I žene su bile žrtve Brozove Udbe
Mnogi se nadaju da lustracija u Hrvatskoj ne će ostati mrtvo slovo na papiru, bez obzira što razni puhovski i slični ističu da je to danas, nakon 26 godina od pada komunizma prekasno i bespotrebno. Nu, ako bi i došlo do nečega takvoga, onda tu ne bi trebalo biti iznimaka, jer bi trebalo lustrirati „i jedne i druge“, i lijeve i desne, bez obzira tko je u kojoj političkoj stranci, jer bez takvog stava to će se pretvoriti u „luk i vodu“, odnosno najobičniji cirkus.
Tko je činio zločine od 1945.-1990. treba odgovarati (ali i za one u vrijeme Domovinskoga rata, u kojima su prednjačili srpski i ini agresori)!
Međutim, većina ljudi i ne zna kakvi su se strašni zločini događali u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, jer tada se o tome nije smjelo govoriti, a još manje pisati.
Zločinac Broz nije birao. Za njega i njegov politički totalitarni sustav bili su krivi svi za koje se i samo sumnjalo da rade protiv „njegova veličanstva“, pa i nevine žene, o čijim se patnjama, poglavito nakon II. svjetskog rata, malo ili ništa ne zna.
Svojedobno je (2004.) pok. Kaja Pereković, osuđenica na smrt, pa i dugogodišnju robiju, višegodišnja predsjednica uzničke udruge HDPZ, objavila i knjigu „Naše robijanje“ (hrvatske žene u komunističkim zatvorima – okovane golubice), ali kao da i nije, jer je sve do današnjih dana prešućena i marginalizirana, iako je prepuna činjenica.
Tako u toj iznimno zanimljivoj i vrijednoj knjizi (urednik Andrija Vučemil, recenzent: akademik Dubravko Jelčić) brojne hrvatske žene i majke iznose svjedočanstva o djelovanju OZN-e, KOS-a i Udbe.
Pa, idemo redom, tek da se vidi (crno na bijelo) kako su se ti tzv. antifašisti obračunavali sa svojim protivnicima.
Vojni sud komande Grada Zagreba, krajem kolovoza 1945. osudio je Mariju Rončević (r. 1916. u Senju), radnicu, na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju njezine imovine, jer je „nagovarala Tomljenović Anku da pronađe ljude koji bi htjeli ići u šumu“. Anka Tomljenović (r. 1913 u selu Javorje, kotar Novi Vinodol), radnica, bila je kriva što je sudjelovala na „sastancima u Katedrali, kod samoborskog podvožnjaka i u crkvi sv. Martina na kojima se raspravljalo o načinu prebacivanja ljudi u šumu“ te je osuđena na kaznu strijeljanja. Smilja Popović (r.1921. u Žumberku), učiteljica, bila je kriva što se „borila protiv nove vlasti i postojećeg poretka“. Kazna – smrt vješanjem. Mariju Vincens (r. 1920. u Levanjskoj Varoši, kraj Đakova),), učiteljicu, također su osudili na smrt strijeljanjem, jer je i ona sudjelovala na sastanku gdje se govorilo o „okupljanju kompromitirajućih ljudi i njihovom prebacivanju u šumu“. Katica-Kaja Pereković (r. 1922. u Gornjim Bogićevcima), završila građevinsku školu, bila je osuđena na kaznu smrti strijeljanjem „što se nakon dolaska iz zarobljeništva u Zagreb, stavila u vezu sa ustaškim poručnikom Stipić Karlom“. Zdenka Dolenčić (r. 1920. u Đurđevcu), đak, bila je kriva što se družila sa Kajom Pereković i Stipić Karlom te što je htjela „uhvatiti vezu s Bobanom“. Kazna- strijeljanje. Ivanka Pivošević (r. 1914. u Gradcu kraj Makarske), radnica, osuđena je na kaznu smrti strijeljanjem, jer je također bila na sastanku gdje se govorilo o „pomaganju ljudi u šumi“. Zoru Rajković (r. 1908. u Donjem Pazarištu kod Perušića), tvorničku radnicu, osudili su na strijeljanje, jer je „trebala dobaviti 4 propusnice radi prebacivanja ljudi u šumu“. Anku Muhar (r. 1905. u Donjem Pazarištu), podvornicu, također su osudili na smrt strijeljanjem, jer je „nagovarala dr. Modrića (r. u Varaždinu) da rađe ide u šumu nego u partizanski logor“, itd. i tako redom.
Ne treba ni reći da su svi osuđeni od strane KOS-a ili Udbe automatski bili osuđeni, kao i Marija Rončević, na trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju imovine. Sve ove navedene Hrvatice, kako piše u obrazloženju, „priznale su djelo“, a Vrhovni sud JNA kasnije je većinu tih kazni preinačio u teške, dugogodišnje zatvorske kazne. Zanimljivo je da kod tih presuda ime predsjednika suda nije poznato, jer se – „nečitko potpisao“, a da sve osuđenice nisu dobile na uvid optužnicu ni presudu!
One koje su imale sreću da ih zbog lažnih i izmišljenih presuda ne osude na smrt već na teške dugogodišnje robijaške dane, kaznu su služile u tamnicama Lepoglave, Stare Gradiške, Požege i drugdje. A sve koje je osudio Titov režim bile su obilježene do kraja života, odnosno do početka stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. One, kao i drugi koje su sudili „antifašisti“ s pozdravom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ u doba Jugoslavije nisu postojali kao ljudi, već kao – brojevi.
Sve to vrlo dobro znaju razni manolići, koji i danas opravdavaju zločine nad nevinim Hrvaticama i Hrvatima. Hoće li ih ikada stići Božja kazna?
Prema dostupnim podacima Ministarstva pravosuđa Vlade Republike Hrvatske, od 1945. do 1990. ukupno je zbog „neprijateljske propagande i slično“ osuđeno 3.016 ženskih osoba na 12.291 godina ili 4.506.205 dana zatvora!
Stoga, za sve te koji su ih sudili i osudili, lustracija je blaga riječ, dragi naši fumići!
Mladen Pavković/hrsvijet.net
1 comment
Sve žrtve svih totalitarnih sustava zaslužuju naš blagoslov !
Mene nečude “iluzionisti totalitarno komunističkog sustava” koji su ubijali svoje protivnike kao da su otvarali konzerve. Nikakovi Puhovski i njemu slični koji su izrasli iz skuta veselog diktatora faćuka tite i njegove lažne poezije “tito ljubičice bjela” a koja im je bila alibi za stjecanje akademskih titula.
Mi katolici i ostali normalni ljudi bez obzira dali su vjernici ili ateisti ne tipa Puhovski smatramo da naši preci su srebrnom niti povezani sa nama putem “hiperinterneta ili intuicije” i ako mi se molimo za njih mi ako smo bolji od njih mi ih duhovno uzdižemo, ako su oni bolji od nas oni nama pomažu. Nauka je dokazala da je čovjek “multidimenzionalno biće” i ako nije si dozvolio da komunistički totalitaristi zbog straha i terora im ugrađe kvantne tamno/negativne mineralno eteričke membrane će spoznati ili je već spoznao Istinu.
Svi zločini koji su činjeni se znaju i kojisu živi treba ih procesuirati a ne kao do sada Bajić/Cvitan ih drže u ladici i nedozvole da idu svjedočiti kao Ante Josipović za ubistvo Ševe u Italiji i t.d., a isti egzekutor od 1971 do 1982.g. dok je bio predsjednik komisije za obilježćavanje i likvidaciju onih kojih su se htjeli riješiti, kao nas Hrvatskih proljećara 71, i ostalih domoljuba koji su u tom razdoblju bivali otuživani i osuđivani nas oko 25 000.
I danas tim luceferijansko/komunističkim iluzionistima smetaju im domoljubi glumeći kao ljevičare a zaboravljaju da po prirodnom i naravnom zakonu ima samo “Božja ljevica i desnica a to su svi u domoljubnoj kosliciji”
s druge strane je ateističko/luceferijanska ljevica i desnica koja ima izdvojenu sreću za sebe i svoje jatake i ona je puna egoizma i bez emocija – tvrda srca i nama preporučavaju da režemo tanje šnjite da bi imali duže kruha – sram ih bilo.
Dorh i pravosuđe trebaju odmah procesuirati zločince sa relevantnim dokazima a ne da im sinovu u svojoj uskogrudnosti traže ustaške zmije a nevide sotonsku aždaju u okviru svoje obitelji.
Prošlost sadašnjost i budućnost su relativni pojmovi, ako ne znamo otkloniti negativnosti iz prošlosti i naučiti lekciju nećemo zaslužiti ni bolju budućnost.
Bez čudoređa i ljubavi u obiteljima i suosjećanja i milosrđa za sve nećemo uspjeti se ubaciti u bolju budućnost!
S štovanjem
Hrvatski i Svjetski Proljećar 71/15 !
Svjetloradnik.hr – Rastimo u vjeri !
Antun ing Čeović dipl.oec
konzultant/revizor
U Zagrebu, dne 16.03.2016.g.