ANALIZA POLITIČKE SITUACIJE: Orešković ništa ne radi bez Karamarkove suglasnosti?!
Orešković je znao da ne može izabrati ministra branitelja bez – Karamarka. To je znao i Karamarko. A to je još jedini znao Most, bez kojega također nije moguć izbor ministra. Čemu onda sve što smo vidjeli s kandidaturom Milijana Brkića, glavnoga tajnika HDZ-a ?
Kako u tom kontekstu protumačiti povlačenje iz procesa glavnog tajnika HDZ-a, i to nakon dvadesetak dana javnoga mrcvarenja i prije svega javnoga emitiranja slike o potpunoj neusklađenosti vladajuće koalicije? Činjenica je da nikome tko uistinu želi i hoće ostaviti dojam vlasti, tko želi preuzeti najvažnije pozicije u upravljanju državom u ovakvim kaotičnim okolnostima, nikako ne odgovara slanje javne poruke o – svojoj slabosti. Što se, dakle, krije iza svega?
Teško je reći s potpunom sigurnošću, ali izvan svake sumnje Oreškovićev potez i poziv na „kandidiranje“ udrugama branitelja, drugim riječima nevladinom i nepolitičkom sektoru, je posve logičan slijed čitavoga niza kadroviranja, koje je prije svega Most koristio u svojim resorima, ali i sam Orešković. Iza svega toga stala je i – Vlada. To znači i Karamarko.
Dublje namjere i motivi Karamarkovih postupaka
Mislim da je nerealna percepcija kako je Karamarko toliko popuštao jer je morao ili jer je slab, a i sami ubrzani tijek izbora u HDZ-u, gdje se izbor predsjednika stranke iz lipnja prebacio u travanj, ukazuje da se iza tih političkih postupaka kriju mnogo dublje namjere i ciljevi.
Samo su dva realna i racionalno obranjiva razloga za tu žurbu u ovome trenutku. Prvo je, već donesena odluka o parlamentarnim izborima, drugi je, utvrđivanje vodstva HDZ-a radi nastavka započetih političkih procesa prilagodbe te stranke zadaćama zadržavanja postojećega stanja i pozicija moći u Hrvatskoj. A ovo drugo se nikako ne uklapa u vizije i interese golemoga broja članova HDZ-a, gotovo kompletne Domoljubne koalicije i u konačnici goleme većine ljudi koji su toj koaliciji dali svoj glas na izborima. Čisto sumnjam da je ta brzina zbog eventualnih parlamentarnih izbora.
Kombinacije s HNS-om su također nerealne, ne radi Vrdoljakove poruke o potpunoj nemogućnosti suradnje s HDZ-om, jer nitko na HNS-ove principe ne smije dati ni lipe. Karamarko ima stotine boljih i elegantnijih načina – upropastiti HDZ, ako mu je to namjera. A nisam siguran da je cilj, čak i najortodoksnijih neprijatelja hrvatske državnosti, uništiti HDZ.
Simbolika se uništava zloupotrebom simbola.
Pametan potez svakoga tko hoće imati trajniju kontrolu nad Hrvatskom nije uništiti HDZ, već kontrolirati HDZ. Jednako tako nije mudar potez uništiti SDP, već kontrolirati SDP, zbog čega će, između ostaloga, Milanović i njegova bratija još malo vegetirati, a onda nestati.
Ne može se očekivati legitimitet za prekrajanje nacionalnog identiteta i modeliranje hrvatske političke nacije bez postojanja jakoga HDZ-a, ne samo u vlasti, već prije svega kao činjenice u političkim procesima, te jedinog moćnog i ozbiljnog kontrolora stvari na desnici, odnosno nacionalnoj Hrvatskoj.
Orešković ništa ne radi bez Karamarkove suglasnosti
Ja mislim da Orešković ništa ne radi bez prešutne suglasnosti Karamarka, koliko se god to činilo kontradiktornim. Priča s Brkićem to samo potvrđuje.
Tko će najviše profitirati iz ove priče? Netko mora, inače bi sve bilo potpuno besmisleno i zapravo srozalo na najniže moguće grane sve sudionike priče. A ljudi kao što su Orešković i Karamarko sigurno, što god da jesu, idioti i budale nisu. Mislim zbog toga da oba jako profitiraju iz ovoga. A trenutno najviše – Karamarko.
Pri tome valja naglasiti da Brkića u ovom slučaju nije bilo razumno varati i raditi nešto njemu iza leđa, jer je to opasno, iako njegov politički i osobni profil snažno određuje odanost i spremnost na preuzimanje na sebe problema radi viših interesa, svatko ima granicu. Zbog toga mislim da je svjesno preuzeo rizik kandidature u ovakvim okolnostima, iako nisam siguran da su u tom slučaju njegovi i Karamarkovi interesi i ciljevi bili – jednaki. Vidljivo je bilo iz njegovih izjava nakon što ga je Karamarko javno kandidirao, da je on ostavio izlazni put, odnosno odstupnicu. To su njegovi „uvjeti“ o kojima je govorio. Problem je jedino u tome, što ostavka, usprkos tome što je adresirana na Most, nosi sobom i čitav niz sumnji i racionalnih pitanja i Karamarku. Pogotovo nakon što je Karamarko rekao da HDZ ne može podržati ni jednoga drugoga kandidata, i, pogotovo jer Brkić po svemu što se zna o njemu, ne bi naudio – ideji, programu, stranci.
Ostavka je u koliziji sa svim tim.
Brkić je, po svemu sudeći, opet odradio nužnu legitimaciju i bildanje svoga frenda Karamarka. Bildanje prije svega u stranci, ali i povelikom dijelu hrvatskog naroda. A nimalo nisam siguran da Karamarko sobom nosi u političkom smislu ono što Brkić očekuje.
Ili je i Brkić bitno drukčija osoba, što je realno vrlo malo vjerojatno.Mn
Karamaku treba Brkićeva legitimacija
Jer, Brkić i njegov ratni put, njegova javna percepcija tvrdoga nacionalista zbog hercegovačkog podrijetla i Hrvata koji ne trpi kompromise oko stečevina državnosti upravo su ključni s takvom percepcijom Karamarku – zbog repova koje vuče. A Brkić po svemu – nije samo percepcija. On je takav.
Prastara je mantra i najbolja javna legitimacija suprotstaviti se neprijatelju kojega, ako ga nema, moraš izmisliti, dati mu realni profil i onda ga poraziti i od gubitnika postati pobjednik. Bez obzira na bijes, razočaranost i ljutnju gotovo kompletne nacionalne Hrvatske, zbog loših izbornih rezultata, Karamarko je upravo na toj matrici postao nezamjenjiv nakon izbora.
Naizgled paradoksalno, ali točno tako.
Jer, isticalo se stalno usporedbu s druge strane, Milanovića i njegovu hajdučiju, realnu katastrofu u državnim i javnim ustanovama, televiziji, nevladinom sektoru, gdje je, kao i uoči rata, potpuno nekontrolirano divljao – antihrvatski antifašizam pun velikopsrstva. A ni Most svojim ponašanjem nije pomagao, pa se imalo i neprijatelja, istina manjeg intenziteta, u pričuvi.
Bildanjem mišica pred preuveličanim neprijateljima iz Mosta, ali i Oreškovićem od kojega se uspjelo stvoriti opasnost, koju će se koristiti svaki put kao uvjerljivo opravdanje zbog nužnih kompromisa koji ne odgovaraju nikako većini članstva HDZ-a niti članicama Domoljubne koalicije, ali ni hrvatskom narodu, legitimirat će se Karamarkovo stranačko vodstvo, a nastaviti provoditi politike koje možemo već sada prepoznati, doduše kao Mostove i Oreškovićeve.
A jesu li samo njihove i prije svega, mogu li to biti?
Ne. Te politike nemaju nikakvih izgleda ako nisu i Karamarkove.
Pri tome valja odmah istaknuti da te politike odnosno njihovi nositelji nemaju nikakvih izgleda uz Milanovića eventualno, u slučaju pregrupiranja u Saboru, jer Milanovićev način ponašanja i njegova militantna ekipa ne znaju funkcionirati u kompromisima, pa bi svaka suradnja bila kratkog vijeka. Zbog toga su, uostalom, Mostovci i izabrali HDZ kao partnera. A u takvom razvoju stvari sasvim sigurno nema mjesta za Oreškovića. Zbog toga ovaj scenarij, ova politička priča sve očitije pokazuje prstom u najmanje trojicu potpisnika. Dvojica su Karamarko i Orešković, treći su – Mostovci.
Orešković neće loše proći jer će uz „proceduru“ oko Lozančića i ciljane kadrovske „incidente“, pokazati da nije samo figura, da se i te kako pita, a njemu to nije potrebno zbog osobne taštine, koju takvi ljudi znaju kontrolirati, već zbog ubrzanoga stjecanja javnog političkog autoriteta i svojevrsnog legitimiteta. Jednostavno, ovdje je situacija važnija od Lozančića, a situacijom se isključivo ravna Orešković. Šteta u javnosti, čak i među partnerima, pa i u odnosima s predsjednicom države, je manja od koristi koju ostvaruje na ovakav način.
Kad Orešković postigne što je procijenio kao optimum, Lozančić leti na raketni pogon.
I Most izvlači korist iz cijele priče
Ni Most povlačenjem Brkića nije loše prošao, jer je na njegov račun ionako javno prebačena gotovo cijela zavrzlama oko izbora ministra branitelja. Eto, oni su čvrsti, nepopustljivi i – oni ne daju. Tako i Most pokazuje snagu, potvrđuje svoj javni kredibilitet i svoja navodna načela iz izbornoga procesa. Valja istaknuti kako upravo tu javnu percepciju i dalje razvijaju medijska središta koja su izgradila – Most.
Niz kadrovskih poteza Tihomira Oreškovića uz ovakvu kandidacijsku proceduru i uz nimalo nelogičan pristup stvarima koje sam naveo, zapravo može značiti ono, što sam također više puta u svojim kolumnama naglašavao, a to je pacificiranje političke scene u Hrvatskoj, gdje se Karamarko pojavljuje kao kontrolor, a ne predvodnik političkih ideja i programa na – desnici.
To je uostalom obilježje njegove političke karijere.
Koliko god izgledalo kontradiktorno, tome u prilog ide otkriće Zlatka Hasanbegovića, koji će prije svega uvesti red na uveliko otetoj i podivljaloj antifašističkoj sceni u nevladinom sektoru, medijima i kulturi, koji su već postali crvena krpa hrvatskom narodu i upaljač koji bi mogao zapaliti nekontrolirane reakcije.
Hasanbegović izvan svake sumnje gušta osmišljavajući i provodeći izuzetno vrijedne, načelno posve opravdane i kao kruh nužne politike. „Kulturnjake“ – Frljiće, Radmana, Pupovca i njegove paračetnike – nužno je zbog elementarnog mira i reda posve uništiti, ali to nije interes samo nacionalne desnice, kako se misli, jer su oni zbog potencijala kaosa koji nose postali problem i – tehnomenadžerskoj strukturi moći u Hrvatskoj. Hasanbegović radi vrhunske stvari i upravo s tim služi kao izvorište legitimiteta Karamarku pred – nacionalnom Hrvatskom.
Kao i Brkić. A Brkić je povlačenjem iz kandidature, ojačao kod članstva HDZ-a i nacionalne Hrvatske svoju osobnu poziciju.
Na mala vrata Orešković, uz potporu Mosta i navodno gunđanje Karamarka kojemu Most služi kao alibi, zapravo razvija jednu posve novu tehnokratsku paradigmu u Hrvatskoj, koja ima postati korištenjem najrazvijenijih stranaka i institucija – budućnost hrvatske državne politike. Tim namjerama nije cilj uništiti vodeće političke stranke i njihove infrastrukture, pri čemu je presudno važno održati HDZ zbog njegovog nacionalnog potencijala i državotvorne simbolike, jer bez toga i nade koja opstaje u naciji, nije moguće preusmjeriti tijek hrvatske države i trajno sačuvati stabilnost vlasti.
Jednostavno, Hrvatsku se ne može uspješno kontrolirati na duže razdoblje s ljevice. To je posao navodne desnice.
U tom kontekstu treba gledati Oreškovićevo kadroviranje, a posve sigurno to nije ideja za koju Karamarko nije znao, niti je izvorno Karamarkova ili Oreškovićeva ideja. U ovu sliku uklapa se i savršeno plasirana priča o munjevitom kliku između Karamarka i Oreškovića, odlučivanju u roku od tri sata i slične papazjanije, koje su plasirane preko Milanovićevih medija, jer su tada odgovarale i Milanoviću radi pokušaja kompromitiranja nove vlade. A savršeno se uklapaju u sadašnju javnu percepciju – posvađane vlasti iz koje sve tri strane izvlače zapravo veliku korist. Jednostavno, prvo razdoblje ovakve vlasti bilo je, zbog nepostojanja snažnog izbornog pobjednika, nužno za konsolidaciju i zauzimanje trajnijih političkih i društvenih pozicija svih sudionika. Zbog toga se i događa sve ovo čemu svjedočimo, jer se u okviru vlasti zapravo vodi svojevrsna nakonizborna kampanja i natjecanje partnera – za vlast.
Most u svemu tome, uz zadovoljavanje osobnih interesa, služi kao savršen – most. Zbog toga su i proizvedeni.
Radi li se o ovakvom razvoju stvari i jesmo li svjedoci razvoja posve drukčije i nove političke paradigme u Hrvatskoj?
Prilično sam siguran da se ovakav pristup nikako ne smije zanemariti, jer u ozbiljnoj politici nema improvizacija ni slučajnosti, pogotovo ako su državni interesi i aspiranti na njih, kako u zemlji tako i u inozemstvu, u pitanju.
Autor: Marko Ljubić / 7Dnevno
