Zašto Vesna i Zoran Pusić ne primjenjuju ista mjerila na Eugena Pusića kao na Huseina efendiju Đozu?
Pričati o argumentima s nositeljima antihrvatske kampanje prema Hasanbegoviću je kao u ljubavnom zanosu dragati zid. Međutim, postoje toliko radikalni primjeri prijezira prema činjenicama da ih je jednostavno nužno isticati, ne zbog utjecaja na ponašanje ideoloških nasilnika, već zbog potpune svijesti normalnih ljudi o prirodi i karakteru ljudi i ideja koje u ovome trenutku nasrću na Hrvatsku.
Naime, teško je i svojim očima vjerovati u razmjere njihove dijaloške nastranosti.
A još teže u jedinstvenu integrativnu nit i zajednički cilj svih tih pokušaja i kampanja.
Upravo o tome ćemo večeras razgovarati.
Zbog toga držim važnim pokazati kako se visokoga časnika pronacističkog režima afirmira i veliča, a drugoga, jer je bio muslimanski duhovnik časnik, sotonizira.
U toj kampanji, u tim događajima i krivotvorinama jasno se uz potpunu ideološku zastranjenost, naslućuje i širi kontekst, prije svega platformaški supotpis velikosrpske paradigme u Hrvatskoj.
Evo primjera super aktualnog upravo ovih dana.
Zoran i Vesna Pusić su djeca akademika Eugena Pusića. Uglednog člana akademske zajednice u Hrvatskoj, ali i vrlo uglednoga pripadnika jugoslavenskog komunističkog establišmenta.
Tko je bio Eugen Pusić, uz ovo što smo naveli?
Pa pogledajmo.
Eugen Pusić je prisegnuo NDH 18. travnja 1941. godine. Za uspješno službovanje je odlikovan ratnim spomen znakom „Vrpca“ prema naredbi zapovjednika Ustrojbenog odjela Ministarstva oružanih snaga. Promaknut je tri puta tijekom četiri ratne godine, a zadnje promaknuće je bilo u čin natporučnika suca 30. rujna 1941. godine. U dokumentima se ističe da je uspješno završio i ideološki tečaj u trajanju od 20. do 24. ožujka 1944. godine.
Eugen Pusić je u NDH radio u pravosudnom uredu Zapovjedništva oružanih snaga, zatim Ustrojstvenom odjelu Glavnog stožera oružanih snaga, pobočništvu Glavnog stožera oružanih snaga te posao pravosudnog izvjestitelja Pobočništva Glavnog stožera oružanih snaga NDH, na koji je postavljen 27. travnja 1945. godine, samo nekoliko dana uoči pada države.
Nakon završetka rata, stjecajem okolnosti Eugen Pusić nije progonjen. Postoje naznake da je strijeljanju izmakao zbog intervencije iz Londona i to prema samome Titu.
Bilo kako bilo, to su faktografske činjenice iz života Eugena Pusića.
Uzmimo za usporedbu razloge zbog kojih Zoran Pusić i njegovi kompanjoni danima prosvjeduju protiv nove hrvatske Vlade, njenoga ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i zbog toga sramote i kleveću hrvatski narod i hrvatsku Vladu pred cijelim svijetom.
Tko je bio Husein efendija Đozo?
Zoran Pusić i desetine udruga kojima ili on ravna, ili koje su posve srodne i na istom društvenom i političkom zadatku, te politička ljevica koju predvodi uz Milanovića, Zoranova sestra Vesna, ističu samo i isključivo sljedeće: Husein efendija Đozo je bio imam 28. Regimente 13. SS Vafen “Handžar divizije” s činom satnika.
Naglašavam pojam – imam.
To je više nego dovoljno da se nepoćudnim proglasi Zlatka Hasanbegovića koji je u davnašnjem akademskom razgovoru za Oslobođenje otvorio dio pitanja o značaju tog čovjeka za muslimane, time i za bošnjački narod.
Pitanje je, što bi se dogodilo da su Zoran i Vesna Pusić, smrtni protivnici NDH na temelju čega godinama nastoje kriminalizirati hrvatski narod u cjelini, suočeni s brutalnom kampanjom protiv njihovoga oca, časnika te države? Kako bi reagirali da je kojim slučajem povjesničar Zlatko Hasanbegović u jeku takve kampanje postavio pitanje, koje Eugena Pusića nastoji cjelovito analizirati i u realnom društvenom kontekstu sagledavati njegovu poziciju?
Bi li tada i u tom slučaju brat i sestra Pusić svoga oca nazvali zločincem, a Zlatka Hasanbegovića – fašistom?
Ako bi bili dosljedni sebi danas, morali bi.
A bili bi nužno nastrani, necivilizirani, intelektualno i civilizacijski nepošteni, jer bi Zlatko Hasanbegović civilizacijski i znanstveno ispravno branio njihovoga oca od njih i sličnih.
I ja bih o tome pisao, uzimajući ih za primjer nakaznih dijaloških i društvenih standarda.
Husein efendija Đozo je nakon rata završio u zatvoru s obrazloženjem da je svojim djelovanjem „podizao moral neprijateljskim postrojbama“.
Suđen je i osuđen isključivo s polazišta s kojega su komunističke vlasti nakon rata progonile katoličke svećenike, koji su u ratnim uvjetima, jednostavno obavljali svoje duhovno poslanje.
To je duhovna zadaća u svim vremenima i događajima.
To je detalj koji se skriva iza kampanje protiv Hasanbegovića.
S druge strane, nikada nitko iz redova navodne antifa ljevice nije ni pomislio otvoriti pitanje gotovo svih svećenika SPC-a koji su devedesetih ne samo bili duhovnici, već krajnje krvoločni propagatori zla protiv hrvatskog i bošnjačkoga naroda.
Za antifa vjernike, oni su Crkva.
I taj detalj se naravno, skriva.
Zašto?
Jer Crkva, kao i sve u antifa svijetu ima jedno značenje kad su svećenici katoličke Crkve ili islamski imami u pitanju, a sasvim drugo kad su „antifašistički“ parosi, vladike i patrijarsi SPC-a u pitanju.
Zbog toga je ova kampanja u Hrvatskoj prema Hasanbegoviću daleko složenije pozadine nego se to želi priznati.
U intervjuu Oslobođenju Hasanbegović je naveo da je “komplicirana povijest Drugoga svjetskoga rata, pa se držanje i motivacija pojedinih sudionika, ne mogu tumačiti samo iz konteksta naknadne pameti, praznog moraliziranja i pogleda tadašnjih ratnih pobjednika“.
Hasanbegović se drznuo bez kompleksa govoriti i osporavati službene komunističke dogme, koje su pogotovo uoči eksplozije velikosrpske agresije na Hrvatsku i u ovom slučaju prema Bosni i Hercegovini, dobile prvorazredni propagandni značaj i postale ratno pomagalo Srbije.
I bile propagandni uvod u nezapamćene zločine protiv hrvatskog i bošnjačkog naroda.
Husein efendija Đozo je uz tu ratnu epizodu poslijeratni simbol emancipacije bošnjačkoga islama, njegov prosvjetitelj i jedan od njegovih današnjih identitetskih temelja. Njegova ratna epizoda, koja s obzirom na njegovo duhovno zvanje i položaj duhovnika u ratnim postrojbama svakako daleko manje inkriminira njega, nego recimo položaj Pusića časnika u NDH i to isključivo prema kriterijima Zorana Pusića, kome je NDH najveće zlo u povijesti, više je nego očito nije temeljni razlog kampanje.
U kontekstu zbivanja od kraja osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, srpske agresije i zločinačke politike, te kontekstu poslijeratnoga djelovanja prosrpskih korifeja u Hrvatskoj i BiH, više je nego sigurno da Pusići i kompanjoni zapravo nastoje kriminalizirati Đozu muslimanskog i bošnjačkog prosvjetitelja i njegovu simboliku, s pozicija klasične antimuslimanske politike pa i šovinizma.
Tipično velikosrpski, tipično antifašistički u Hrvatskoj.
Prema simbolima hrvatskoga naroda tome svjedočimo – dnevno.
Zašto dakle Zoran i Vesna Pusić upravo zbog sotonizacije NDH ne drže zločinom pobiti stotine tisuća Hrvata, a časnika te iste države, svoga oca, amnestiraju od bilo kakve odgovornosti?
Niti bi Eugen Pusić bez potpore tadašnjeg poretka bio što je bio u bivšoj Jugoslaviji, gdje je nakon svoje ratne epizode postao akademik i jedan od najcjenjenijih znanstvenika iz oblasti pravnih znanosti, niti bi Husein efendija Đozo postao muslimanski teološki, pa i nacionalni prosvjetitelj najvišeg ranga, da je Tito to htio spriječiti.
Na životnome putu i jednoga i drugoga čovjeka postoji snažan biljeg Drugog svjetskog rata, oba su bili na gubitničkoj strani, a kasnije su oba, bili vrlo uspješni akademci, s vrlo visokom razinom prihvatljivosti u legalnim društvenim strukturama komunističkog poretka.
Jedan je bio pravnik, a drugi muslimanski imam.
Jedan je bio simbol komunističke i velikosrpske državne paradigme, drugi emancipacije jedne nove nacije. Stjecajem okolnosti Bošnjaci muslimani su postali upravo zbog svoje emancipacije prepreka razvoju velikosrpskih interesa.
Točno kako im je prepreka ostvarivanju velikosrpskog programa bila hrvatska državotvorna politika Franje Tuđmana.
Zbog toga je Hrvatska godinama pod detuđmanizacijom.
Krije li se i u tome razlog današnje histerije i može li se ta histerija odvojiti od antimuslimanskog karaktera posve tipičnog za velikosrpsku politiku, koja je izrodila i Srebrenicu na primjer?
Da. Upravo u tome.
Uz sve ostalo, današnji navodni antifašistički prosvjedi nose duboko skriven velikosrpski interesni potpis. Jer ne radi se samo o tome da Hasanbegović neće ili hoće dati državni novac nekolicini portala ili udruga, radi se o naznakama promjene nacionalne politike, koja će između ostaloga otkazati već legaliziranu prosrpsku regionsku platformu te spriječiti poticanje plime potpunog zaborava o uzrocima, odgovornostima i posljedicama krvavih događaja iz devedesetih godina.
Kako to nazvati?
Nasiljem i bezobrazlukom što bi Vesna Pusić rekla – monumentalnih razmjera. Još kraće, nastavkom agresije na Hrvatsku.
To Hrvatska ne smije dopustiti.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
