Fra Josip Marcelić – NAŠE RANE NA SE UZE (Izaija 53)

(meditacija pred Svetim platnom)

1.Isuse Spasitelju, dok stojimo pred Tvojim Likom na Svetom platnu u Torinu, pred tvojom Svetom Ikonom, nameće nam se u srcu vizija proroka Izaije o Sluzi Jahvinu i odjekuje u pameti njegovo proroštvo, izrečeno više stoljeća prije tvojega dolaska na svijet.

Nema na Njemu ljepote ni sjaja. Svatko od njega pogled otklanja… Jer On na sebe uze grijehe o rane naše. (Izaija 52-53)

Na Tebi se ispunilo prokletstvo koje je palo na Adama i Evu palo u Raju zemaljskom, poslije onoga kobnog zalogaja, poslije onog neposluha, poslije onoga slobodnog čovječjeg ocijepljenja od Riječi Božje, ostvarenog na poticaj Zmije.

Promatramo, Isuse, UTJELOVLJENA RIJEČ OČEVA, kako si na Sebe preuzeo tešku ulogu da ispraviš što je neposluh, grijeh naših Praroditelja pokvario. Upravo zato si sišao k nama – da ponovno uspostaviš srušeni Božji red u nama, da  ispraviš nagrđenu Sliku i priliku Božju u nama! Da uspostaviš prvotno stanje prijateljstva s Bogom, da nas vratiš u Raj Zemaljski.

2. Dok gledamo tvoje sveti LIK – koji si nam ostavio na SVETOM PLATNU – lako očitavamo riječi Izaije proroka. Sav si pretvoren u ranu jednu. Tjeme ti ovijeno ranama trnja – lice Ti krvari, krv niz kosu teče. Lice Ti je iznakaženo, obrve nabuhle, jabučice natečene, nos izobličen, usne otečene, veliki izljev krvi teče niz usnice, brada iskrvavljena.

Ruke su udarcima bičeva izbrazdane, grudi također; velika krvava posjekotina na desnom boku grudi lije obilje krvi i vode; leđa su raskopana udarcima bičeva. Ruke probodene čavlima obilježene su krivudavim  potocima krvi. Krv ovija u zagrljaj tvoje tijelo u struku, da te čitavog obuhvati.

Rane obilježuju bedra i podkoljenice i spuštaju se na stopala i krv slijevaju na zemlju..

U Krvi si rođen, u krvi si prinesen, u krvi si darovan za nas!

Nije li Prorok imao tu viziju kada je govorio o tijesku u kojemu  Božja srdžba gazi grožđe da se pripremi vino…? Vino – nove Kane, vino Novog Saveza u Krvi tvojoj?!

3.Isuse, zacijelo si na sve to mislio kada si dolazeći na svijet izgovarao riječi: Žrtve ti se ne mile, zato si mi tijelo pripravio (usp. Heb  10, 5).

Trebalo je obnoviti grješno tijelo i srce, čitavo biće Adama i Eve, i u njima svih potomaka njihovih; trebalo ih je spasiti od vječnog izgnanstva iz Raja, od prokletstva Vječnosti; oživjeti ih na novi život. Trebalo ih je vratiti u posluh Božjoj Riječi, nanovo oživjeti, nanovo ispuniti Dahom Božjim, oživjeti životom novim.

Zato je RIJEČ tijelom postala i progovorila jezikom tijela i krvi, da bi čovjek razumio tu riječ, da ne ostane samo zvuk, teorija, nego da postane Riječ koja krvlju teče i život novi daje.

Nije li se tako, Spasitelju, ispunila i ona riječ izrečena nad Jobom, kada je Sotona tražio od Oca, da smije udariti tijelo Pravednika, da bi se tako očitovala njegova pravednost i njegovo posvemašnje predanje Tebi (usp. Job 2)? I Otac je dopustio Sotoni da ostvari svoj prijedlog i pregorko udari Joba u tijelu i u svemu što je imao. Tako je Pravednik i Patnik Job, Kriste Spasitelju, postao Tvojim znakom, koji  popravljaš iznakaženu Sliku i priliku Božju u čovjeku – po svojem posvemašnjem posluhu i žrtvi duše i tijela svoga? Da nas tako otkupiš i vratiš Ocu u pravednosti novoj.

Nije li na to mislio i sv. Augustin kada je uskliknuo: O Felix culpa, quae talem et tantum meruit habere Redemptorem?! Nije li i Crkva sveta , Nova Eva, uočila to i utkala u svoj pashalni hvalospjev Tvojem Uskrsnom Svjetlu, u tvojoj ljubavi i žrtvi – koja tjera mrak grijeha i obasjava novim božanskim Uskrslim Svjetlom otkupljenog i preporođenog čovjeka i čovječanstvo? Stoga u Pashalnom, Uskrsnom bdjenju kliče od radosti dok u tvoju Pashalnu svijeću utiskuje znakove rana svetih tvojih! Jer čas je to novog rođenja! I Crkva Majka raduje se i kliče od radosti , jer se rodilo dijete na svijet?! Raduje se i zaboravlja bolove rađanja! (usp. Ivan 16, 21)

4.Isuse Spasitelju, nisi li tom žrtvom očitovao nama također što znače tvoje riječi: Nema veće ljubavi od te da netko svoj život daruje za prijatelja svoga (usp. Ivan 15,13)?!

Predivni Spasitelju, mnogo si puta rekao kako nas ljubiš, i kako nas Otac ljubi, i zato si k nama došao. Zato si se utjelovio! Da nam tako pomogneš, da nas spasiš. Daješ svoj život za nas, svoje prijatelje, koji su upali u veliku nevolju, u opasnost vječne propasti. Uzimlješ našu ljudsku narav, da na sebe možeš uzeti naše prokletstvo, i tako nas – po svojoj Muci i Križu povratiti u zajedništvo svojega Života.

Tako Ti, Stvoritelju naš, po patnji Križa postaješ  ujedno i naš Otkupitelj!

Neshvatljiva je Ljubav tvoja! Beskrajno je milosrđe tvoje prema nama!

5.I Na boku tvome otvorena je rana SRCA: potekla je Krv tvoja, potekao je novi Izvor života… poput onoga u viđenju proroka Ezekiela: I vidjeh kako izvire potok ispod oltara…(usp. Ezekiel 47)

Potekao je novi izvod života – Nova Eva – Crkva sveta – Djevica Marija!

Nisi li upravo tako ostvario Riječ Očevu – kako postavlja neprijateljstvo između Žene i Zmije, između Tebe, Spasitelju, Potomka njezina,  i – potomstva Zmijina?!

I teći će vode žive na ovu zemlju… i bujati će životom i plodovima stabla i ljudski naraštaji uz potoke Tvojeg Izvora!

6.I dok te motrimo, Spasitelju, odjekuje nam u ušima krik riječi tvojih s Križa: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A one se povezuju s ranijim riječima u Getsemaniju: Oče, ako je moguće, neka me mine čaša ova!… Ako je moguće! Ali ne moja, nego tvoja volja! (usp. Marko 14, 23 sll.)

Nisi li tako, Isuse, ušao u onu odjeljenost koju su naši praroditelji Adam i Eva, iskusili, u svojoj početnoj klici – kada su se skrivali pred Tobom, pošto su prekršili tvoju zapovijed, tvoju svetu Volju: Niste li jeli sa stabla u sredini? – sa stabla spoznaje dobra i zla?! (usp. Post 3,11)

I evo Ti, Spasitelju naš, na Križu ulaziš u tu tamu odijeljenosti od Oca svoga, – da nađeš otpalog čovjeka i istrgneš ga vječnoj propasti, da ga priljubiš svome srcu i da ga vratiš svojem i našem Ocu ! Da! Pa ćeš smireno i radosno moći otići k svojem i našem Ocu (usp. Ivan 20, 17).

Tako ćeš omogućiti da premostimo po Tebi i u Tebi – prokletstvo pakla!

7.Hvala Ti, Spasitelju, i na riječima koje si nam uputio preko pape Benedikta XVI. , na Svetu subotu, 2. svibnja 2010. , kada je došao u Torinu kao hodočasnik i iznio svoju meditaciju o tvojem silasku nad Pakao.

U ovom našem vremenu čovječanstvo je postalo osjetljivije na otajstvo Svete Subote. – Skrivenost Boga dio je duhovnosti suvremenog čovjeka na način egzistencijalan, – gotovo nesvjestan. – kao praznina u srcu koja se sve više širi. – Nietzsche je napisao BOG je MRTAV – mi smo ga ubili. – Ova znamenita izreka uzeta je gotovo doslovno od kršćanske tradicije. – Poslije dva svjetska rata – koncentracionih logora i gulaga – Hirošime, Nagasakija. – Također i naše razdoblje je postalo u sve većoj mjeri – jedna  VELIKA SUBOTA. –  Tama ovoga Dana – izaziva sve one koji se pitaju o smislu života. (…)

Ovo je otajstvo Svete Subote. Upravo iz tame smrti Sina Božjega, granulo je Svjetlo nove Nade,  Svjetlo Uskrsnuća. To je moć Svetoga Platna. – Lice ovoga Čovjeka boli – nosi na sebi Patnju čovjeka svakog vremena – svakoga mjesta – također i naših muka – naših patnji – naših teškoća – naših grijeha.

Sv. Platno je IKONA – ispisana krvlju. Ona je kao IZVOR koji žubori u tišini – i  možemo ga čuti, možemo ga slušati – u šutnji Sv. Subote!

8.Iskustvo svojega susreta i traženja Boga duboko, bolno i zorno izrazila je mlada Židovka Simone Weil, mističarka, koja je završila svoj ljudski tijek u koncentracionom logoru u Auschwitzu.

Bog pati kroz bezgranični tijek vremena i ljudskoga roda – želeći da dođe do duše i da je privuče Sebi. – Ako duša dopusti da bude istrgnuta, pa i samo na jedan čas, s čistim i posvemašnjim pristajanjem, tada je Bog osvaja. A kada bude potpuno osvojena – napušta je! – Pušta je posvema samu da bi ona sa svoje strane prošla bezgranični put vremena i prostora – u potrazi za Onim kojega ljubi. – Tako duša ostvaruje u obratnom smjeru put koji je Bog učinio u potrazi za njom. I to je KRIŽ. – Biti NIŠTA – da bi bila posve na svojem pravom mjestu u BOGU. Ne tražiti da nestane bilo koja njezina vlastita bijeda – a da ostane SAMO MILOST koja će te bijede preobraziti u božansko. Naš život je nemoguć , besmislen, – svaka stvar koju želimo je proturječna– obzirom na okolnosti ili na posljedice. – Svaka tvrdnja koju izričemo uključuje suprotnu tvrdnju. – Svi naši osjećaji – pomiješani su s njihovim suprotnostima.– Budući da smo stvorenja – mi smo kontradikcija. – Jer smo božanski, i u isto smo vrijeme neizmjerno drugačiji od Boga.

Divno li je mlada Simone, poput Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama, izrazila svoju čežnju i traženje Tebe, Spasitelja, svog nebeskog Zaručnika.

 9. Predobri Spasitelju, što si nam poručio svojim riječima s Križa, upravljene Mariji i Ivanu: Ženo, evo Ti Sina! Ivane, evo ti Majke!(usp. Ivan 19, 26-27)

To je novo stvaranje, koje otkupljuje ono prvotno, iskvareno po čovjeku. Zorno ističu crkveni oci kršćanskog Istoka: Grijehom je nagrđena slika Božja u čovjeku. I ti je restauriraš – da bude to nova Slika, nova Ikona, u Isusu, Sinu Božjemu!

Marijo Majko, ovdje u Međugorju Ti trajno ispravljaš te iznakažene ikone djece Božje. Ispravljaš ih – po sakramentu svete ispovijedi! Hraniš ih Tijelom Krista Gospodina! Vodiš ih poput brižljive Majke sitnim koracima – prikladnim i malom djetetu i odraslom vjerniku!

Ja sam Majka Vaša i vodim Vas k isusu – da naučite s njim razgovarati, hodati, trpjeti, nadati se, ljubit, žrtvovati! Sudjelovati u prenošenju života – jer si došao da život imamo, u izobilju da ga imamo – i da ga drugima prenosimo. Jer Ti si Ljubav, a Ljubav je darivanje!

Sve je to put koji nas preko Kalvarije vodi u nebeske vječne predjele. U našu vječnu Domovinu!

Fra Josip Marcelić/HUB

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save