RASVIJETLIMO: Otac Vesne Pusić bio je natporučnik sudac u vojsci NDH
Sinoć je gospodja Pusić sudjelovala u HTV-ovoj emisiji ‘Otvoreno’. Među ostali vrlo jadno je ponavljala da se ‘ne treba sjećat i komemorirat ustaše…’. Zato donosimo prepisku i upite g. Despota, glasnogovorniku HNS-a I. Kolmanu, a i da se pokaže koliko primitivizma u (ne)odgoju, ali i mržnje pokazuju HNS-ovci kad ih se uhvati u ‘neobranom grožđu’.
Matični list Oružanih snaga NDH iz Hrvatskog državnog arhiva otkriva podatke o Pusićevim aktivnostima kao domobranskog časnika
Eugen Pusić sa svoje dvoje djece, lijevo je mladi Zoran Pusić, a desno tada još djevojčica Vesna Pusić
Eugen Pusić rođen je u Zagrebu 1. srpnja 1916. Diplomirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1939. Načelnik je Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreb 1945.-1946., načelnik odjela i pomoćnik republičkog sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske 1946.-1955. Izabran je za predavača 1955., za docenta 1957., za izvanrednog profesora 1961. i 1965. za redovnog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu na predmetu Nauka o upravi. Umirovljen je 1986. Izabran je za izvanrednog člana Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti 1975., a za redovnog člana 1983. Predavao je kao pozvani nastavnik (visiting professor) na University of Manchester 1963., University of California, Berkeley 1969., University of Pennsylvania, Philadelphia 1970., University of Chicago 1972. Znanstveni je član (fellow) Institute of Social Studies, Den Haag; znanstveni član (fellow) Center for Advanced Study in the Behavioral Sciences, Stanford. Radio je kao pozvani znanstvenik (guest scholar) na Woodrow Wilson Center for Scholars 1981. Objavio je 35 knjiga i više od 1300 znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, prikaza i recenzija. Nagrađen je nagradom “Božidar Adžija” 1965. za knjigu “Lokalna zajednica”, međunarodnom nagradom “Rene Sand” 1970. za doprinos socijalnoj politici u svijetu, nagradom Službenog lista SFRJ 1985. za knjigu “Upravni sistemi”, nagradom “Dr. Vladimir Bakarić” 1990. za knjigu “Društvena regulacija” i godine 1985. Republičkom nagradom za životno djelo. Ekspert je Ujedinjenih naroda za socijalna pitanja u više navrata, savjetnik glavnog tajnika UN-a za organizaciju tehničke pomoći u socijalnim službama 1964.-1965. Član je Izvršnog odbora 1956.-1960., potpredsjednik 1960.-1964. i predsjednik 1964.-1968. International Council on Social Welfare. Predsjednik je Saveza republičkih udruženja za upravne nauke i praksu 1976.-1980.
Pravnik i poliglot
To je službeni životopis Eugena Pusića na stranicama HAZU čiji je član bio, a umro je 20. rujna 2010. godine. I tu ne bi bilo ništa čudno da Pusić cijelog života u svojem životopisu nije zatajio godine Drugog svjetskog rata.
Jer nedostaje gdje je bio i što je radio od 1939. do 1945. godine. A kako se njegova kći Vesna Pusić uspinjala na mjesto ministrice vanjskih poslova RH, povećan je interes javnosti za njezin životopis, kao i njezine obitelji, što je uobičajeno u svim demokratskim državama. Zašto je njezin otac taj dio svoje karijere do smrti tajio, ostaje zagonetka. A njegov je životopis u tom razdoblju itekako intrigantan. Hrvatska javnost, a ranije i jugoslavenska, do danas je ostala uskraćena za činjenicu da je Eugen Pusić za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio časnik sudac!
Hrvatski državni arhiv: Pusićev Matični list br. 487 iz Ministarstva OS NDH
Konkretno, u Hrvatskom državnom arhivu čuva se njegov matični list u fondu broj 487, a to je fond Ministarstva oružanih snaga NDH. U njemu ima pregršt podataka o službama koje je Pusić obnašao u NDH i u kojem je točnost podataka on osobno potvrdio svojim vlastoručnim potpisom. Matični list nismo dobili u kopiji jer prema zakonu i arhivskim pravilima još nije prošlo sto godina od njegovog rođenja, ali u cijelosti je dostupan za istraživanje, što je i nama omogućeno. Na njegovom prvom listu nalazi se Pusićeva fotografija u domobranskoj uniformi. A onda uz datum i mjesto rođenja piše da je prisegu NDH dao 18. travnja 1941. u Popunidbenom zapovjedništvu u Zagrebu, da je u Hrvatsku kopnenu vojsku stupio 1. svibnja 1941., da je u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci bio od 18. studenog 1939. do 18. kolovoza 1940., da je Školu za pričuvne časnike pohađao od 18. siječnja do 18. kolovoza 1940. u Beogradu i Bitolju, da zna njemački, francuski, engleski i talijanski, da su mu roditelji Eugen i Leonija rođena Becker, a da je oženjen za Višnju, kćer dr. Danka Angjelinovića i dr. Miše rođene Guči. Također stoji da je 1944. odlikovan ratnim spomen-znakom “Vrpca” prema naredbi pročelnika Ustrojbenog odjela Ministarstva oružanih snaga (MINORS). Tu su i njegova promaknuća: od kaplara đaka 1. svibnja 1941. i časničkog namjestnika 12. srpnja 1941. do natporučnika suca 30. rujna 1941. godine. Opći ideološki tečaj polazio je od 20. do 24. ožujka 1944. godine.
I zatim dolazi popis njegovih službovanja: Pravosudni ured Zapovjedništva zračnih snaga 25. studenog 1941.- 2. studenog 1943., Ustrojstveni odjel Glavnog stožera Oružanih snaga 3. studenog 1943.- 2. travnja 1945., Pobočničtvo Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga 3. travnja 1945.- 26. travnja 1945. i za pravosudnog izvjestitelja Pobočničtva Glavnog stožera HOS-a postavljen 27. travnja 1945. godine!
Ti su podaci u suprotnosti s današnjim tvrdnjama Vesne Pusić da se Eugen Pusić skrivao pri kraju rata u Zagrebu. Jer povjesničari upućeni u ovu temu tvrde da bi njegovo odsustvo iz službe, bijeg ili bilo što drugo bilo uredno navedeno u matičnom listu te da bi bilo određeno njegovo pritvaranje u slučaju da ga se nađe.
U matičnom listu nalazi se i osam karakteristika u kojima su o Pusiću pisali njegovi nadređeni. Taj se list s karakteristikama službeno zvao “Bilježke k sposobniku”, a prva je sastavljena 31. prosinca 1941. godine. U svima su više-manje iste karakteristike, pa tako u drugoj od 30. prosinca 1942. piše da “vrlo dobro radi na istražnim spisima te pokazuje puno razumievanje i sposobnost za pravosudne poslove”. Bilježi se da je “sa podređenima dosta strog, služben i odlučan” te da je “osobito lijepo odgojen”, a karakteristike su još s datumima 29. i 30. travnja 1943., 31. listopada 1943., 10. svibnja 1944., 1. studenog 1944., a posljednja nosi datum od 2. travnja 1945., potpisao ju je nadstojnik 1. odsjeka Ustrojstveno-popunitbenog odjela pukovnik Gjoić, a svojim je potpisom suglasnost dao pročelnik Ustrojstveno-popunitbenog odjela Glavnog stožera oružanih snaga general Stjepan Dollezil. U njoj piše da je Pusić postojan, odlučan, inteligentan i samostalan, kod vladanja pred neprijateljem da “nije bilo prilike za ocjenu jer je u uredskoj službi”, da “odlično poznaje zakone i pravilno ih primjenjuje”, da je “sposoban za naredni čin i položaj”, ali da izvanredno promaknuće ne zaslužuje “pošto se ne izdiže iznad prosjeka vrlo dobrog častnika, niti ima mogućnosti da se kao pravosudni častnik naročito iztakne”. Na prvim karakteristikama na poleđini stoji i da je od 5. svibnja do 25. listopada 1941. bio u 2. pješačkoj pukovniji.
Svečana izjava
U matičnom listu priložen je i dokument sljedećeg sadržaja: “Svečana izjava kojom ja nadpor sudac Eugen Pusić (čin i ime ispisao je vlastoručno) na čast i poštenje svečano izjavljujem, da ću koliko, u službi toli i izvan službe kao najveću svetinju čuvati svaku službenu tajnu koju doznam ili koja mi bude povjerena te da je neću nikome odati pa ni svojim najbližim, ne samo svojoj obitelji ili drugim gradjanskim osobama, nego ni svojim drugovima iz iste ustanove, koji s tom službom nemaju posla. Isto tako svečano se obvezujem da neću primiti, a niti poduzimati bilo kakve intervencije. Konačno se obvezujem, da neću stupiti u nikakovu tajnu organizaciju u da ću izbjegavati svako društvo, koje je zabranjeno zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Svjestan sam posljedica, koje bi me stigle, ako prekršim svoju vojničku prisegu i postojeće vojničke zakone, što znači u najmanju ruku gubitak i svih stečenih prava.” Tu je izjavu Pusić vlastoručno potpisao u Zagrebu 3. rujna 1941. godine. Uz nju se nalazi i “Izjava o državljanstvu i zavičajnoj pripadnosti” u kojoj stoji da je državljanin NDH, da je rođen u Zagrebu te da je posljednje zavičajno mjesto također Zagreb. Tu je izjavu potpisao 26. lipnja 1942. godine.
Ako je bio ilegalac i radio za partizane, kako tvrdi Vesna Pusić, zašto je to krio nakon rata, zašto toga nema u životopisu, čime su se drugi dičili? Iz odgovora Vesne Pusić da se zaključiti da mu je taj dio života bio neugodan. No, činjenica da je 1945., neposredno po završetku Drugog svjetskog rata spašen iz pritvora, pokazuje da je zacijelo imao veze s pokretom otpora.
Sramotna razina komunikacije HNS-ovca Kolmana
Vesna Pusić: Vaš pokušaj da posthumno vrijeđate mog oca smatram vašom sramotom monumentalnih razmjera
Glasnogovornik HNS-a Igor Kolman ipak je u četvrtak ujutro, nešto prije 11 sati, proslijedio odgovor Vesne Pusić na naša pitanja na ovu temu, iako je prvo napisao da njoj neće proslijediti pitanja. Kolman je u e-mailu napisao: “Poštovani, u prilogu je odgovor Vesne Pusić na pitanja kojima pokušavate diskreditirati njezinog pokojnog oca, akademika Eugena Pusića.”
Frizirani odgovor Vesne Pusić se vise- manje znan i ne ćemo ga navoditi jer je irelevantan za slijedeća pitanja koja je god. Despot postavio (prim. Ur.)
Igor Koloman (HNS): Ovakav proizvod bolesnog uma neću proslijediti
Pitanja za Vesnu Pusić poslali smo glasnogovorniku HNS-a Igoru Kolmanu u srijedu navečer. Pitanja su glasila:
1. Je li točno da je g. Eugen Pusić za vrijeme NDH radio kao pravnik u državnoj službi?
2. Je li točno da je g. Eugen Pusić za vrijeme NDH bio i vojni sudac te da je imao čin natporučnika, koliko sam dosad uspio utvrditi?
3. Je li točno da je poglavnik Ante Pavelić 12. travnja 1944. g. Eugena Pusića kao natporučnika suca dodijelio, povrh redovne službe, u službu Zapovjedništva oružanih snaga NDH?
4. Jeste li uopće upoznati s ovim dijelom biografije svoga oca?
5. Ako je sve ovo točno, a vjerujem da jest, je li to razlog zašto je u svim njegovim kasnijim životopisima, pa i onim službenim, posve izostavljen dio za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao da nigdje ništa nije radio? Jer službena biografija završava njegovim doktoratom u Zagrebu 1939. godine i nastavlja se tek 1945. kad se vodi kao načelnik Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreba!
6. Je li točno da su ga 1945. partizani namjeravali likvidirati, ali da su se za njega založili Englezi?”
I naknadno, za nekoliko minuta, još jedno pitanje:
“Hoće li detalji iz životopisa možda biti prepreka u odnosima Hrvatske s Izraelom i SAD-om koji, kao što je poznato, seciraju sve biografije hrvatskih dužnosnika koji dolaze u službene posjete? Hvala na razumijevanju!”
U noći sa srijede na četvrtak Kolman je odgovorio: “Poštovani gospodine Despot, Ne morate zahvaljivati na razumijevanju, jer ne da ga nemam, nego ovakav proizvod bolesnog uma (koji se potpuno uklapa u vaš uobičajeni repertoar) nemam namjeru nikome niti proslijediti pa vas lijepo molim da pronađete drugi način istovarivanja svojeg smeća. Hvala na razumijevanju i možete me citirati.”
Na to je dobio odgovor: “Poštovani g. Kolman, hvala Vam na odgovoru, a ja ću ostati na civiliziranoj razini u odnosu na vas. Lijep pozdrav!”
Kolman je uzvratio: “Kad me već povlačite za jezik, vaša pitanja su ispod svake civilizirane razine. Takvo prljavo podmetanje nisam u životu vidio.”
I zatim mu je ponovno uzvraćeno: “Dragi g. Kolman, ja samo radim svoj posao, glavni urednik dobio je o tome informaciju, mene zadužio da to ispitam, ja sam u Hrvatskom državnom arhivu došao do dokumenata i vama poslao pitanja. A to što se ona vama ne sviđaju, to nije moj problem. Ali iz HNS-a me ništa ne iznenađuje, pa ni vaš krajnje uvredljiv odgovor.”
Zvonimir Despot/ fb-I. Beslić
