NIKOLA MILANOVIĆ: Morrison i Božje milosrđe
U uvodu knjige ‘Božje ime je milosrđe’ Andrea Tornielli donosi jednu zanimljivu priču. Opisuje zgodu iz romana Brucea Marshalla ‘Svakom jedan novčić’, u kojoj glavni lik, opat Gaston, treba ispovjediti mladog njemačkog vojnika kojega su francuski partizani uhvatili i osudili na smrt.
Jadni mladić ispovjedniku priznaje svoju strast prema ženama i mnoge grijehe te vrste koje je počinio. Opat mu objašnjava da se mora pokajati da bi dobio odrješenje i oproštenje, a mladi vojnik zavapi: „Kako ću se pokajati kad sam u tome uživao i kad znam da bih to opet učinio?“ Opat je nevoljniku silno želio pomoći, ali se zbog nedostatka njegovog kajanja našao pred naizgled nerješivim problemom. Ipak dosjetio se jadu i pronašao malenu pukotinu u čvrstim zidinama grijehom okovanog srca. Upitao je mladog vojnika je li mu žao što se ne kaje, a ovaj mu odgovori da mu je zbog toga zaista žao. To se žaljenje pojavilo kao sićušan prozorčić koji je dopustio milosrdnom svećeniku da udijeli odrješenje.
Skromni milosrdni svećenik dosjetio se jadu. Koliko li je tek Bog, koji je samo milosrđe, u namjeri da nam oprosti domišljatiji i od najdomišljatijeg svećenika. Tornielli spominje i dvije propovijedi koje je papa Franjo održao u razmaku od nešto više od godine dana. U njima Papa naglašava da je milosrđe najsnažnija Gospodinova poruka. To je zaključio tumačeći ulomak iz Ivanova Evanđelja u kojem se govori o preljubnici uhvaćenoj u grijehu. Preljub se uz hulu i idolopoklonstvo smatrao najtežim grijehom pa je nesretnica po Mojsijevom Zakonu trebala biti kamenovana.
Međutim, u svjetini spremnoj izvršiti tu stravičnu kaznu, nije se našao nitko bez grijeha da prvi baci kamen. Uostalom, farizeji koji su pred Gospodina doveli ženu, željeli su ga samo iskušati. Ako bi kazao da postupe po Zakonu mogli bi ismijati njegovu hinjenu dobrotu i brigu za druge, a ako bi kazao da je puste optužili bi ga da ne izvršava Zakon. Sve što ih je zanimalo bilo je kako doskočiti Isusu. Nimalo nisu brinuli o ženi, nije ih previše zanimao niti preljub, jer moguće je da je i među njima bilo preljubnika, navodi Papa. Ipak, na koncu, svi se raziđoše i Isus ostade sam sa ženom. Ona je svjesna što je učinila. Nije se proglašavala žrtvom nepravedne osude. Svjesna je svog grijeha i priznaje ga. Isus je tu pred njom. Stoje sami ona i Bog.
Isus je došao i za nas kad priznamo da smo grješnici. Ako oholo držimo da smo baš mi bezgrješni pravednici i dajemo si za pravo da neprestance osuđujemo druge, postupamo baš poput farizeja. Zato opravdano možemo postaviti nimalo ugodno pitanje: kako ćemo osjetiti Božje milosrđe kad ne osjećamo potrebu za njime? A baš to je posebno opasno stanje, jer svi smo grješni. I koliki bi od nas zaslužili pravednu osudu da nam Bog ne oprašta?
Razmišljajući o ovome sve mi se čini tako jednostavnim i razumljivim, tako ljekovitim i prihvatljivim. Zašto je to onda mnogima daleko i nerazumljivo?
Dok ovo pišem u pozadini lagano slušam rock iz šezdesetih i sedamdesetih. Nekako mi ta glazba ‘leži’. Led Zeppelin, Deep Purple, The Beatles, The Rolling Stones, The Doors, Janis Joplin, Creedence Clearwater Revival… upravo Mick Jagger izvodi jednu od mnogih uspješnica The Rollling Stonesa. Nije li tajna u tome? Toliko toga nas na ugodan i simpatičan način svakodnevno udaljava od bitnog i okreće prema nevažnom ili čak štetnom i pogubnom. To može biti glazba, literatura, dnevni tisak, televizija… i onda se nađemo u okružju u kojem su optužbe i svađe, teško premlaćivanje mladića metalnim palicama i pjevanje četničkih pjesama, blaćenje časnih ljudi i svih kršćanskih vrijednosti, da ne nabrajamo dalje, naša svakodnevica.
No, nemojmo samo osuđivati. Čuvajmo se dvoličnosti. Čuvajmo se da se ne uzoholimo i tako onemogućimo Božjem milosrđu da nas dotakne. I molimo da se otvore sićušni procjepi kroz koje će Božje milosrđe dotaći dušu svakog djeteta Božjeg.
Nije li ovo tek još jedna propovijed? Uobičajeni kršćanski i tek formalni poziv da se nešto uradi? Utopija? Naivnost? Možda, ali ipak ću na kraju, nezasluženo ostavljajući po strani našu uzavrjelu političku scenu i njezine glavne nositelje, pokušati zaključiti jednim razmišljanjem: legendarni vođa The Doorsa, Jim Morrison, nekad poznat kao ‘Jahač oluje’ (Riders on the storm), pokopan je 1971. godine u Parizu; Jimmy Page koji je opjevao čudne ‘Stepenice k nebu’ (Stairway to Heaven), danas već ima 72 godine; Mick Jagger koji je iznimno melodičnim glasom izražavao ‘Simpatiju za vraga’ (Sympathy for the Devil), danas je 73-godišnjak… Lennona, Janis, Jimija Hendrixa i Boba Marleya, baš poput Morrisona, već odavna nema među nama. Čini se da nam ipak, htjeli to priznati ili ne, ostaje molitva i nada da će se negdje pojaviti kakav sićušan procjep.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
