SDP je izgubio izbore, ali borba za vlast tek počinje
Lozančić, Hasanbegović, Radman. Mogli bismo ovom kratkom popisu dodati još neke, koji su indikativni za ono što se događa. Borba za vlast nije gotova, tek je krenula.
Demokracije se od prikrivenih diktatura razlikuju po tome u kolikoj je mjeri politička moć koncentrirana u rukama institucionalnih, a koliko izvaninstitucionalnih centara moći. Sjetite se samo Staljina. U njegovoj eri, brojni su ljudi bili predsjednici SSSR-a, ali ih se više nitko ne sjeća. Sjećate li se Nikolaja Švernika? Ne, naravno. Bio je predsjednik prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a zadnjih desetak godina Staljinove vlasti, formalno najmoćniji čovjek SSSR-a tog vremena. Staljin? Generalni sekretar partije, formalno je bio nitko i ništa, nikakva se partija u ustavu SSSR-a nije spominjala.
Navodim to kao primjer da se stvarna vlast i ona na papiru često razlikuju. I u Jugoslaviji je bilo slično, ustav je bio napisan “za Engleze”, a vlast je bila u rukama Tita, partije, tajne policije i vojske. Odluke se nisu donosile u Narodnoj skupštini nego u CK SKJ, a u SRH se nisu donosile u Saboru, nego u “kockici”. U današnjoj Rusiji, kako je poznato, svu vlast drži oligarhija proizašla iz bivšeg KGB-a s Putinom na čelu, izbori su uglavnom predstava, a podjela vlasti dogovorena prije njih. Ni u SAD stvari nisu idilične, izvaninstitucionalni centri moći i interesni lobiji i tamo kroje političku kartu mimo volje biračkog tijela, a u Hrvatskoj je to posebno izraženo. Netko je još davno rekao da je Tuđman devedesete dobio izbore, ali da nikad nije osvojio vlast. Ona je ostala u rukama obavještajnih, medijskih, NGO-ovskih, špijunskih i svih drugih mogućih struktura koje su krojile javno mišljenje pa i politiku. Prava bitka za vlast je počela tek nakon rata, do tada je zahvaljujući zajedničkom neprijatelju vladalo primirje između udbaške i one druge Hrvatske, a Tuđmanovi nespretni potezi i loš izbor kadrova su ga doveli do poraza u toj borbi, uz obilnu asistenciju vanjskih čimbenika poput Londona i njihovih ljudi poput Sorosa. Kontrola nad HRT-om i loša medijska propaganda preko Tuđena u Večernjaku i redikula tipa Smiljka Šagolja mu nisu pomogli – Partija je bila puno spretnija u tim poslovima.
Čemu ovaj uvod? Nakon 2000. Partija je na juriš, uz logistiku s Pantovčaka, zaposjela sve ono što je izgubila devedesete na izborima. Preuzela je kontrolu nad pravosuđem, tajnim službama, vojskom, policijom, institucijama civilnog društva, raširila se po manje-više svim medijima, znajući kako su stvarni centri moći ipak negdje drugdje, a ne u Banskim dvorima i na Pantovčaku. Naravno, institucionalna uporišta su im bila bitna, jer se odande dirigiralo tajnim službama, ne u svrhu sigurnosti zemlje, nego u svrhu obrane vlastitih stražnjica i vlasti od oporbe. Veliki prosvjedi protiv vlade Jadranke Kosor, s ciljem sprječavanja ulaska zemlje u EU mimo zemalja “regiona”, nisu mogli biti organizirani bez jake potpore tajnih službi i medija. Nakon pada Ive Sanadera državni odvjetnik Bajić u velikoj je mjeri režirao izbore koje bi SDP doduše zacijelo ionako dobio, ali s manjom razlikom. No svejedno, njegovi potezi u predizbornim danima 2011. godine, odbacivanja optužnica protiv ljudi poput Obersnela (preko kojeg bi se brzo došlo do Linića) i dizanje optužnica protiv HDZ-a kao stranke su jednostavno padale u oči. Nakon toga, cijelo pravosuđe je počelo vršiti nevjerojatan pritisak na sve svjedoke u slučaju Perković: opstruirano je ne samo izručenje, svim sredstvima od medijskog prezentiranja mesara Perkovića kao nekakvog “jugoslaviše” James Bonda nego i prikupljanje dokumentacije.
Dizanje optužnica protiv udbaša Sindičića “zbog lažnog svjedočenja u slučaju Prates” je jedan od primjera koji jasno dokazuju kako ovo nije demokratska država, u kojoj je pravosuđe, pravosudna vlast, neovisna od izvršne. Cijele medijske hajke na ustavni sud, koji se otrgnuo kontroli partije zahvaljujući načinu izbora sudaca, u koji nisu uspjeli penetrirati, jasno svjedoče da partiju ili, točnije rečeno, neformalne društvene strukture koje stvarno vladaju Hrvatskom, krojači Hrvatske, poznati kolokvijalno kao UDBA po nekadašnjoj tajnoj policiji koja je uostalom i u temelju tih struktura, strahovito bole i smetaju sve neovisne institucije sistema i napravit će sve kako bi ih stavili pod svoju kontrolu. To su strukture koje su devedesetih odlučivale tko će se obogatiti na lešini bivše države (eklatantni primjeri su Štrok i financijer Mosta, Roglić, a donekle i Savkin proteže Todorić), tko će biti vlasnikom medijskih kuća, tko će biti dobro čitani kolumnist. Većina poznatih uredničkih i novinarskih imena koja su prodefilirala visokotiražnim tiskanim medijima u protekla dva desetljeća su ispala iz udbaškog šinjela. Financijske, kulturne, medijske elite su formirane pod kontrolom istih struktura moći.
I naravno da u takvom ozračju, kad novoizabrani ministar kulture pokušava prozračiti Augijeve štale hrvatskog “kulturnog” prostora zagađenog nepotizmom, korupcijom, i distribucijom nezarađenog novca, svi oni traže – njegovu smjenu. Jer su navikli da su oni ti koji imaju pravo određivati tko će biti, a tko ne, ministar, temeljem moralne i ideološko-političke podobnosti. Pa ga zato danas pitaju kakvu je kapu nosio 93., a još do jučer su se zgražali kad bi njih netko pitao gdje su uopće tada bili.
U takvom ozračju ulica, vođena Milanovićem, je ta koja smatra da ima pravo smjenjivati i postavljati ministre, ali i da ima i dalje, mimo rezultata izbora, pravo određivati tko će biti šef tajnih službi, tko će voditi HRT, tko će biti na svim strateškim mjestima na kojima se određuje budućnost Hrvatske. Nomenklatura želi na tim mjestima svoje odane ljude, i zato ne da jednog Lozančića, koji je očito ključan u Milanovićevom planu povratka na vlast, bez novih izbora na kojima za njega zacijelo ne bi glasala ni ona polovica SDP-a s kojom se u međuvremenu zavadio. Lozančić je bio zadužen da diskreditira Kolindu Grabar Kitarović, i čovjek koji je svakodnevno Milanovića brifirao o tome što je saznao prisluškujući je kao “kolateralnu štetu” dok je zakonito prisluškivao Mamića. Mediji pod kontrolom te iste nomenklature jasno tu smjenu pokušavaju predstaviti kao “pokušaj Kolinde da spasi Mamića” (idiotarija, jer SOA s Mamićem više nema ništa, obzirom da je on predan pravosuđu, a vjerojatno je upravo da ne bi takvih tumačenja bilo Kolinda i čekala sa zahtjevom za njegovom smjenom) ili kao revanšizam, no radi se jednostavno o tome da je na ključnom mjestu u sustavu čovjek koji ne obavlja taj posao za državu, nego, po svemu sudeći, za svoju zavjereničku i urotničku bratiju.
A što je danas SOA i za koga radi možda najbolje svjedoči činjenica da ta institucija, koju vodi Lozančić kojeg Karamarko želi maknuti, nije dala dozvolu tom istom Karamarku da svjedoči na procesu u Münchenu protiv udbaša Perkovića, kao svjedok optužbe. Kao što nisu dali – i ne daju – Perkovića i kao što ne daju Lozančića, tako ne daju ni Radmana. Da je Radman javnu TV pretvorio u partijsku ne treba valjda posebno obrazlagati i dokazivati. Kad je Radman proveo sječu kadrova, mediji su to pozdravili, danas dreče o neovisnosti medija. Kakva neovisnost? Vjeruje li itko da je HRT neovisna javna institucija, i da je Radman neovisan? Čovjek koji je rekao da će odstupiti ako mu se dokaže sukob interesa, danas ne želi odstupiti ni pod razno, nego se tužaka po sudu s Povjerenstvom za sukob interesa kako bi odgodio pravomoćnost presude. I vadi se, može li jadnije, na to da presuda nije pravomoćna, iako Povjerenstvo ne izdaje nikakve presude, to nije sud. Moguće je samo sporiti njihov pravorijek na upravnom sudu, što Radmanu nije uspjelo jer se sud proglasio nenadležnim.
Važan kotačić je i Ranko Ostojić, kojeg je HDZ prvo odbio imenovati u Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. To tijelo provodi naime nadzor nad radom tajnih službi, pa sukob oko Ostojića treba promatrati upravo u tom svjetlu. Zašto je Most pucao sam sebi u nogu dozvolivši da Ostojić dođe na mjesto s kojeg će opstruirati smjenu Lozančića koji će onda opstruirati preko tajne službe vladu čije bi interese trebao štititi, i u kojoj je i Most, nije posve jasno. I on će se na tom mjestu, jasno, kao bivši ministar unutarnjih poslova naći u sukobu interesa, no to SDP-ovce nikad nije pretjerano zanimalo.
Tu su naravno i institucije civilnog društva koje su krenule u difamiranje vlade pred inozemnom javnošću i institucijama kao ustaške i profašističke, a na sva teška kršenja ljudskih prava bivše vlasti, pa i otvoreni fašizam poput zabrane prosvjeda braniteljima i premlaćivanje istih u crkvi su šutjeli. Milanović i dalje laprda o plinskim bocama, a mediji mu drže ritam, iako je jasno da je jedini koji je teško prekršio zakon i ogriješio se o ljudska prava on, kad je zabranio prosvjede i poslao policiju na ljude koji su napustili javni prostor, nipošto organizatori prosvjeda.
Tu su i mediji, koji su zataškavali afere bivše vlasti, a ovoj marljivo od prvog dana istražuju sve, od toga je li netko donirao stiropor vrijedan 500 kuna do toga što je ministar znanosti pisao, što je tko pjevao, i tako dalje. Što je pjevao Mesić i kako je gubio čekove nikad nije bilo zanimljivo.
Naravno, na kraju svega, moramo se zapitati što su Perković i Lozančić, Radman, i ostali iz te ekipe radili za SDP i Milanovića kad ovaj tvrdi da ih nekoliko “probisvijeta” želi skinuti, kad ih tako zdušno brani i štiti, da ne ulazimo u to kako uopće može Predsjednicu nazvati probisvijetom. A mediji se ponašaju kao da su njegovi ispadi ludila nešto najnormalnije, i kao da je on još uvijek neki čimbenik u državi. HTV u Otvorenom daje glavnu riječ udruzi B.A.B.E. i sličnima kad se raspravlja o ustrojstvu SOA-e i njezinom ravnatelju, a da pritom dinamični duo Togonal-Novokmet nikad nije u emisiju pozvao nikog iz HDZ-a da prokomentira izjave Zorana Milanovića koje su što za zatvor, što za ludnicu.
Ukratko, HDZ i Most tek čeka borba za vlast. A Most, čini se, nema baš političkog iskustva, ili Petrov ne razumije kako stvari u državi funkcioniraju. U svakom slučaju, HDZ mora ukloniti sa svih ključnih mjesta ljude koji ne rade u interesu demokratski izabrane vlasti i države, već u interesu struktura u pozadini koje od neovisnosti na ovamo upravljaju “paralelnim linijama zapovijedanja”, nazovimo to tako. Drugim riječima, institucije trebaju na svom čelu imati ljude koji će za svoj rad odgovarati Saboru, Vladi, ili kome god već po Ustavu trebaju odgovarati, uglavnom institucijama sistema, legalnim i legitimnim, a ne paralelnim strukturama koje de facto vladaju državom neovisno o tome tko je na vlasti.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
