OBRAĆENJE ZNANSTVENIKA: Došao je u Lourdes dokazati kako tamo nema nikakvih čuda
Došao je u Lourdes dokazati kako tamo nema nikakvih čuda – vidio je jedno koje ga je vratilo Bogu
Iako su se prvotna ukazanja u Lourdesu dogodila 1858. godine, ljudi su na početku 20. stoljeća (kao i danas) još uvijek tvrdili da ih tamošnja voda liječi. Unatoč velikom broju navodnih izlječenja, francuski se liječnički establišment oštro protivio mogućnosti da se tamo događa išta nadnaravno
Alexis Carrel rodio se 1873. godine u katoličkoj obitelji, u jednom malom gradu u Francuskoj. Redovito je išao na svetu misu i pohađao katoličke škole koje su vodili isusovci. Nažalost, kada se upisao na fakultet, već je bio agnostik. U potpunosti je odbacivao katoličku vjeru i nije bio niti siguran postoji li Bog.
Unatoč tome, nije ostao takav. Jedno iznimno čudo iz Lourdesa vratilo ga je vjeri.
Kao agnostik Carrel je studirao biologiju i medicinu, te je postao svjetski poznati znanstvenik. Razvio je metodu koja je omogućavala organima da žive izvan tijela što je bio ogroman korak prema transplantaciji organa. Razvio je i nove metode čišćenja rana. Najvažnije od svega ipak je njegovo razvijanje metoda šivanja velikih krvnih žila što mu je 1912. godine donijelo Nobelovu nagradu.
Zbog toga je njegovo mišljenje o navodnim čudima u Lourdesu bilo tako važno.
Iako su se prvotna ukazanja u Lourdesu dogodila 1858. godine, ljudi su na početku 20. stoljeća (kao i danas) još uvijek tvrdili da ih tamošnja voda liječi. Unatoč velikom broju navodnih izlječenja, francuski se liječnički establišment oštro protivio mogućnosti da se tamo događa išta nadnaravno.
I sam Carrel je bio izrazito skeptičan. To jest, sve dok nije susreo djevojku koja se zvala Marie Bailly.
Godine 1902. nalazio se u vlaku za Lourdes s prijateljem liječnikom kako bi na svoje oči vidio histeriju, kada je naletio na Bailly koja je izgleda bolovala od nečeg što se zove peritonitis. Radilo se o smrtonosnoj bolesti. Bailly je bila polusvjesna i oteklog trbuha. Pokušavši joj pomoći Carrel joj je dao morfija, rekavši kako vjerojatno neće preživjeti ostatak puta do Lourdesa. Ostali liječnici u vlaku došli su do istog zaključka.
Kada su stigli, njeni prijatelji su je odnijeli do špilje i izlili po njoj tri vrča lourdske vode. Sa svakim izlijevanjem govorila je da osjeća žareću bol po cijelom tijelu. Na zaprepaštenje prisutnih liječnika, trbuh joj se gotovo trenutno izravnao i vratio u normalnu veličinu, a puls na normalnu razinu otkucaja.
Do večeri je bila dovoljno dobro da normalno večera.
Znanstvenik u Carrelu nije znao kako da si to objasni. Morao je priznati da sve njegovo medicinsko znanje ukazuje na to da je njezino izlječenje uistinu čudo. No znao je da bi javno tvrditi da je svjedočio čudu uništilo njegovu karijeru, pa je šutio o svemu. Nije htio niti da se zna da je išao u Lourdes.
Međutim, Baillyjeno izlječenje ubrzo je postalo nacionalna vijest. Vijesti su objavile da je Carrel bio prisutan, ali da se po njegovu mišljenju tu ne radi ni o kakvom čudu. To nije bilo u potpunosti točno te je on bio prisiljen javno odgovoriti. U odgovoru je zamjerio vjernicima da općenito prebrzo nečem neobičnom pripisuju čudotvornost, ali je također kritizirao medicinski establišment što isključuje mogućnost čuda, tvrdeći da je Bailly možda zaista bila čudotvorno izliječena.
To je bio javni skandal! Kako je netko tako uronjen u znanost i tako vičan medicini mogao reći da je Baillyjeno izlječenje moglo biti čudo? Njegova karijera u Francuskoj je bila gotova. Ne mogavši više raditi u bolnicama, preselio se u Kanadu i s vremenom u SAD. Priključio se Rockefellerovu Institutu za medicinska istraživanja u New Yorku i tu je proveo ostatak karijere, (što se tiče Marie Bailly, ona je stupila u samostan).
Carrel je dakle bio uvjeren da je izlječenje Marie Bailly moglo biti čudo – no što je to za njega duhovno značilo?
Nije znao kako točno postupiti, jer u potpunosti priznati samome sebi da je u Lourdesu svjedočio istinskome čudu bi od njega tražilo da preispita svoja religijska uvjerenja (ili nedostatak istih).
Bilo mu je potrebno 25 godina pomnog razmišljanja i srcem i umom, da bi se 1939. godine napokon odlučio naći s katoličkim svećenikom i ozbiljno razmislio o povratku u Crkvu. Njih dvojica su postali prijatelji i tri godine kasnije Carrel je objavio: “Vjerujem u postojanje Boga, u besmrtnost duše, u Objavu i u sve što Katolička Crkva naučava.“
Umro je samo dvije godine kasnije, ali ne bez primanja bolesničkog pomazanja na samrtnoj postelji.
Bog ga je uzeo sebi u pravo vrijeme.
Izvor: ChurchPOP
Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net
