitivizam, ustašluk, izmanipulirani ljudi, a za one koji su tražili materijalne privilegije: demokracija, progresivno… Pritom nitko nije primijetio da branitelji nisu tražili nikakva materijalna prava već samo da se poštuje njihova žrtva, a da “kulturnjaci” traže da im se i dalje dijeli nezarađeni novac, odnosno da im se dozvoli da ga sami sebi dijele bez kontrole. Dapače, mediji su izokrenuli priču, okrenuli pilu naopako, pa je ispalo da branitelji traže novac a kulturnjaci “slobodu govora”. No nitko ne brani “kulturnjacima” pisati, niti jedan medij neće biti zabranjen, to je jasno rečeno, samo je rečeno da neće kao do sad dobivati državni novac za pljuvanje po državi.
Mediji imaju jako puno simpatija za ovaj prosvjed – pa i pozivaju na TV, umjesto ministra Hasanbegovića, Hajrudina Hromadžića koji je godinama sjedio u stručnom povjerenstvu, i vlastitom portalu dodjeljivao svake godine stotine tisuća kuna, da im objasni da je Hasanbegović “fašista!” Čovjek je pokazao samo da je intelektualna i moralna nula, za razliku od Hasanbegovića. A tu je i neizbježna Mima Simić koja je također sjedila u “stručnom povjerenstvu” i dodjeljivala “stručno” lovu portalu na kom ona piše. Svake godine je oko 10% uvijek istih portala dobivalo 90% novca predviđenog za neprofitne medije: muf, crol, forum.tm, pa čak i Pilselov autograf, koji doduše nije zadovoljio kriterije ali mu je bivša ministrica svejedno doznačila, diskrecijskim pravom, desetak tisuća eura.
Čitava ta bratija se pobunila jer im je ukinuto Bogom dano pravo na tuđi novac. Isti ti ljudi godinama nam probijaju uši pričom kako je fašizam i nasilje to što i “oni koji nisu vjernici kroz porez financiraju Crkvu”, u zemlji s preko 80% što praktičnih što kulturnih katolika, ali se vrijeđaju kad oni koji nisu ni manjine ni homoseksualci ni komunisti odbijaju financirati njihove kvaziintelektualne dobro plaćene masturbacije po portalima za koje nitko nije čuo, i kad ministar ne želi novcem poreznih obveznika financirati kružok od oko dvjesto uvijek istih ljudi koji su se nametnuli kao avangarda u kulturi, da pritom niti jedan od njih iza sebe nema niti jedno spomena vrijedno dostignuće u umjetnosti niti kulturi. Oni u ponedjeljak laprdaju fraze o antifašizmu: no kako bi izgledalo da im je vlast zabranila prosvjed kao što je braniteljima? Da je organizirala protuprosvjednike i poslala ih na njih? Kako bi javnost gledala da je Karamarko u ponedjeljak poslao specijalce da ih prebiju? Bi li se i tada idući dan po novinama pisalo kako je Mima davila policajca od 140 kila, bodi bildera, kao što se to pisalo za invalida DR? Da, svi bi u tome vidjeli fašizam. I to bi i bio fašizam.
Pa zašto onda nitko ne vidi fašizam u onom što rade i što su sve ovo vrijeme radili “antifašisti?” Umjesto slanja specijalaca, ova “fašistička” vlast je samo rekla kako svatko ima pravo na prosvjed. Milanovićeva vlada je smatrala da nitko tko njih “demokratski izabrane” ne podržava nema pravo na prosvjed, i da je svaki prosvjed protiv vlasti državni udar.
Dao Bog što više ovakvog fašizma, gdje svatko smije govoriti, i nikad više antifašizma gdje se ljude premlaćuje i gdje se brani ljudima da kažu što misle, pa ih se i tjera da govore što ne misle.
Autor: Marcel Holjevac
