Crni talijanski i crveni jugoslavenski fašizam
Talijanski fašizam zaživio je, zahvaljujući pjesniku Gabriele D’Annunziju, 12. rujna 1919., u tek okupiranoj (neki tvrde “crvenoj”?!) Rijeci! Vrlo brzo, već 7. listopada 1919., u Rijeku je doletio Benito Mussolini, avionom kojim je pilotirao poručnik Lombardi.
Taj učitelj, novinar i socijalist, vođa tek rođenog fašizma, još uvijek je čekao svoju pravu priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. Došao je na 90 minutni razgovor s D’Annunzijem, “prvim Duceom”, u Guvernerovoj palači. Dvojica Ducea su razradili koncept preuzimanja vlasti u Italiji.
Dva dana kasnije, 9. listopada Mussolini je govorio na Prvom kongresu fašista u Firenzi i iskazao podršku D’Annunziju! Maršem na Rim 28. listopada 1922., Mussolini je preuzeo vlast u Italiji i sproveo ono što je D’Annunzio bio započeo u Rijeci – totalitarni fašizam utemeljen na korporativizmu. Na čelu države formalno je stajao kralj Vittorio Emanuele III., no stvarnu vlast držao je Benito Mussolini, kao šef Vlade i Duce Fašizma.
Temelj radnog prava fašističke Italije bila je “Povelja o radu” (Carta del Lavoro) koja je najopćenitije određivala odnose proizvodnje i rada. Bila je odobrena na sjednici Fašističkog Velikog Vijeća 21. travnja 1927. godine. Povelja se sastojala od četiri cjeline: prva je govorila o korporativnoj državi i njenom uređenju, druga o kolektivnim radnim ugovorima, treća o uredima za namještenje, a četvrta o pružanju pomoći, njezi, odgoju i pouci radnika. Ukupno je bilo 30 članaka. Prvi članak bio je programatski:
“Italijanski narod je organiziran sa ciljevima, životom i sredstvima akcije, koji nadilaze po svojoj moći i trajanju one razdijeljenih ili udruženih pojedinaca koji ga sačinjavaju. On pretstavlja moralno, političko i ekonomsko jedinstvo, koje se integralno ostvaruje u Fašističkoj Državi.” (Steier, G.: “Fašistička kultura”, Torino, 1943., str. 65-66)
Fašizam je bio ustrojen korporativno, odnosno cijelo društvo bilo je podijeljeno u korporacije, pri čemu je osnovni moto bio: “Iznad interesa pojedinca uvijek postoji viši interes Nacije.”
O tome je govorio Duce pred Senatom 13. siječnja 1934. godine:
“Korporativna ekonomija poštuje princip privatnog vlasništva. Privatno vlasništvo upotpunjuje čovječju ličnost. To je jedno pravo, a kad je jedno pravo tad je i jedna dužnost… Prema tome ne pasivno vlasništvo, već vlasništvo koje se ne ograničava na uživanje plodova bogatstva, nego ih razvija, uvećava i umnožava. Korporativna ekonomija poštuje zajedničku inicijativu.“ U Povelji o Radu izričito je rečeno da Država intervenira samo onda kad je pojedinačna ekonomija manjkava ili ne valja.
Princip vlasništva i pojedinačne inicijative Fašizam dakle poštuje, ali uz uvjet da se upotrebljavaju na dobro: po Fašističkom pojmu mogu se izvlastiti kuće, zemljišta i zgrade kad je vlasnik lijen ili nesposoban pa od tih dobara Nacija nema nikakve koristi.” (isto, str. 20) Talijansko školstvo je zahvatilo više reformi, od Gentileove 1923. godine na dalje, a ključni dokument bila je “Povelja o školi iz 1939. godine”, s 29 članaka.
Treba spomenuti da je “Povelja o školi” uvela kao novost manualni rad u svim školama, inzistirajući na povezivanju intelektualnog i fizičkog. Država je opskrbljivala vlastitim udžbenicima sve osnovne škole. Predsjednik Kraljevske talijanske akademije, do smrti 1938., bio je – Gabriele D’Annunzio! Rijeka je bila početak i kraj crnog talijanskog fašizma, kao što je i početak – a bit će i kraj! – crvenog jugoslavenskog fašizma!
Primitivni crveni fašist Josip Broz (umjetnička imena Walter i Tito dobio je, kao priznati mirotvorac, po pištoljima!), ugledni neradnik i cinkaroš, sproveo je, između ostalog, i žestoko etničko čišćenje 30.000 Hrvata talijanske kulture iz, navodno, “najtalijanske Rijeke”, od 1945. do 1951. godine. Ponešto o tome koga je Tito zaista potjerao iz Rijeke vidi se iz imena riječkih profesora u osnovnim i srednjim školama 1943. godine: Inelde Krulčić, Arpalice Host, Dina Bačić, Giuseppina Čargonja, Nerina Mohović, Nives Šepić, Fedora Bačić, Giuseppina Šikić, Italia Miculinić-Čabrijan, Marija Šepić, Tereza Grošić, Ella Rudan, Stefania Gustinčić, Laura Marković, Margarita Dumičić, Viola Katalinić, Pierina Matković, Lina Jelčić, Jole Lazarić, Mercedes Bratović, Annamaria Fatović, Gertrude Vidić, Petar Maras, Ana Jeletić, Karlo Dešković, Karlo Drenik, Laura Dešković, Ksaver Mitić, Filomena Burić, Anita Katalinić, Marija Dešković, Ilse Jurković, Viktor Sablić, Vanda Širola, Antonio Smokvina, Gemma Lenac, Rosa Blažić, Josip Škopac, Oppolito Strčić, Dušan Bjedov, Nino Marušić, Mario Jakopić, Gioliola Mihić, Karla Pečinić, Ludmilla Miškulin, Elena Stipanović, Vilma Štoković, Zalmi Štoković, Olga Stojnić, Aurelia Vlašić, Zaira Mrzljak, Katarina Zupčić…! Sve sami kremen Talijani i Talijanke!
Identičnu reformu talijanskoj fašističkoj reformi sproveo je, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, rigidni Stipe Šuvar, na kojeg je jednim okom pazio, od zajedničkih studentskih dana, Crnogorac Đorđe Roganović. Tom imbecilnom reformom, čiji je cilj bilo razaranje gimnazija i uništavanje buduće elite – u Jugoslaviji je bila pogođena samo Hrvatska!!!
Nastavak te reforme je Jovanović-Jokićeva crveno fašistička reforma obrazovanja, jer ima dugoročno, iste ciljeve – uništavanje hrvatske elite! Popis suvremenih “književnika” koji se pripremaju za lektiru je indikativan: “ponajbolji romani suvremene književnosti: “Adio kauboju” Olje Savičević Ivančević, “Črna mati zemla” Kristiana Novaka, “Osmi povjerenik” Renata Baretića, dva romana Dubravke Ugrešić (“Forsiranje romana reke” i “Štefica Cvek u raljama života”), “Mramorna koža” Slavenke Drakulić, Tomićev “Što je muškarac bez brkova”, poezija Arsena Dedića i Danijela Dragojevića, “Ježeva kućica” Branka Ćopića…”
Crveni hrvatski fašizam na području kulture oslanjao se na Andreu Zlatar, koja je izvršavala naređenja militantne anti-Hrvatice Vesne Pusić i maksimalno je pomagala 56.000 udruga (!!!) na štetu hrvatskih kulturnih institucija. Između ostalog velika sredstva davana su portalima tipa Radio Gornji Grad, Lupiga, časopisu Zarez (Andreee Zlatar!), Hrvatskom društvu pisaca starog jugoslavena i lažnog enciklopediste Velimira Viskovića i njegovog crnogorskog potrčkala Nikice Petkovića.
Preko tog Hrvatskog (u stvari jugoslavenskog!) društva pisaca Visković je gurao cijeli niz dragih rigidnih jugoslavena i podjednako rigidnih komunista: od Andree Zlatar i Antuna Vujića (bivši Račanov ministri kulture!), te Vladimira Stojisavljevića (pomoćnik Andree Zlatar!), preko Mirjane Krizmanić i Dražena Lalića (TV YU-sociolozi za sva pitanja!), preko Mani Gotovac, Snježane Banović, Rade Šerbedžije i Slobodana Šnajdera (militantni stručnjaci za kazalište!).
U tom Društvu su i: notorni Slavko Goldstein; novinari KOS-ovskog novinarskog sektora vezanog uz Feral tribune, Jutarnji list, Novi list i srpske Novosti – Boris Dežulović, Ivica Đikić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Jurica Pavičić i Ante Tomić; “lektiraši” Renato Baretić, Olja Savičević Ivančević, Arsen Dedić, Kristian Novak, Slavenka Drakulić, te slikoviti likovi poput Daše Drndić (djevojka Danila Kiša!), Velida Đekića, Marijana Grakalića (Radio Gornji grad!), Denisa Kuljiša, Igora Mandića, Predraga Matvejevića, filozofa Nenada Miščevića, Josipa Mlakića, Sibile Petlevski (godinama iznimno bliska Velimiru Viskoviću), Jagne Pogačnik, Aleksandra Stankovića (Josipovićev novinar za Nedjeljom u 2), Vedrane Rudan, Milana Rakovca, Vjerana Zuppe…
Kad se zna uloga Velimira Viskovića u bezumnom promoviranju Miljenka Jergovića kao “malog Andrića iz bosanskog vilajeta, te piskarala Jutarnjeg lista”), kad se zna koju štetu je napravio s katastrofalnom Hrvatskom (u stvari Jugoslavenskom!) književnom enciklopedijom (o čemu se dosta pisalo u “Vijencu”!), kad se zna da je popis članova “njegovog” društva identičan i popisu najglasnijih protivnika ministra kulture Zlatka Hasanbegovića – postaje jasno da su Jovanović, Jokić, Visković i Petković prevarili (naivnog?) ministra školstva Predraga Šustara i podmetnuli mu mućak od jugoslavenske reforme školstva!
I za kraj, još jednom, lažno mirotvorsto Josipa Broza s Pokretom nesvrstanih tek je jadna verzija Anti lige naroda koju je pokušao uspostaviti Gabriele D’Annunzio u Rijeci 1920. godine, isto kao što je Šuvarova reforma školstva tek jadna verzija reforme talijanskog fašističkog školstva!
F. Perić/hrsvijet