DON MLADEN PARLOV: Pet godina Hrvatske udruge Benedikt
Prije pet-šest godina, točnije od jeseni 2010. do proljeća 2011., u Hrvatskoj je proces tzv. detuđmanizacije, a koji je započeo odmah poslije smrti pok. predsjednika Franje Tuđmana, nekako dosegao svoj vrhunac. Proces detuđmanizacije nije bio drugo doli proces rashrvaćenja, tj. proces koji je sustavno rastakao sve sastavnice nacionalnog identiteta, od vojske koja je s velikim žrtvama izborila pobjedu u nametnutom Domovinskom ratu, preko obitelji pa do sustavnih napada na Katoličku Crkvu.
U tranzicijskom procesu uključenja u globalizirani svijet ono nacionalno, vlastito, doživljavalo se kao smetnja koju valja ukloniti, kao nešto čega se, na kraju krajeva, valja i stidjeti, jer, eto, u globaliziranom svijetu trebamo biti svi jednaki, a to jednaki znači isti. Tu su politiku sustavno i predano provodile sve hrvatske vlade, od one račanovske do milanovićevske, uz, nažalost, svesrdnu potporu ne smo ljevičarsko-liberalnih medija, nego i najveće oporbene stranke, koje je potom, kad je došla na vlast, kroz dva mandata nastavila s istom politikom. Male skupine i pojedinci koji su upozoravali na moguću pogubnost takvih procesa za sudbine malih naroda, bili su u mainstream medijima ismijavani, proglašavani ognjištarima i sl., a uglavnom ih se prešućivalo. U javni prostor mogli su dospjeti samo oni koji su nekritički, do razine idolatrije, promicali službenu, uključujuću politiku. Tih se je godina, kako jednom reče publicist Josip Jović, jedino u splitskom Nadbiskupskom sjemeništu, mogao čuti glas kritike na spomenute procese, tj. istinski glas razuma koji je ukazivao na potrebu kritičkog prosuđivanja onoga što je moglo ugroziti vlastiti nacionalni identitet. Tih godina, nažalost, barem u Splitu, nije bilo gotovo ni jedne organizirane udruge ili zajednice koja bi ukazala na ono što se događa i kuda spomenuti procesi vode. Ako ih je i bilo, bile su neaktivne i inertne, poput, primjerice, Matice Hrvatske. Bilo je, naravno, pojedinaca koji su nastupali te svojim glasom i svjedočanstvom upozoravali na ono dobro i loše kod spomenutih globalizacijskih procesa te na potrebu da se na te procese odgovori na pravi način.
U takvom ozračju započeli su razgovori, a koje su inicirali pater Josip Marcelić i pok. prof. dr. Branimir Lukšić, o potrebi utemeljenja jedne udruge koja bi se zauzimala za očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta te koja bi, istodobno, svojim članovima nastojala pomoći da istinski žive vlastito poslanje u ovome svijetu. Tijekom niza inicijalnih susreta broj se je zainteresiranih postupno povećavao sve dok se na proljeće 2011., dakle, prije pet godina, nije održala utemeljujuća skupština udruge. 
Ti inicijalni susreti pomogli su pomalo razbistriti ideje o cilju udruge koju se je željelo osnovati. Svakako je prvi naglasak bio na ideji da udruga ne bude jedna od brojnih novih vjerskih udruga ili zajednica, nego da bude svjetovna, tj. da svoje poslanje nastoji ostvariti u svijetu. Potom se je kao jedan od glavnih ciljeva udruge nametnulo pitanje očuvanja identiteta, ne samo same udruge i njezinih članova, nego da udruga učini što može kako bi svojim poslanjem pomogla u očuvanju nacionalnog identiteta. Također, jedan je od ciljeva udruge bio da pomogne svojim članovima da rastu i sazrijevaju kao ljudi i kršćani.
Bilo je raznih prijedloga kako udrugu nazvati. No, nekako je iz ciljeva udruge proizlazio i njezin identitet i njezino poslanje koje je pater Marcelić ispravno iščitao u geslu sv. Benedikta: „Moli i radi!“ To je pak geslo dovelo do prijedloga da se i sama udruga nazove Hrvatska udruga Benedikt. Prijedlog je, ako se dobro sjećam, uz opće oduševljenje jednoglasno usvojen.
Meni je pak bogata povijest Katoličke Crkve sugerirala kako se u provođenju dobrih ideja treba osloniti na mlade osobe. Tako su radili svi crkveni utemeljitelji novih redova i pokreta, kao i razni crkveni obnovitelji onoga što je valjalo obnoviti, a ne razoriti. Stoga je moj prijedlog bio da se na čelo nove udruge stavi jedna mlađa osoba, a uz nju još njih nekoliko koji će svojom mladošću i zanosom imati snage za provesti razne ideje i inicijative koje će se javiti. Izbor je pao na mladog liječnika dr. Vidu Popovića 
koji je u prvi čas bio iznenađen prijedlogom, ali ga je potom, Bogu hvala, prihvatio. Na početku rada udruge, uz skupinu mlađih osoba, imenovanih u Upravno vijeće, bilo je imenovano i Vijeće savjetnika, sastavljeno od starijih uglednih članova koji su svojim iskustvom, idejama i prijedlozima mogli puno doprinijeti radu udruge. To su stvarno i učinili.
Logo/grb Hrvatske udruge Benedikt, koji veoma lijepo izražava cilj same udruge, izradio je ak. kipar Josip Bosnić. Grb/logo u sebi sadrži medalju sv. Benedikta, s geslom Moli i radi, a nalazi se na crveno-bijelo-plavoj valovitoj pozadini. Poruku je lako iščitati: Udruga se vodi načelima molitve i rada, a cilj joj je očuvanje i promicanje hrvatskog nacionalnog i katoličkog identiteta.
Vrlo brzo Hrvatska udruga Benedikt postala je jedan od najvažnijih kulturnih čimbenika u kulturnom životu grada Splita, pa čak i šire. Premda bez ikakve pomoći sa strane, samo uz pomoć vlastitih članova, Udruga je već u prvoj godini postojanja uspjela organizirati nekoliko desetaka kulturnih događaja, od veoma uspjelih i posjećenih tribina, preko predstavljanja knjiga, predavanja, okruglih stolova, filmskih projekcija itd.
Hrvatska udruga Benedikt pod teološkim pogledom
Danas, pet godina poslije utemeljenja Hrvatske udruge Benedikt čini se providonosnom odluka da Udruga ne bude jedna od brojnih vjerskih udruga, nego da bude svjetovna udruga, s vlastitim poslanjem i vlastitim ciljevima. Danas nam se čini normalnim da vjernici laici imaju vlastite inicijative, ne samo svjetovne nego i vjerske, odnosno da ne moraju svako malo trčati po mišljenje kod biskupa ili svećenika. No, sve donedavno nije bilo tako. 
Naime, tek je s Drugim vatikanskim koncilom, odnosno poslije Koncila, u Katoličkoj Crkvi postupno sazrijevala svijest kako su svi vjernici po sakramentu krštenja uronjeni u otajstvo Isusa Krista, tj. kako su postali dionici njegova kraljevskog, proročkog i svećeničkog poslanja, a time imaju i vlastito poslanje u Crkvi i svijetu. Ono što je bitno za vjernike laike jest upravo to što svoje poslanje vrše „u svijetu“ te se u tome razlikuju od, primjerice, svećenika i redovnika. Zadaća je vjernika laika donijeti Kristovo svjetlo ondje gdje ih je božanska Providnost stavila, dakle ponajprije u vlastitu obitelj, a potom i na radno mjesto; ukratko vjernici laici su pozvani biti svjetlo u svijetu gdje se god nalazili. Očito, riječ je o velikom poslanju koje vjernicima laicima ne dolazi službeno od Crkve, nego od samog Gospodina Isusa Krista. Budući da su pozvani pružiti svjedočanstvo vlastite vjernosti Kristu u današnjem svijetu, možda nije suvišno reći par rečenica o značajkama današnjeg svijeta u kojemu živimo te u kojemu su vjernici laici pozvani svjedočiti svoju vjeru.
Sredinom 2013. Hrvatska je postala dio Europske unije; hrvatski je narod postao dio velike zajednice naroda koja se proteže od Atlantskog oceana do Kavkaza. Koliko je krhko to jedinstvo europskih naroda pokazao je migracijski val stotina tisuća ljudi koje iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, kao i iz raznih afričkih zemalja, žele doći u Europu. Europa, koju na okupu drže ekonomski interesi ponajprije pojedinih velikih zemalja, nema zajedničku useljeničku politiku tako da je migracijski val razotkrio samu prividnu povezanost i zajedništvo europskih zemalja i naroda.
No, kao što Europska unija nema jedinstvenu politiku i jedinstven odgovor na gotovo nijedno pitanje, tako je iz svijesti suvremenog europskog čovjeka nestao objedinjujući pogled na život, izgubio je cjelovitu viziju života. To je izravna posljedica pretjeranog individualizma koji se u svim zapadnim zemljama nameće kao temeljni zakon. Iz tog temeljnog zakona, naime pojedinca koji ima svoja prava, javljaju se i nova prava, osobito zdravstvena i reprodukcijska prava. U osobnom životu u prvi plan dolazi emocija, senzacija pa čak i fanatizam. Svatko se bori za ostvarenje vlastitih prava, a osobito je unosno izboriti se za status žrtve. Doista, suvremeni zapadni čovjek boluje od dvije teško izlječive bolesti: infantilizma i viktimizma. Ne želi odrasti; želi ostati vječito dijete o kojem će drugi voditi računa, a istodobno on je žrtva svega i svačega. Jedini jezik koji se razumije jest jezik zadovoljenja osjetila, i to odmah i ovdje; bez odgađanja i bez dugoročnog planiranja. U takvom svijetu svatko postaje svoj bog, a bogovima – zna se! – valja trajno prinositi žrtve, a to u jeziku suvremenog zapadnog čovjeka znači tražiti uvijek nova uzbuđenja, uvijek novi adrenalin, uvijek novo ludilo. U tom svijetu nema mjesta za istinskog, pravog Boga; on više nije čak ni Onaj koji smeta, koji zabranjuje; On je jednostavno potjeran s pozornice suvremenog svijeta koji je prema Bogu ravnodušan; čak ga niti ne mrzi!
U tom svijetu nema ni drugog čovjeka; budući da svako ljubi svoju sliku, stvara se virtualni svijet prepun lažnih facebook profila i brojnih „prijatelja“ koji se već broje na tisuće, a nažalost nijednoga nije. Ako se drugome i dopusti da uđe u sferu osobnoga, privatnoga tada je to isključivo zbog koristi, zbog onoga što može pružiti da se bar načas otjera osjećaj osamljenosti te osjeti ispunjenje.
Eto svijeta u kojemu živimo te u kojemu smo pozvani svjedočiti svoju vjeru, svoju pripadnost Isusu Kristu koji i takav svijet voli i za kojega je položio svoj život. Ono što treba suvremeni europski čovjek, uključujući i Hrvate, jest ono što treba svako ljudsko srce: istinsku radost življenja i istinsku sreću koju ne će ugroziti potres na burzi u New Yorku ili Shangaju. Za nas je kršćane jasno kako naša kršćanska radost dolazi od Isusa Krista, tj. kako se rađa iz sudjelovanja u Kristovoj radosti, a sva je njegova radost dolazila do jedinstva života s nebeskim Ocem. To nas, baš kao i Krista kojega trebamo nasljedovati, vodi do potrebe da u svim životnim prilikama i neprilikama svoj pogled uzdižemo prema gore, prema Nebu, prema Ocu koji je izbrojio sve naše vlasi na glavi i bez kojega ni vrabac ne pada na zemlju.
To je naš prvi poziv i poslanje: graditi život, osobni i obitelji, na odnosu povjerenja i predanja Gospodinu Bogu. Baš kao što je to Gospodin Isus učinio. Naime, na svako pitanje, na svaki problem s kojim se je susretao on se je obraćao Ocu nebeskom da u zajedništvu s njime proživi ono što je proživjeti trebao i morao. I radosti i žalosti, uspjehe i neuspjehe. Sve!
Eto poslanja Hrvatske udruge Benedikt i svih njezinih članova u današnjem svijetu. Eto što trebaju činiti i u godinama koje su pred nama. U svijesti darovanog života nastojati živjeti darovane dane pred licem nebeskog Oca, po uzoru na Isusa Krista, a u svijesti da je i prije nas bilo onih koji su tako živjeli te koji nam mogu biti od velike pomoći i nadahnuća. Eto zašto je važno upoznati vlastitu tradiciju, vlastitu prošlost, onu obiteljsku i nacionalnu; eto zašto na nju valja biti ponosan te iz nje učiti. Upravo to postaje najčvršći temelj zgrade budućega koju ne će moći srušiti nikakvi potresi i krize.
Svim članovima Hrvatske udruge Benedikt čestitam petu obljetnicu postojanja i djelovanja Udruge te svima želim obilje Božjeg blagoslova u danima i godinama koje su pred nama, sa željom da, služeći zemaljskoj Domovini, svi zajedno jednom prispijemo u Domovinu u kojoj više nema potresa ni kriza, u Domovinu u kojoj vječno svjetlo sja, a radost odzvanja u svim srcima.
don Mladen Parlov
